Vide se tragovi na kipu, odsjekli su Gospi glavu i tu glavu nikada nismo uspjeli pronaći. A ova sjekira, bila je sva krvava. Na dršci ima urezanih deset crta, po pet sa svake strane. Pretpostavljamo da su njome ubili desetoro ljudi. Ubijali su ljude dum-dum mecima, preko jedne je žive žene bio prešao srpski tenk, ubili su jednog mladića, odrezali mu uho, umotali u salvetu i stavili mu u džep… – prisjeća se Šime Ražov, stanovnik najvećeg i najbogatijeg sela Ravnih Kotara i čitavog zadarskog zaleđa – Škabrnje.
Prije Domovinskog rata Škabrnja je bila istoznačnica hrvatskog domoljublja, bogatog sela te blagih, vrijednih, poštenih i gostoljubivih ljudi.
Vlastodršci u bivšoj SFRJ, pa i lokalni Srbi, vodili su prema tom selu sustavnu politiku zatiranja svakog gospodarskog i duhovnog života. I unatoč tome, Škabrnjani su izgradili Škabrnju – najveće, najbogatije, i najljepše ravnokotarsko selo.
Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske tijekom 1990. i 1991. snage paradržave ‘Republike Srpske Krajine’ iz susjednih sela Biljana Gornjih i Donjih postavljaju barikade (‘balvane’) prema Škabrnji, a 17. rujna 1991. bez ikakvog povoda pobunjeni Srbi i JNA iz Lišana Tinjskih, Biljana i Zemunika Gornjeg pokreću prvi topnički napad na Škabrnju.
Bez ikakvog povoda.
U paklu svakodnevnog četničkog granatiranja Škabrnje pravo
je čudo da do 18. 11. 1991. nitko od civila nije stradao.
Samo u razdoblju od 4. do 10. listopada 1991. na Škabrnju je palo preko 2000
raznih projektila. Najžešći napad na Škabrnju bio je 5. listopada, kada je
poginuo Stanko Bilaver, zapovjednik 1. voda 1. čete pričuvnog sastava ZNG-a,
prva škabrnjska žrtva, i jako je oštećeno nekoliko stambenih i gospodarskih
zgrada.
Civili, koji su se nakon svake evakuacije kolektivno vraćali kući, tog će 18.
studenog – istog dana kad i njihovi sunarodnjaci iz Vukovara – na svojoj koži
osjetiti svu silinu mržnje tzv. ‘Vojske RSK’ .
MASAKR U ŠKABRNJI
‘Vojska RSK’ i snage JNA pod zapovjedništvom Ratka Mladića zajedno su toga dana ušli u selo, utvrdivši svoje snage na crti Ražovljeva glavica – središte Škabrnje – crkva sv. Luke.
Do tri sata poslijepodne već su pobili puno ljudi, provalili u trgovinu u centru i tu se napili i divljali.
Nisu imali mjere u iživljavanju ni nad mrtvima, pa su čak ubili jednog psa i ostavili na kosti pokojnika u jedan grob.
Čitavo škabrnjsko groblje bilo je općenito oskvrnuto , jer
su vojnici RSK – kolokvijalno, četnici – tražili zlatninu po hrvatskim
grobovima.
Civile, pretežito žene, djecu i starije osobe, koji su se sklonili u podrume i
druge zaklonjene prostore, četnici i pripadnici JNA nasilno izvlače van i
ubijaju hitcima iz vatrenog oružja, najčešće s prigušivačima, režu im grkljane
nožem, a pritom neke od žrtava pred smrt muče i masakriraju.
Četnici su ih ubijali na najokrutniji način, gazeći ih tenkovima naočigled žena
i djece.
Oni civili koji su pošteđeni smrti, dovedeni su do zapadnog
ulaza u selo u Ambaru, predio tzv. Krčmetine, gdje su ih sve skupili i
predvečer teretnim kamionima i autobusom odvezli u Smilčić, Biljane Donje i na
kraju u Benkovac, smjestivši ih najprije u vojarnu, a kasnije premjestili u
tamošnji Dječji vrtić, gdje su na razne načine cijelu noć mučeni i ispitivani,
od čega nisu bila pošteđena ni djeca!
Tu su prenoćili i sutradan predani u Pristegu hrvatskoj strani.
Zarobljene odrasle muškarce (branitelje i civile) već su u Škabrnji odvojili od
žena i djece i mučeći ih cijelim putem na očigled žena i djece odveli prema
Benkovcu, gdje su trojicu ubili, a ostalih devet zarobljenih na taj dan
završili su na koncu u kninskim kazamatima, prolazeći kroz najraznovrsnija
mučenja i torture, dok konačno nisu razmijenjeni.
U Škabrnji su ukupno ubijena 84 Hrvata – 26 branitelja i 58 civila, a baš svako domaćinstvo u Škabrnji je nakon tog napada bilo zavijeno u crno.
GOSPA ŠKABRNJSKA
Nakon oslobođenja sela Škabrnje u operaciji ‘Maslenica’ 1993. na cesti prema selu pronađen je uništeni kip Gospe iz prethodno potpuno spaljene crkve sv. Luke.
– Vide se tragovi na kipu, odsjekli su Gospi glavu i tu glavu nikada nismo uspjeli pronaći. A ova sjekira, bila je sva krvava. Na dršci ima urezanih deset crta, po pet sa svake strane. Pretpostavljamo da su njome ubili desetoro ljudi. Ubijali su ljude dum-dum mecima, preko jedne je žive žene bio prešao Srpski tenk, ubili su jednog mladića, odrezali mu uho, umotali u salvetu i stavili mu u džep… – prisjeća se Šime Ražov, stanovnik Škabrnje.
Navedena je Gospa postala svojevrstan simbol jednog od tri najveća zločina nad Hrvatima u Domovinskom ratu na tlu RH, zločina nad Škabrnjom koji nikada ne smije biti zaboravljen, a koji po masovnosti prati one počinjene tih istih dana u Vukovaru (Velepromet, kasnije Ovčara) te masakr u Baćinu.
Haaški osuđenik na doživotni zatvor zbog zločina s elementima genocida u Srebrenici – Ratko Mladić – nikada nije čak niti optužen za zločine nad Škabrnjom i njezinim stanovnicima, a i ostale su kazne za taj masakr smiješne i vrlo simbolične.
J.NJ.B.
