Idući sinoć pješice u Arenu na otvorenje „66. Pula film festivala“ i svečanu premijeru dugo očekivanog filma o Anti Gotovini „General“, vjerovao sam i nadao se, sjećajući se Vrdoljakovih odličnih starih filmova i sjajnih TV serija, a također i zbog prilično dugog vremena utrošenog u njegovu realizaciju i postprodukciju (skoro 2 godine), kako ćemo i mi Hrvati napokon dobiti dostojan ratni igrani film s temom iz Domovinskog rata.
Zanimljivo da je i njegovo prikazivanje trajalo dugo, čak „2 dana“, jer je završilo drugi dan nakon početka, oko 2 sata u noći 14.7., a započeto je oko 23 sata 13.7.
[product id=1462]
Nakon što je film završio, ostao sam prilično tužan i s mnogo upitnika! No, kako sam ja u ovome slučaju snažno subjektivan, mislim da moje mišljenje ipak nije mjerilo za prosječnog gledatelja, koji će vjerujem, biti vrlo zadovoljan viđenim. To sudim po snažnom pljesku mnogobrojne publika (nije bilo niti jednog slobodnog mjesta u Areni) nakon projekcije. Ja sam se poslije filma čak uspio i posvađati s dugogodišnjim poznanikom iz Pule, čiji mi je brat bio suborac u Vukovaru, jer je za njega sinoćnji film najbolji film u povijesti Hrvatske! Dakle po njegovoj reakciji film je i više nego uspio!
Ja sam ostao tužan zbog toga što je očigledno da je ovaj film prvenstveno rađen kao TV serijal, a ne igrani film, te je nastao na način da je od 10 ili 12 sati TV materijala izrezano 3 sata i „odlučeno“ je da će to biti igrani film. Barem takav osjećaj imam nakon gledanja filma. Preoštri su mi rezovi između pojedinih scena, te mi radnja filma ne teče „pitko“. Čak i kao znalcu ratnog, pa i životnog puta Ante Gotovine, a osobito naše suvremene povijesti, nakon gledanja „Generala“, ostalo mi je dosta toga nejasnog. Baš zbog tih naglih rezova koji su moguća tumačenja tih nejasnoća ostavili nama gledateljima na volju ili maštu.
Vjerujem i nadam se da će u TV serijalu mnoge od mojih nedoumica biti puno manje, jer tamo neće biti toliko tih oštrih „rezova“. Nadalje, u filmu jednog tako iskusnog redatelja kao što je naš Tonči, dogodio se niz malih, a i malo većih propusta, za što „krivim“ njegove savjetnike! Ako ih je bilo!? A bilo ih je!
Naravno da sam ja opet subjektivan i ti propusti vjerojatno neće smetati prosječnim gledateljima ili fanovima Gorana Višnjića, no meni kao suvremeniku i aktivnom sudioniku događanja u Domovinskom ratu, itekako su boli oči! Najvećim propustom filma smatram dio priče o generalu Janku Bobetku (kojega bez obzira na puno sitniji stas odlično glumi Mustafa Nadarević), koji se pojavljuje na samom početku uloge Ante Gotovine u Domovinskom ratu, njegovim povratkom u Hrvatsku iz Kolumbije. Naime, općepoznato je da se je pokojni general Bobetko, pokoj mu duši, u Domovinski rat aktivno uključio početkom 1992. (ma kako god mnogi hrvatski povjesničari danas to željeli prikazati drugačije), tako da se Ante sredinom 1991. svojim ulaskom u ZNG RH (a ne HV, jer HV-a tada pod tim nazivom još nije bilo) nikako nije mogao susresti s general-pukovnikom HV-a Jankom Bobetkom. Također, 1991. u vrijeme kada se radnja filma (TV serije) nastavlja s dijelom u ratnoj Hrvatskoj, uopće nije ni bilo oznaka činova, već su bile isključivo (i to samo za neke) oznake dužnosti. Činovi se javljaju puno kasnije. Ne sjećam se dali ih je uopće bilo 1991.!? Jer mnogi od nas sudionika Domovinskog rata još u ožujku i travnju 1992. nosili smo na odorama isključivo oznake dužnosti.
U nekom kasnije razvoju događanja u filmu (TV seriji) Ante čak i nosi oznaku dužnosti zapovjednika satnije (a ne oznaku čina satnika, bojnika ili pukovnika kako ga neki u tom trenutku oslovljavaju). Bojim se da je i uloga admirala Loše Domazeta prikazana na „ne pravi“ način, jer se stiče dojam da je i on još od Livna 1992. bio stalno prisutan „na prvoj crti bojišnice“. Ja sam laik za film i ocjene i procjene glumačkih ostvarenja no i tu imam nekih svojih primjedbi iako smatram da je glumcima bila otežavajuća okolnost to da je doista teško glumiti žive suvremenike, osobito ako ti oni (barem dio njih) osobno ne pomažu u tumačenju vlastitog lika!
Zato mi se i čini da je najbolju ulogu u filmu ostvario Borko Perić, glumeći Nikicu, široj javnosti, pa i meni, jednog zapravo nepoznatog lika, no lika koji možda u sebi nosi čak i više takvih malih, a zapravo vrlo bitnih likova iz Domovinskog rata. Jer upravo takvi su likovi svojim sudjelovanjem, svojom hrabrošću, svojim ranama i svojim životima zapravo iznijeli rat na svojim plećima. Dakle, Borko Perić je, za razliku od svojih kolega, bio oslobođen te odgovornosti i obaveza prema konkretnom liku, a još k tome živom sudioniku Domovinskog rata. Pa mu je, recimo to tako, bilo lakše nego drugima. Plus, što je on doista jedan sjajni mladi glumac. Dodat ću još da mi je scena u kojoj glume Mustafa Nadarević (odlično glumi generala Janka Bobetka) i glumac (zaboravih mu ime) koji glumi starog partizana, koji u filmu vodi srpske diverzante i koji se nakon što je zarobljen, nakon toga razgovora, u Bobetkovom stožeru ubija, malo preduga. Iako ta scena nosi snažnu poruku o besmislenosti razloga srpskom ratovanju. U odnosu na druge scene iz filma koje su pomalo nedostatne, mislim da je tu u pola kraćem vremenu mogla biti prenesena poruka o izmišljenoj ugroženosti Srba, s kojom, barem po njima, započinju svi ratovi na ovim prostorima.
No, jedna druga scena iz filma mi je odlično „legla“! Možda i zato što je „prepisana od mene“, barem tako mislim. I opet sam subjektivan! To je scena u kojoj pokojni velikan hrvatskog filma Ivo Gregurević (i u „Generalu“ je ostvario sjajnu ulogu) glumi Srbina ili Roma „Stevu“, te ga u jednom trenutku Gotovina sumnjičavo pita kako je moguće da baš on „Stevo“ vodi postrojbu ZNG-a u akciju! Pa mu Stevo odgovara kako je on zapravo Stjepan no da je u Slavoniji običaj Stjepane zvati Stevo! Isto se je dogodilo i meni početkom listopada 1991. u Bogdanovcima i o tome sam više puta govorio na TV-u i pisao na webu.
I za kraj, smatram da su scene u kojima se govori o žrtvi hrvatskog čovjeka i vojnika (više scena u filmu) kao i scene u kojima se govori o potrebi čistoće i moralnosti samog vođenja rata dostojno prikazane te da one zapravo i jesu najsnažnija poruka filma!
