Nepoznati junak vukovarskih vatrenih ulica 1991. Znaju li Negoslavčani gdje je Stjepan Bestrcan?

Od svih spektara slavonskih boja vukovarska je rana jesen 1991. nebo i zemlju bojila u krvavo. Iako već punih 29. godina spominjemo bitku za barokni grad na Vuki, još uvijek nismo rekli sve. Nismo ispričali priče o onima koji su nas doživotno zadužili da im imena ne mičemo s usana. Jedno od njih je, Stjepan Bestrcan. Za prijatelje i suborce, poznatiji kao Stipica. Tek punoljetan dječak umjesto džepova punih mladenačkih snova, u njih je spremao metke. Poput svojih vršnjaka, a vrijeme će pokazati i maloljetnih vukovarskih dječaka, preko noći izgubivši djetinjstvo postao – vojnik.

Do ratnih događanja obitelj Bestrcan živjela je u Sotinu, naselju smještenom svega 10 kilometara od Vukovara. Otac Stjepan radni je vijek proveo zaposlen u klaonici Vupika, dok je majka Katarina radila na obližnjoj farmi Jakobovac. Stjepan i Katarina su 1966. godine dobili kćer Robertu, godinu kasnije sina Roberta, te 05. prosinca.1972. rodio im se najmlađi sin, Stjepan. Skladan obiteljski život naglo je prekinuo veliki gubitak kojeg su doživjeli 1981. godine kada im je tragično preminula kćer Roberta, ne sluteći kako će svega deset godina kasnije ugasnuti i mladi život najmlađeg sina.

Stjepan je u rodnom Sotinu završio prva četiri razreda Osnovne škole, te s vršnjacima nastavio više razrede u tadašnjoj školi Vladimir Nazor, današnjoj Policijskoj postaji Vukovar. Srednjoškolsko obrazovanje završio je u Borovu naselju, u Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje Edvard Kardelj, smjer gumarstvo. U slobodno vrijeme rekreativno se bavio karateom.

Braća Bestrcan od samih će se početka ratnih događanja 1991. uključiti u obranu Vukovara. Brat Robert kao Prvi hrvatski redarstvenik i kasnije pripadnik MUP – a Vukovar na položajima na Mitnici i Lušcu.Stjepanov prijatelj iz djetinjstva, Željko Kušić, vukovarski branitelj i zatočenik srpskih koncentracijskih logora o svojem prijatelju Stipici biranim riječima opisuje sjećanja na neprežaljeno prijateljstvo.

Ova će dva vukovarska mladića ratna stvarnost zateći već u lipnju 1991. Umjesto maturalne zabave i bezbrižnog slavonskog ljeta na Dunavu, obojica su odlučili izbjeći odlazak na odsluženje redovnog vojnog roka u tadašnjoj JNA te se 15. lipnja 1991. priključiti novoosnovanoj postrojbi 4. bojni 3. brigade HV- a, tadašnjoj 4. bojni Vukovarske 3. brigade ZNG Republike Hrvatske na opatovačkoj pustari.

Stjepan je bio moj prijatelj iz djetinjstva, zajedno smo išli u osnovnu školu. Volio je prirodu i Dunav kao i sam, ljeta smo provodili kupajući se i pecajući, lovili smo žabe… Kao i većina naše generacije igrali se kauboja i Indijanaca. Imali smo kulu, kako smo je zvali, tajno skrovište, iskopano u zemlji na „Popinom brdu” gdje smo planirali tajne akcije i tuče sa suparnicima iz gornjeg kraja. Jednom prilikom negdje 1986. godine kad je Dunav bio jako zaleđen propao je kroz led. Inače je bio sitan, lagan kao pero i gdje je on išao tamo se nitko nije usudio. Sva sreća da sam kod sebe imao jedan dugački štap, pa sam mu odmah pružio i spasio ga pogibelji, bilo je stvarno gadno jer je na tom mjestu ispod crkve Dunav brz. 

Tada smo dogovorili da to nikom ne pričamo jer bi svi „izgorjeli” kod kuće. Oduvijek je bio srčan, a takav je bio i kasnije u ratu. Bio je izuzetno hrabar mladić i dobro se nosio u svim akcijama s obzirom na to da je imao nepunih 19 godina. Zajedno smo prošli akcije u Sotinu, Borova naselju, Lipovači, Đergajskoom silosu… Posljednji smo se puta sreli krajem rujna mjeseca 1991. u jeku najžešćih borbi, tada sam bio na minobacačima, a on na položaju na Sajmištu. Malo smo popričali, izljubili se i poželjeli jedan drugome sreću. Nakon toga više ga nikada nisam vidio… teško je ranjen, a ja sam zarobljen…

Fotografija za vječnost

Bitka za Vukovar 1991. presudna je bitka u povijesti koja je neupitno odredila smjer i budućnost Domovinskog rata. Stoga su od neprocjenjive vrijednosti fotografije, članci i video snimke koje su nam danas dostupne.

Neke od najupečatljivijih fotografija u vrijeme bitke za Vukovar uslikao je fotoreporter Slobodne Dalmacije, Matko Biljak. Tako je u svom opusu fotografija koje su obišle i svjetske naslovnice, poput one novinara Radio Vukovara, Siniše Glavaševića i Alenke Mirković na stubištu i fotografija jednog od ključnih ljudi obrane Sajmišta, Ivana Doka Anđelića s dječakom kuštrave kose i blagog osmijeha. Rijetki su oni koji na njoj prepoznaju osamnaestogodišnjeg Stipicu. Prema prisjećanjima, fotografije je Matko Biljak uslikao radeći reportažu s kolegom novinarom, Zvonimirom Krstulovićem u zadnjim danima rujna 1991. na uglu Zelene ulice ispred tadašnje Šarčevićeve mesnice.

Upravo gaIvan Dok Anđelić opisuje kao iznimno hrabrog, prerano odraslog dječaka u kojeg je svatko mogao imati povjerenja. U ratnom paklu bitke okupiranog grada, baš na položaju Sajmište koje i danas slovi za najkrvavije bojište Vukovara Dok Anđelić napominje koliko je rijetko i dragocjeno bilo moći „mirno spavati” toliko blizu neprijatelja. I onim starijim i iskusnijim braniteljima odlazak na stražu tjerao je strah u kosti. No, ističe Dok, iako tek dječak na pragu mladosti, ispunjavao je sve svoje vojničke zadatke besprijekorno.

Sudjelovao je u svim borbenim akcijama od prvog dana, od Borova naselja, Trpinjske ceste, Doma tehnike, silosa Đergaj kod Bršadina. Kada se otvorilo bojište na Sajmištu naši pripadnici zauzimaju najteže položaje prema selu Negoslavci i Petrovci. Stipica je sa svojom grupom branio rubni dio grada prema Petrovcima. Tog 05. rujna 1991. uspješno su ga obranili i natjerali neprijatelja na povlačenje, oštetivši im par tenkova i izbacivši iz stroja dio pješadije. 14. rujna 1991. uslijedio je opći napad na sve dijelove grada uz avionsku potporu. Tenkovi su napredovali iz pravca Petrovaca uz jaku potporu topništva i pješadije, a lokalni četnici s Petrove Gore „iza leđa”. Cijela naša obrana tog djela našla se u okruženju. Predaja im nije nikada bila ni na kraj pameti. Odlučili su se na proboj kroz minska polja i između dvije vatre doći u Bogdanovce. Istu večer se vraćaju na pričuvne nove položaje koje smo uspješno branili do sloma obrane grada uz velike gubitke najhrabrijih ratnika. 11. studenog 1991. Stipica je teško ranjen na položaju te prevezen u vukovarsku bolnicu….

O Stipici, ponekad i Bestrcaju, kako su mu nadimak dali ostali suborci, s puno ponosa i topline govori vukovarska braniteljica s prve crte obrane Sajmišta, Vasilija Tucker.

Posljednji puta vidjeli smo se 10. listopada, gore na Sajmištu. Bestrcaj je bio nestvarno hrabar, nikada nije pokazivao znakove panike, iako smo redovito slušali buku približavanja tenkova, transportera i aviona. Jednom smo, baš u blizini dolaska tenka puzali preko ceste, jer nas nije tako mogao vidjeti, kako bismo se uspjeli živi izvući. Često je spominjao i djevojku u koju je bio zaljubljen… Uvijek smo brinuli jedni za druge, iako smo do nedavno bili stranci. Sjećam se, jednom mi je po povratku iz akcije s drugog položaja rekao: „Sve sam nokte zbog tebe izgrizao!” Takav je bio, hrabar i brižan prema svim suborcima, a mladić tek krenuo u život.

Odgovor u Negoslavcima?

17. studenog 1991. prije odlaska u proboj brat Robert u vukovarskoj je bolnici posljednji puta vidio teško ranjenog Stjepana. Težina njegovih ozljeda i netom završena operacija crijeva koju je obavio doktor Juraj Njavro bila je preteška da bi se Stjepan uputio u pokušaj proboja. Kako će vrijeme odmicati, a s njim i potraga za vukovarskim ranjenicima koji nikada nisu stigli u slobodu budit će bezbroj pitanja – gdje je Stjepan? Tragom izlaska zarobljenika iz srpskih koncentracijskih logora ugasile su se i zadnje nade kako je Stjepan među njima. Ni danas, 29. godina kasnije nema točne informacije što se sa Stjepanom dogodilo nakon izlaska iz vukovarske bolnice. Iako se većina ranjenika koji su izvjesno bili živi 18., 19. i 20. studenog u tijeku evakuacije vukovarske bolnice, a danas se vode nestalima, najčešće spominju kao žrtve Ovčare, protok vremena ipak daje točnije informacije kako dio njih do Ovčare – nikada nije stigao.

Posljednje informacije o nekolicini nestalih vukovarskih ranjenika vode samo u jednom smjeru – Negoslavce. Zavjet šutnje o ratnim događanjima u kojima su Negoslavci mjesto kroz koje su prošli mnogi vukovarski branitelji, civili i ranjenici, a čiji se trag upravo tamo gubi, traje i danas. Bez svjedoka, hrabrosti i savjesti onih koji znaju o posmrtnim ostacima ubijenih ostaje samo velika tišina. Znaju li Negoslavčani što se dogodilo Stjepanu onog trenutka kada je teško ranjen izveden iz autobusa ranjenika i gdje se danas, izvjesno nalaze njegovi posmrtni ostaci? Tek je nekoliko preživjelih svjedoka izvođenja u Negoslavcima svjedočilo o mučenjima, fiktivnim strijeljanjima i torturama kojima su bili izloženi. Složni u jednom – većina onih koje su ondje izvedeni nikada više nisu viđeni. Ni živi, ni mrtvi…

Postoji li teži uteg savjesti od spoznaje da na duši nosiš saznanje o tijelu osamnaestogodišnjaka koji je teško ranjen, zarobljen, odveden i ubijen? Kakve su savjesti onih koji kategorički odbacuju i financijsku naknadu za informaciju o njihovim posljednjim počivalištima? Postoji li opravdani strah za vlastitu sigurnost i svojih obitelji ili nešto gore od toga, osobna uključenost?

Ako postoji i najmanji dio ljudskosti, neka se ona pokaže barem prema ocu i bratu koji se i danas nadaju kako će za života dostojno sahraniti svojeg neobično hrabrog sina i brata. Majka Katarina za to nikada neće imati priliku, prije nekoliko je godina preminula.
Gledajući fotografije Matka Biljka, drhtavim glasom, suborac će reći:

„Ma shvatio sam, on je još uvijek na straži. Čuva nas…”

Nama ostalima ostaje trajna zadaća kako nikada ne bismo smjeli prestati spominjati vukovarske dječake, poput Stjepana.

Tekst o Stjepanu Bestrcanu pisan je za Hrvatski Tjednik, te je objavljen 12. travnja 2020.

POVEZANE OBJAVE

KOMENTARI

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Podržimo humanitarnu akciju

Možda će vas zanimati

Razgovor s Ani Galović: Želim izraziti pijetet i poštovanje za žrtvu svojih vršnjaka, za sva njihova prekinuta djetinjstva

U „Hrvatskom tjedniku“ objavili ste dvije priče o ubijenoj djeci u Domovinskom ratu. Riječ je o Martini Štefančić i Borisu Vaseleku. Što...

22. lipnja 1941. Osim raspada saveza Hitlera s komunistima, za Hrvatsku se nije dogodilo ništa značajno!

Površni poznavatelji povijesti reći će kako je Drugi svjetski rat trajao od 1941. do 1945., što za područje današnje Hrvatske odgovara istini, no Drugi...

(VIDEO) 24. kolovoza 1991. Luka Andrijanić – mladi 19-godišnji junak srušio prvi zrakoplov JNA u Domovinskom ratu!

Na današnji dan, 24. kolovoza 1991., pripadnik 3. brigade i dragovoljac Domovinskog rata Luka Andrijanić srušio je prvi zrakoplov neprijateljske JNA u...