Iščitavajući reakcije i izjave određenih ljudi na poziciji vlasti vezane uz posljednji popis stanovništva, dalo bi se zaključiti da je podatak da smo izgubili gotovo 10% stanovništva od posljednjeg popisa došao kao grom iz vedra neba. Međutim, ta brojka je itekako očekivana jer je svaki demograf u zemlji, a nema ih puno, na to upozoravao.
I dok su neki na pozicijama vlasti ovo shvatili kao alarm za uzbunu, velikoj većini njih je na jedno ušlo-na drugo izašlo, a postoje i oni kroz čije se djelovanje dade iščitati da kao da ne žele da nas se rađa više nego što nas umire. Tako je u Zagrebu skupštinska većina sastavljena od SDP-a i MOŽEMO! na čelu s gradonačelnikom Tomaševićem odlučila bez ikakve analize, čisto ideološki, ukinuti jednu od konkretnih demografskih mjera – „roditelj-odgojitelj“ pravdajući se da je mjera neisplativa i da ne donosi rezultate.
S obzirom na to da se ta mjera odnosila na obitelji s troje ili više djece, to me potaknulo da se zapitam imaju li stimulacije za obitelji s troje ili više djece stvarno smisla ili su samo puki populizam i način da se pridobiju simpatije i glasovi.
Prvi i najvažniji razlog zašto se značajne stimulacije daju za treće dijete je taj što tek treće dijete donosi demografski rast. Matematika je jasna: ako u idealnim uvjetima (jednak broj muškaraca i žena, bez bioloških nedostataka itd.) na svaki par roditelja imamo dvoje djece, tih dvoje djece su zamjena za svoje roditelje u sljedećoj generaciji i tako dolazi do stagnacije broja stanovništva. Dakle, tek kada bi svaki par roditelja imao 3 djece, to bi pridonijelo demografskom rastu. U Hrvatskoj je stopa fertiliteta svake godine oko 1,5 što znači da žena u prosjeku rodi 1,5 dijete u svom životnom vijeku pa se zbog toga trenutno nalazimo u demografskom padu.
Drugi razlog je činjenica koju je nedavno u Podcastu Velebit iznio demograf Stjepan Šterc, a to je da većinu pobačaja u Hrvatskoj učine žene koje, nota bene, već imaju dvoje djece. U Hrvatskoj se godišnje učini između 5 tisuća i 10 tisuća pobačaja kojih su prijavljeni, no ako usporedimo brojke iz razdoblja prije 90-ih u kojima je pobačaj koštao 10 puta manje nego sada, te broj spontanih pobačaja koji praktički raste proporcionalno padu prijavljenih pobačaja, da se naslutiti da je stvarni broj pobačaja 2-3 puta veći odnosno da se radi o brojci između 20 tisuća i 30 tisuća namjerno izazvanih pobačaja godišnje.
O razlozima zašto se na pobačaj u najvećoj mjeri odlučuju majke koje već imaju dvoje djece možemo samo nagađati, no sasvim je sigurno da utjecaja ima i financijsko stanje roditelja.
Ostaje nam zapitati se imaju li mjere kao što je ona koju je Tomašević ukinuo smisla i donose li rezultate. Odgovor je da imaju! U Zagrebu je od donošenja mjere pa do njenog ukidanja broj treće (i više) djece u obiteljima porastao za nekih 30%, a broj korisnika mjere se od prosinca 2016. do prosinca 2020. utrostručio.
Zanimljiv je i podatak da se nakon Domovinskog rata pričalo o uvođenju te mjere na razini cijele države i da su upravo dvije poratne godine, 1996. I 1997. jedine godine u povijesti nezavisne Hrvatske u kojima smo imali pozitivan prirodni prirast i to za nešto više od 3 tisuće.
Kako bilo, postoje i jedinice lokalne samouprave koje ne misle čekati državnu intervenciju, već su se same uhvatile u koštac s tim problemom. Tako primjerice grad Sinj i općina Bilice za treće i svako sljedeće dijete daju 30.000 kuna jednokratne novčane pomoći, općina Šolta za treće dijete isplaćuje 20.000 kuna, za četvrto 35.000 kuna, a za peto i svako sljedeće čak 50.000 kuna. Grad Imotski za treće dijete daje 50.000 kuna, a grad Vis za rođenje trećeg djeteta dugoročno isplaćuje čak 176.000 kuna.
Za kraj, poruka za ekipu u foteljama kojima je prsni koš natučen od silnog busanja u prsa domoljubljem: ili ćemo shvatiti da nam u ovom trenu demografija svima mora biti fokus djelovanja ili na kraju ovozemaljskog života usnite s mišlju da ste bili u poziciji poduzeti nešto da zaustavite demografsku eroziju, a niste…
