skip to Main Content
Tragičan Dan Bitke Za Vukovar: Pogibija Ivana Brdara I Velimira Đereka – Sokola

Tragičan dan bitke za Vukovar: Pogibija Ivana Brdara i Velimira Đereka – Sokola

Podijeli:

Bitka za Vukovar bila je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. Hrvatski su branitelji mjesecima, nadljudskim naporima pružali snažan otpor srpsko-četničkim agresorima, koji su tijekom 87-dnevne opsade Grada Heroja činili stravične zločine, a koji su se nastavili i nakon okupacije grada, još stravičniji i brutalniji. Cijelom smo svijetu tada dokazali kolika je snaga u ljudima kada spremno brane svoje domove pred hordama zla. Mnoge su priče i anegdote ispričane o događajima iz vremena Bitke za Vukovar, bilo je u svemu tome, naravno, i lijepih uspomena kojih se branitelji i danas vrlo rado sjećaju. No, 12. listopada 1991. zasigurno nije bio jedan od tih dana.

Istog dana, tog kobnog 12. listopada poginula su dvojica branitelja Vukovara koji su, prema svjedočenjima njihovih suboraca, bili među najistaknutijim braniteljima grada. Poginuli su Velimir Đerek – Sokol i Ivan Brdar. Ivan Brdar, rodom iz okolice Livna napustio je svoj rodni kraj i nesebično se stavio na raspolaganje obrani Vukovara. Velimir Đerek – Sokol, rodom iz Vinjana Gornjih, kod Imotskog, napustio je svoj dobar posao u Esplanadi i tada još lagodan zagrebački život i također stao u obranu domovine. Njihovi suborci i prijatelji obojicu pamte kao neobično hrabre, dobre i plemenite ljude.

Damir Markuš – Kutina: Ivan Brdar bio je neobično hrabar, često sam se pitao je li toliko hrabar ili samo lud

Damir Markuš  – Kutina, dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik vukovarske satnije HOS-a, prisjetio se Ivana Brdara i njegove hrabrosti:

“Brdar, Livnjak, bio je izuzetno hrabar i sposoban, sasvim sigurno jedan od najsposobnijih bojovnika koje sam imao prilike upoznati. Često je znao otići u posjet “komšijama“, te se nakon uručenih “poklona”, vraćao nazad. Znao nam je reći kako ide prošetati k njima, da je nervozan, previše je mirno, da ide čisto jer mu je dosadno. Prvi put kad sam to čuo, mislio sam da laže, međutim, on je to i napravio. Nakon nekog vremena, kako je otišao, čula se pucnjava i detonacija bombi. Vraća se on, ja, a i ostali koji su to imali prilike doživjeti, smo ostali “paf”. Znao sam se pitati, da li je to ludost ili hrabrost? Sigurno je hrabrost, jer da je bio „lud“, ne bi ni dva dana preživio. Ratovao je oprezno i lukavo, istina, najmanje te očekuju u dubokoj noći, oni koji su nadmoćniji u svemu, osim u kvaliteti bojovnika, što su puno kasnije shvatili. Obožavao je škorpiona, kratko ali ubojito oružje za blisku borbu, koje on odlično koristio.

Ivan vitez Brdar

Od prvog dana je bio odvažan, odlučan i kao da je točno znao što i kako treba raditi, dok je meni trebala „adaptacija“. Bio sam s njim kada si je sam šivao ranu na lijevoj nozi, ono, ko’ dobar dan, sasvim normalno. Ja mislim da bi se moja dernjava čula poprilično. Na žalost, u jednom od „posjeta“, dočekala ga postavljena mina od koje je teško bio ranjen, te smo oprezno otišli mu u pomoć. Našli smo ga krvavog, slabo se vidjelo u noći, a dok smo ga nosili, osjetio sam krv po rukama. Nakon stotinjak metara, došli smo do auta, koji će ga prevesti do bolnice. Nažalost, umro je od rana još dok smo ga nosili.”

Brdar je, kao pravi Livnjak njegovao ljubavi prema gangi, pa je tako poznata priča o njegovom pjevanju: “Tijekom najžešćeg granatiranja izlazi nasred ulice, onako za­lizan, drži “škorpion” u ruci i počne urlati gange: Oj, čedo, dođi vamo da ti Ivan Brdar je… mamu!

Poznata je također i priča kako je Brdar odmah po dolasku na Sajmište rekao kako će on osobno pucati u svakog hrvatskog vojnika koji digne ruku na srpskog civila.

Njemu u čast 1. bojna HOS-a Rafael vitez Boban iz Livna preimenovana je u 1. bojnu HOS-a Ivan vitez Brdar.

Velimir Đerek – Sokol: ukovar se ne brani na urbanim kavicama, brani se oružjem

Velimir Đerek – Sokol bio je pripadnik 4. bojne 3. gardijske brigade i jedan od junaka obrane Vukovara. Nakon pogibije Petra Kačića – Srednjeg bojlera bio je zapovjednik Sajmišta (2.10. – 12.10.). Ivan Anđelić – Doktor o Sokolu je napisao sljedeće:

„12.10.1991. godine u večernjim satima poginuo je vukovarski heroj Velimir Đerek Sokol. Neustrašiv heroj… U sve bitke išli smo skupa i branili najtežu bojišnicu Sajmišta. Izgubivši takvog ratnika, kao da sam izgubio rođenog brata. Odnio sam ga mrtvog i ostavio dokumente po kojima je i evidentiran. Njegova majka Zorka me je smatrala svojim drugim sinom. Izgubili smo velikog čovjeka, heroja kojeg mi, njegovi suborci, nikad nećemo zaboraviti. Neka mu je laka Hrvatska zemlja koju je toliko ljubio.”, prisjetio se Doktor.

Mnogi znaju priču s početka listopada 1991. kada je Veselin Šljivančanin pozvao na predaju vukovarskog heroja Ivana Anđelića Doktora, koji mu je Motorolom tada odgovorio: ‘Profesionalni vojniče, oficire, je*em ti mater četničku! Imate tri dućana u Borovom Selu i da se mi vama predamo. Pakuj tu čergu i marš preko Dunava!’

Poznato je i da je Velimir Đerek tada rekao da čuje i jugooficir: ‘To, lipi moj doture! Ovdje tvoj Sokol sa šest stotina Imoćana!‘ Naravno da tu nije bilo 600 Imoćana, nije ih bilo ni 100, bio je on jedan jedini Imoćanin, ali neprijatelju je trebalo utjerati strah u kosti…

Velimir Đerek – Sokol

Odluku o odlasku u rat donio je još u lipnju 1991. godine kad je zadnji puta posjetio obitelj, no to je priznao samo sestri Rajki. “Sestro ja idem, jer Hrvatska se brani u Vukovaru, jedino i isključivo Vukovar. A Vukovar se ne brani tu u Zagrebu, ni u mramornoj Esplanadi, ni na Trgu bana Jelačića, niti na urbanim kavicama, brani se oružjem, jedino i isključivo na hrvatskoj granici!” Sestra ga je pokušala odgovoriti od njegove odluke o odlasku, govorila je kako tamo nema nikoga “njihovog”, na što joj je Sokol kazao “Kako nema, sestro? Pa sve su to moja braća, i oni Hrvat iz Drinovaca i onaj iz Širokog i onaj iz Amerike.” Na kraju je sestri kazao “Šta ima veze ako poginem, netko mora. Ako poginem, čuvaj mi moju Hrvatsku!

Ostavio je tada vrlo dobar posao u Esplanadi i krenuo u obranu Vukovara, na Sajmište, gdje je i poginuo. Pokopan je uz sve vojne počasti u rodnim Vinjanima  23. svibnja 1998., nakon ekshumacije i identifikacije s Novog groblja u Vukovaru.

Heroji se niikad ne zaboravljaju!

www.za-dom.com / direktno.hr / dalmatinskiportal.hr

Podijeli:
Back To Top