Katolička crkva bila je meta komunističkih vlastodržaca zbog njenog velikog utjecaja na hrvatski narod, što je bio dovoljan razlog za partijski represivni sustav da njeno djelovanje kad ga već nije mogla zabraniti ograniči koliko je to najviše moguće. Partijsko djelovanje protiv Katoličke crkve ide daleko u povijest.
Model djelovanja protiv Katoličke crkve preuzet je od Rusije i zloglasne izvještajne službe NKVD, preslikali su ruski model prema vjerskim zajednicama, povezujući Katoličku crkvu s vanjskim neprijateljem. Vršena je represija nad njenim članovima kakva nije bila ni u jednoj državi komunističkog bloka. Iza svih zlodjela, progona, likvidacija svećenika (ubili su preko šesto svećenika, više nego u svim komunističkim zemljama skupa), stajala je Komunistička partija, njen represivni dio OZNA, UDBA. Pored likvidacija svećenika Partija je medijski progonila Katoličku crkvu, a uvela je i novi pojam u javni prostor – kleronacionalizam, kleronacionalisti su bili svi oni koji nisu bili na liniji partije, kler promiče nacionalizam.
Odlika svih totalitarnih režima je eliminiranje ideoloških protivnika, a recept je bio isti, udariti na vođu. Nakon što se makne vođa oslabit će strana kojoj vođa pripada i komunistički režim je udario na prvaka Katoličke crkve, zagrebačkog nadbiskupa danas blaženog Alojzija Stepinca. Partijski vladari znali su da je Crkva bila jedini komunikacijski kanal preko kojega narod mogao saznati što se stvarno događa u društvu, čuti istinu. Katolička crkva na čelu sa Stepincem bila je stup reakcije i zbog toga je Stepinca trebalo eliminirati, i donesena je politička odluka uhititi ga. Uhićenje je dogovarano na najvišoj razini a sve po naputku Tita koje je Ranković dogovorao s Ivanom Stevom Krajačćem.
Nakon drugog uhićenja Stepinca (nakon prvoga nuđena mu je nagodba da napusti zemlju što je Stepinac odbio) osuđen je na dugogodišnju robiju. Koji bolesni umovi su vladali Hrvatskom u komunističkom režimu i pokušali zavladati cijelim narodom dovoljno je pročitati ovo izvješće djelatnika državne “bezbednosti”.
„Neka saznanja i ocjene o neprijateljskoj djelatnosti ekstremne emigracije s posebnim osvrtom na poduzete mjere i zadatke službe u cilju onemogućavanja te djelatnosti:
U tim aktivnostima emigracija ima značajnu podršku reakcionarnog klera na pastoralnom radu u inozemstvu. Pod izgovorom očuvanja nacionalnog identiteta pri hrvatskim katoličkim misijama, crkveno-školskim općinama i islamskim centrima organiziraju razna društva, kulturne i druge sekciju koje pokušavaju da uključe veći broj naših građana. Kleronacionalizam i neprijateljsko djelovanje reakcionarnog svećenstva značajan je duhovni poticaj i oslonac neprijateljske emigracije. Sprega klera, kleronacionalista i neprijateljske emigracije ogleda se i u sinkroniziranim aktivnostima u cilju rehabilitacije poznatih ratnih zločinaca i kvislinga (Stepinca, Rožmana, Filipovića, Velimirovića) odnosno u organiziranju hodočašća i posjeta u vrijeme raznih vjerskih blagdana. Iz njihovih svećeničkih zatrovanih usta, kroz vjerske obrede, propovijedi, vjeronauk i vjersku pouku, izlaze perfirdno smišljene rečenice i zabadaju se u mlade i još nenavikle da odmah razlikuju glas humanizma od fašistoidnog ludila zamotanog u dekor kleronacionalizma.“ – travanj 1987. godine, Božo Bagarić, načelnik II uprave Državne bezbednosti.
Ne znam gdje je završio načelnik nakon demokratskih promjena, mozda je završio negdje u diplomaciji kao neki koji i danas u slobodnoj Hrvatskoj razmišljaju isto kao on.
„Sve nacionalističke i klerofašističke snage iz petnih žila uprle su se nastojeći iz narodnog pamćenja izbrisati najbitnije činjenice vezane za narodnooslobodilački rat u Jugoslaviji. Sav šljam koji je 1945. godine izbjegao zasluženu kaznu, pod vidom nacionalne pomirbe vratio se u Hrvatsku.“ – Ratko Maričić, 3. sjednica predsjednika SAB-a, 15. rujna 2011. godine.
Izvjesni lik bio je diplomat, hrvatski konzul u Mostaru, a nakon toga postao predsjednik fantomskog SABA. Pored njega imamo još likova koji i danas razmišljaju isto i šalju iste poruke u javni prostor, psihijatar iz Varaždina šalje poruku da je 45-ta kratko trajala, predsjednik najstarije stranke u Hrvatskoj izjavljuje da je UDBA ubila premalo Hrvata u inozemstvu, a jedan saborski zastupnik zbori da se pobjednici nakon rata 45-te nisu ponašali pobjednički, po njemu, ubili premalo Hrvata. Izjave jake snage vlasti, guvernera neću ni spominjati.
Što reći na kraju, jesu li i danas u Hrvatskoj kleronacionalisti problem broj jedan, kako su se sve vlasti odnosile prema ovom problemu od 2000. do danas, kako se odnose glavne medijske struje (aktualni događaji u Daruvaru, Splitu) prepuštam vama da sami analizirate.
Božo Medić
