U cijeloj ovoj izvanrednoj situaciji u kojoj ljudi ostaju bez posla, u kojoj je onemogućeno slobodno kretanje, a koja je samo vrh ledenog brijega negativnih pojava koje zahvaćaju hrvatsko društvo, a od kojih je svakako najgori demografski kolaps, važno je pokazati da nije sve tako crno i da postoje pozitivni primjeri. Donosimo razgovor s djevojkom koja je svoju rodnu Argentinu zamijenila zemljom svojih predaka i odlučila život nastaviti u Hrvatskoj.
Micaela Jijena Sánchez nam je ispričala svoju priču o dolasku u Hrvatsku i pokazala da postoje oni ljudi kojima je dolazak u Hrvatsku jedna od najboljih životnih odluka, a i da postoje ljudi koji ovdje nisu rođeni, a u Hrvatsku su došli legalno, poštujući zakone i propise zemlje domaćina sa željom da rade na njezinom napretku.
Micaela, hvala ti što si pristala na ovaj intervju. Za početak krenimo na ono ključno pitanje – kako si odlučila doći u Hrvatsku?
Uvijek sam htjela putovati otkad sam imala 15-ak godina, srećom sam imala mogućnost putovati dosta, no ništa trajno, pa sam odlučila da ću ostvariti tu želju kada završim školu.
Moj stric je već živio u Hrvatskoj nekoliko godina, on je vlasnik kafića u Splitu pa mi je rekao da postoji mogućnost dobiti stipendiju s obzirom da smo mi porijeklom Hrvati. Hrvatska daje stipendije Hrvatima izvan Hrvatske kako potaknula ljude na povratak. Odmah sam provjerila o čemu se radi i saznala sam da je u pitanju neka „polustipendija“ na kojoj imaš besplatan tečaj hrvatskog, osiguran smještaj u studenskim domovima i hranu u menzama. Prijavila sam stipendiju i dobila sam je odmah, jer su oni tražili upravo mlade ljude (nisam imala ni 18 godina kad sam se prijavila).
Dva mjeseca nakon završetka srednje škole sam već bila u Splitu.
Inače, Micaelin stric vlasnik je splitskog Marvlvs Library Jazz Bara, ugostiteljskog objekta smještenog u rodnoj kući Marka Marulića, a koji nudi nešto drugačiju ponudu od većine ugostiteljskih objekata u Hrvatskoj, a posebno na obali. Naime, bar često organizira tematske književne večeri posvećene pjesnicima i piscima, kao i čitanja poezije, uz, naravno, zvukove jazza. No, vratimo se Micaeli i njenoj priči.
Otkrila si da imaš hrvatske korijene, o čemu se zapravo radi?
Moj prapradjed je rođen u Starom Gradu na Hvaru i prije Prvog Svjetskog rata se on iselio u Argentinu. Njegova obitelj je bila siromašna, nisu imali vode, nisu imali gotovo ništa, znali su da će rat doći, pa se sa 18 godina ukrcao na brod na kojemu je pisalo Amerika i završio je u Argentini.
Nije znao ni jezik ni nikoga, tamo je oženio Španjolku i tamo živio ostatak života, no ostao je aktivan u podizanju nacionalne svijesti kod hrvatskog iseljeništva u Argentini. Tek 50 godina kasnije vratio se na posjet u Hrvatsku. Zahvaljujući njemu smo svi dobili hrvatsko državljanstvo.
Znamo da Republika Hrvatska pomaže ilegalnim migrantima u vidu stambene pomoći, besplatnog obrazovanja i slično. Jesi li ti, osim stipendije, dobila kakvu ozbiljniju pomoć od države?
Uopće nisam, no jako sam zahvalna i na prilici za učenje jezika. Kad sam došla, znala sam samo da imam osiguran tečaj i smještaj, ali ja sam morala sama nekako dogovoriti smještaj s ljudima u domu i sve ostale stvari. Svi smo bili dosta izgubljeni.
Kad je tečaj završio htjela sam upisati faks što sam mislila da će mi biti lakše s obzirom da je poanta ove stipendije bila da mi ostanemo u Hrvatskoj. Ali sve je bilo obrnuto, nitko nije znao kako postupati u slučaju poput mog. Dobivala sam krive informacije zbog kojih sam izgubila godinu školovanja i nešto novca. Ja jesam Hrvatica, ali završila sam školu u inozemstvu pa mi nije jasno kako misle da od mene (i ostalih sličnih slučajeva) mogu tražiti iste uvjete kao od Hrvata iz Hrvatske, ja sam ipak imala drugačije obrazovanje. Tako sam čak i morala odustati od faksa dok nisam dobila, od strane Hrvatskih studija, pomoć za upis studija kod njih. No i osim toga, više puta sam se susrela s katastrofalnom hrvatskom birokracijom.
U Hrvatskoj studiraš i radiš, za koji fakultet i posao si se odlučila?
Trenutno studiram psihologiju na Hrvatskim studijima i preko ljeta radim kao turistički vodič. Kad sam se pomaknula sa znanjem hrvatskog, htjela sam proširiti svoje znanje i mogućnosti za pronalazak posla. Nisam htjela čekati da posao nađe mene, već sam aktivno krenula tražiti nešto od čega mogu živjeti. Odmah sam pomislila na turizam jer je poznato da se većina ljudi bavi turizmom, barem na obali u sezoni, a i znala sam da mogu dobro iskorititi španjolski u tome pa sam upisala tečaj i posvetila se tome dok sam zapravo jos učila i usavršavala svoj hrvatski.
Bilo je dosta teško ali uspjela sam sve završiti te raditi cijelu sezonu kao turistički vodič.
Što ti se u Hrvatskoj najviše sviđa, a što ti se ovdje ipak nije svidjelo?
Ne volim baš uspoređivati Argentinu s Hrvatskom jer su to dvije jako različite stvari. Ja volim Hrvatsku, tu imam svoj život, svoje prijatelje ali Argentina će mi uvijek biti dom.
U Hrvatskoj mi se najviše sviđa priroda, svi znamo da je prekrasna zemlja i što sam ja znala govoriti prijateljima kad me pitaju zašto mislim da je Hrvatska tako lijepa, je da ako uzmeš auto i putujes pola sata naiđeš na neki prekrasan kraj, ako putuješ još pola sata možeš pronaći dvorac, pa kulu i puno drugih ljepota. Prekrasna priroda puna bogate povijesti!
Volim i stil života, mir koji svugdje vlada, svatko može živjeti život koji hoće i nitko ti neće ništa, Argentina je dosta nemirnija, od uznemiravanja na ulici, nadalje. Treća, najbitnija stvar, je sigurnost, svi koji dolazimo iz Latinske Amerike znamo kako je to bitno i kako ti to promijeni život, što se toga tiče ja sam se tu preporodila, više ne pazim na koliko je sati i kamo idem. Također je super što je Europa dosta povezana pa mogu i napraviti dio studija u inozemstvu i tako.
Ono što mi se ne sviđa je čak i povezano s time što mi se najviše sviđa. Taj mir je ponekad malo i dosadan, u Argentini se uvijek svugdje nešto događa, ima neku posebnu, lijepu energiju, ali sve ima svoje prednosti i nedostatke.
Kako komentiraš situaciju u Hrvatskoj i činjenicu da vrlo malo naših vršnjaka želi ostati ovdje i boriti se za bolju budućnost?
Prvenstveno mi je žao kako ljudi ovdje ne mogu cijeniti što imaju. Hrvatska nije uopće tako loša kako se govori!
Ja, otkad sam ovdje (već tri godine), uvijek sam imala posao čak i kad nisam znala hrvatski, pa vjerujem da bi trebalo ostalima biti još lakše. Ako svi smatraju da ne treba ulagati u Hrvatsku i ako svi odu u inozemstvo čim im se ukaže prilika, naravno da zemlja neće moći sama napredovati, što bi bila ogromna šteta s obzirom na sve što je ova zemlja prošla. Srećom imamo prekrasnu prirodu i turizam i to je veliki spas za zemlju jer puno ljudi može živjeti čak i samo radeći preko ljeta, pa imaju ostatak godine kako bi se posvetili obitelji i osobnim željama.
Vjerujem da svi koji misle da je situacija tako loša, kada bi malo putovali svijetom, shvatili bi odmah da nije uopće tako. Ja sam iz zemlje s puno više siromaštva i nesigurnosti, a uprkos svemu tome, tamo su ljudi pozitivniji. Te pozitive ovdje nedostaje!
Imaš li osjećaj da mladi u Hrvatskoj ne cijene svoju zemlju i svoju povijest?
Definitivno imam taj osjećaj i stvarno ne vidim razlog zašto ne bi cijenili svoju zemlju. Ja nisam imala prosudbu o tome kakvi su Hrvati odmah kad sam došla jer, najlakše je samo doći i „osuđivati“ ljude prije nego shvatiš kontekst u kojem su ljudi odrasli.
Mislim da su Hrvati jako pametni ljudi puni potencijala kojeg ne iskorištavaju do kraja, ali da je to samo pitanje vremena. To da je Hrvatska tako loša se svugdje čuje, pa najmlađi već imaju to u glavi prije nego su se propitali je li to stvarno tako. Najveći problem kod Hrvata, koliko sam ja to imala prilike vidjeti, je to što svi misle da žive u najgoroj zemlji na svijetu, a to stvarno nije tako!
Nisi jedina iz obitelji stigla u Hrvatsku, koliko se članova tvoje obitelji vratilo?
Prije nego sam došla tu sam imala dva strica. Sad je još došao moj otac, ali tek kad je vidio da mi je tu tako dobro. I naravno da čekam i ostatak obitelji da mi se pridruži ovdje! 😊
Planiraš li ovdje trajno ostati?
Planiram. Ne volim kad me pitaju je li to zauvijek, jer stvarno ne znam kakav će mi biti život. Ali tek sam počela svoj studij koji svakako planiram završiti i još imam puno sezona ispred sebe za raditi. Smatram da u svojoj struci mogu kao vodič još dosta napredovati i dodatno iskoristiti ogroman potencijal koji Hrvatska ima. I usput, naravno, dodatno promovirati ljepote Hrvatske.
Sve vezano za Micaelin posao turističkog vodiča možete pronaći i na facebooku.
Za kraj, molim te da daš neku poruku svojim vršnjacima u Hrvatskoj.
Radite uvijek što volite i sve što radite neka bude s voljom i entuzijazmom! Svijetu fali više ljudi koji vole to što rade. Vi sami stvarate vlastitu budućnost pa iskoristite to. Zaboravite malo na to kako će ljudi na to gledati, vi ste jedini koji ćete se suočiti sa poslijedicama svojih odluka. Uvijek pokušajte naći sreću oko vas, ona je ovdje, ne mora uvijek biti negdje drugdje. I volite Hrvatsku!
Ova lijepa i pozitivna priča zaista može poslužiti kao motivacija da ipak sve i nije tako crno, već je stvar perspektive i pogleda na život. Sjetimo se samo vremena svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, tada je u narodu nedvojbeno vladala daleko pozitivnija klima. Tako malo treba za podizanje morala i za početak rada na boljem društvu. Preživjeli smo mi i puno težih situacija i zato:
