skip to Main Content
IN MEMORIAM: Andrija Matijaš Pauk: Čovjek, Ratnik I Legenda Za Sva Vremena

IN MEMORIAM: Andrija Matijaš Pauk: Čovjek, ratnik i legenda za sva vremena

Podijeli:

9. listopada 1995. poginuo je legendarni zapovjednik 4. gardijske brigade Andrija Matijaš Pauk. Po njemu je ta legendarna postrojba dobila ime Pauci.

Andrija Matijaš Pauk rođen je 31. srpnja 1947. nedaleko Marine kod Trogira, gdje je pohađao osnovnu školu. Srednju dočasničku “Školu za oklopno-mehanizirane postrojbe Jugoslavenske narodne armije” (JNA) završio je u Banja Luci.

Za vrijeme hrvatskog proljeća 1971. završio je u vojnom istražnom zatvoru zbog rečenice: „Zašto ja moram reći kao Hrvat da sam Dalmatinac da bih ublažio to hrvatstvo. Jer, kad kažem da sam Hrvat, onda sam ustaša.“ Kolege ga nisu teretili pa je oslobođen optužbi za nacionalizam.



Bio je profesionalni vojnik, stručnjak za tenkove i oklopnu borbu, te izvrstan sportaš u više disciplina. Penjao se uz konopac sedam metara visine za 4,4 sekunde. U vojnom višeboju bio je od 1970. do 1980. u samome vrhu. Bio je i vrhunski skijaš. No Pauk se 1981. preselio iz Slovenije u Split jer je u Divuljama formirana tenkovska satnija JNA. Kad su počela demokratska gibanja 1990., njegovi kolege, uglavnom Srbi, ignorirali su ga te uopće nije dobivao zadatke. S početkom rata u Sloveniji i agresije na Hrvatsku, Matijaš je u Splitu, s povjerljivim ljudima, organizirao bijeg ročnika iz vojarni JNA te se čvršće povezao s hrvatskim MUP-om.

Na početku Domovinskog rata i stvaranja hrvatske države pridružio se brojnim dragovoljcima u obrani zemlje, a kojima je njegovo vojno znanje bilo itekako dobrodošlo. “Vatreno krštenje” doživio je na ljeto 1991. na Banovini, a potom dolazi u 4. gardijsku brigadu u kojoj je ostao do smrti.

Kao zapovjednik jedne od satnija pokazao je iznimno ratničko umijeće i golemu hrabrost, a od prvih zarobljenih tenkova ustrojava oklopnu bojnu i postaje njezinim zapovjednikom.

Nakon uspješnih borbi za Dubrovnik 1992., tijekom kojih je najzapaženiju ulogu odigrao prilikom oslobađanja sela Uskoplje i strateškog Golubovog kamena, nastavlja nizati pobjede na šibenskom i zadarskom bojištu. U operaciji Vlaštica dobio je nadimak Pauk. Kad su akcije oslobađanja na južnom bojištu završene, general Bobetko rekao je: „Da nije bilo Andrije Matijaša i njegove samostalne tenkovske satnije, dolina Neretve i Dubrovnik s otocima bili bi četnički.

Maslenica je bila prekretnica u ratu, ali je Matijaša koštala 12 gelera u tijelu, a jedan je oštetio živac koji drži stopalo. Matijaš se ponašao skromno i vojnički. Nakon operacije Maslenica Matijašev oklopni tabor bio je u selu Konjsko. Vojsku nije štedio, naporno su vježbali. “Više znoja u miru, manje krvi u ratu”, govorio je Matijaš svojim vojnicima. Bili su izvježbani tako da je cijela oklopno-mehanizirana bojna bila spremna za pokret za pet i pol minuta. To je značilo ukrcaj tenkova na labudice, ukrcaj vojske, opreme i streljiva. Kad su to vidjeli Amerikanci, ostali su začuđeni.

U vojnoj operaciji Zima ‘94., koja je bila priprema za Oluju, HV je želio ovladati Dinarom. Operacija je počela 29. studenog i završila na Badnjak. Bila je to najzahtjevnija vojna akcija jer su se temperature spuštale i do minus 30 Celzijevih stupnjeva. Matijaš je najprije izvukao tenkove na 1300 metara nadmorske visine, a onda i na 1800 metara. Kad su Srbi vidjeli tenkove na Dinari, nastupila je „opšta bežanija“. Oslobođena je Dinara, 20 km u dubinu, 10 km u širinu, i Livanjsko polje. Nizale su se za tom akcijom i druge uspješne operacije, Skok-1, Skok-2, Ljeto ’95. kao pripreme za oslobođenje Hrvatske. Kao načelnik stožera uspješno vodi 4. brigadu u pripremama za Oluju, a sa svojim tenkistima ulazi u  Knin je kao zamjenik zapovjednika te slavne brigade.

Ranjen je više puta, a poginuo je 9. listopada 1995. tijekom akcije Južni potez u sukobu sa srpskim snagama na ulazu u Mrkonjić-Grad. I toga posljednjeg dana rata bio je u prvim redovima predvodeći svoju splitsku Četvrtu. Matijaš je poginuo od prijateljske vatre. Nekoliko se dana tajilo da je poginuo kako ta činjenica ne bi demoralizirala vojsku. Brigada je trebala odraditi posao do kraja. Južni potez bio je velika vojna pobjeda Hrvatske vojske, međutim zbog Matijaševe pogibije njegovi bliski suborci nisu se osjećali pobjednicima. “Nema te vojske koju Pauk nije mogao poraziti”, govorili su njegovi vojnici.

Njemu u spomen ta ratna brigada Hrvatske vojske dobila je naziv Pauci.

Prije Južnog poteza Matijaš, s gelerima u tijelu, suborcima je govorio da nije više za vojsku. Već je bio predao papire za mirovinu i govorio da će “na masline i slane srdele”. Na žalost, nije dočekao vojnu mirovinu. Hrvatska Andriji Matijašu Pauku u svakoj prigodi duguje reći: Hvala!

Heroji se nikad ne zaboravljaju!

www.za-dom.com / kamenjar.com / vecernji.hr

 

Podijeli:
Back To Top