Mitnica, bedem vukovarskog otpora – Miroslav Mačković Mačak

Završio sam u prvoj grupi u Beogradu tamo su nas rasporedili u ćelije s njihovim zatvorenim četnicima i rezervistima. Jedini koji su tamo bili prije nas, ekipa specijalne policije iz Županje, njih petorica koji su uhvaćeni na mostu. Tamo sam dočekao i razmjenu, ali već kao osuđeno mlađe punoljetno lice. Put od Beograda do Nemetina bio je posljednje iživljavanje nad nama, s čestim ulascima u autobus i povicima kako nas “ustaše” Hrvati neće, nastavak psihičke i fizičke torture. U jednom trenutku, pred samu razmjenu rekli su – !vraćamo vas u logor!” Tada pada dogovor o bijegu iz autobusa u minsko polje…  pa tko preživi, jer bolje i to nego nazad…

Miroslav Mačković Mačak sa suborcima pred predaju na Mitnici 1991
Miroslav Mačković Mačak sa suborcima pred predaju na Mitnici 1991

1990. godine mnogi iz Vukovara odlaze u Rakitje na obuku, što sam i sam želio. Pošto još nisam bio odslužio redovni vojni rok, niti uz molbe gospodinu Merčepu, iako sam upisao i višu školu u Vinkovcima, odlazak u tada zvanu „septembarsku“ klasu bio je neizbježan. Moja ekipa nosila je šahovnicu, a ja sam morao petokraku! Tijekom boravka u JNA prvo u Čapljini pa nakon toga u Sarajevu, naređenje je glasilo kako se gleda samo i jedino Beogradski dnevnik, tako da mnoge informacije oko događanja u Hrvatskoj jednostavno nisu dolazile do nas, a preko telefona i pisama nije bilo sigurno ništa pisati.

U JNA se već tada vidjela velika podjela, ne samo među vojnicima nego i oficirima. Hrvatski oficiri već tada su bili dosta degradirani, pa tako i moj nadređeni kapetan. Sva događanja oko Hrvatske, oduzimanja oružja, Krvavog Uskrsa na Plitvicama, za mene kao vojnika JNA su bila potpuna nepoznanica sve do ubojstva Dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu 02.05. 1991. Sve što smo doživljavali tijekom vojnog roka, zapravo su bili razni načini zastrašivanja, razne uzbune, pripravnost za nekakvog unutarnjeg neprijatelja! Nakon događaja u Borovu Selu odlučio sam – odlazim iz JNA koju napuštam i vračam se u Vukovar gdje počinje sakrivanje od vojne policije. Skoro 4 mjeseca prije kraja vojnog roka. Čim sam procijenio situaciju, pristupio sam obrani grada i postao pripadnik 2 bojne na Mitnici

U samim počecima obrane, odlazili smo svi na položaje gdje je trebalo,. Prve straže na koje sam odlazio su bile cjelodnevne. Nas trojica imali smo pištolj i nož. Po danu sam spavao na raznim mjestima gdje sam pretpostavljao kako me vojna policija neće tražiti. Vrijeme je prolazilo, uspjeli smo nabaviti lovačke puške, malokalibarske i ponešto pištolja. Kasnije smo to lovačko naoružanje mijenjali boljim i jačim. U početku smo čak bili organizirani više u neke „grupe“ nego u vod. Dolaskom Mile Dedakovića i sređivanja stvari na terenu, obrana je počela izgledati potpuno drugačije. Položaj na kojem sam proveo najveći dio vremena do sloma obrane grada je ulaz u Vukovar, danas Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata. Ta kontrolna točka,  kako smo je mi tada zvali, smještena je u udolini, kod skretanja za Vučedol, pred sam Goldsmith, iza groblja. Postavili smo par ježeva i nekoliko bala sa sijenom. Na uzvisinama su bili dečki s molotovljevim koktelima.

Velikim napadom JNA, domaćih i paravojnih odreda na grad, položaj je ostao odsječen. Tenkovima i transporterima izbili su na sam ulaz. Nekako smo uspjeli grupirati se i probijanjem vratiti bez gubitaka. Imam osjećaj kako su i oni sami bili zbunjeni jer su nam došli s leđa, a mi njima ondje gdje su nas najmanje očekivali.  Od tada utvrđujemo položaje na samom ulasku u grad a vojska zauzima položaje na Goldsnithu, groblju i crnom putu. Nevjerojatna stvar se tada dogodila, imali smo samo par kuća iza nas, puno sklonište civilima, a dogovor je bio ako JNA i četnici probiju liniju svi selimo na rezervni položaj, kod veterinarske stanice koji se tada trebao držati do kraja. U tom šoku, što su civili tako blizu shvatili smo da se što prije moraju istjerati četnici iz Iločke ulice ili postoji velika vjerojatnost da ljudi ostanu na ničijoj zemlji. Tada je poginuo jedan policajac kojeg smo jedva uspjeli izvući, nismo ga htjeli ostaviti na ničijoj zemlji. Od JNA i četnika nas je dijelio možda samo jedan vrt,  a u jednoj akciji samo zid  kuće. Rečeno nam je kako su se povukli i mi smo krenuli u provjeru, dok netko od dečki nije čuo žamor u kući. Morali smo kući prići s druge strane. To su trenuci koji ti zauvijek ostanu urezani u pamćenje.  Motorolom su javili da slijedi napad iz pravca Vučedola i da rasporedimo obranu u kukuruzima, ali i ondje su nas avioni dočekali bez zaklona. Ta akcija, osobno mi je jedan od većih šokova kad sam skoro ostao od straha paraliziran. Jedva sam stavio automat na rame taj dan. Nakon toga smo bili svjesni da se nekako moramo utvrditi i napraviti zaklone gdje se možemo brže skloniti. Počeli smo se polako utvrđivati kopanjem par bunkera i dodatnih rovova na mjestima gdje smo pretpostavljali da smo najranjiviji. Postavljali smo i razne improvizirane stvari u nedostatku protupješačkih mina. Tako smo po kukuruzima vješali limenke Rum Cole s kamenčićima, posipali staklo po putovima, nadali smo se da će nas to upozoriti na nekakva kretanja na mjestima na kojima nismo očekivali. Imali smo na glavnoj cesti postavljen i eksploziv i to u većoj količini s elektronskim upaljačem, s čim smo više mislili nekoga preplašiti ako krene glavnom cestom, nego li uraditi puno štete. Svako jutro je netko bio zadužen da žicu eksploziva pokrpa, nakon cjelodnevnog granatiranja uvijek je negdje bila presječena.

Imali smo na položaju kameru i kad se moglo, snimali smo stvari koje su se događale u svakodnevici ali smo prije same predaje odlučili četiri sata materijala spaliti kako ne bi došli u ruke neprijatelju. Da bi nešto popili stavljali smo u prljavu vodu sok od višanja. Oko nas, namjerno su, pogodili većinu bunara pa smo oskudijevali s pitkom vodom. Zahvaljujući kuharima i kuharicama po skloništima dosta dugo smo dobivali na položaje po osobi četvrt kruha, pohanu šniclu i papriku.  Ranjavanja su bila nasumična ili u većim grupama kad smo uhvaćeni prilikom zamjene smjena na straži, kao da su znali kada to obavljamo i gdje se mijenjamo. Ne sjećam se niti jednog ručka koji smo pokušali sami skuhati da smo ga i dovršili. Svako ranjavanje je značilo da nam se ta osoba neće više vratiti, a nije za istu bilo zamjene pa se satnica straže samo povećavala, a odmora bivalo sve manje. Do samog kraja obrane smo uspjeli očuvati položaje koje smo utvrdili vremenom. Za to vrijeme nas su granatirali, puno smo stražarili, malo jeli, malo spavali , imali malo municije, rijetko se kupali neki i nikako jer su im kuće bile uništene i poginuli najuži članovi obitelji. Često smo riskirali vlastite glave vozeći ranjenike do bolnice i na previjanja, nabavljajući hranu, vodu i ostale potrepštine. Svaki izlazak iz koliko toliko solidnog podruma je značio i stavljanje glave na panj. Za sve vrijeme ratovanja uvijek sam volio biti blizu Srba ili tenka jer kad si blizu njih nisi se morao bojati da ćeš biti pogođen granatom. Mnogi od nas su imali nekoga u gradu u skloništima podruma, pa smo se i za to morali pobrinuti. Danas to zvuči možda nevjerojatno ali događalo se da nije bilo sna po nekoliko dana, pa čak ni vremena za pojesti i popiti. Jedno večer upadamo u podrum iscrpljeni, strepimo svi jer nismo ništa jeli i pili ai starija žena do nas i pita: „djeco jeste gladni žedni?“ Nismo znali što odgovoriti, ali ta žena je znala što napraviti, zamutila nam je šećera i vode što nas je podiglo na noge. I sada joj želim ponovo reći hvala, jer tada nas je to držalo na životu.

Nakon probijanja obrane 18.11.1991. godine u je 15 sati popodne počinje predaja Mitnice. Zapovjednici su bili na pregovorima. Ujutro je nastala panika što učiniti s naoružanjem?! Na brzinu se sakrilo sve što vrijedi. Spalili smo kompletne uniforme, a na predaju išli svakakvi. Tako da sam spalio i svoje žute čizme i par metaka u uniformi. Počelo se skupljati mnoštvo ljudi na izlazu iz grada i tada se tek vidjelo koliko ih je ostalo, koliko su ti ljudi izmučeni, uplašeni, iznemogli, izgubljeni, možda ne toliko od neimaštine, koliko zbog predaje i vlastite nemoći. Svi branitelji predali su naoružanje kako bi se mogli civili prevesti bez problema na slobodni dio Hrvatske. Krenuo sam na predaju s lovačkom pumpericom koju mi uzimaju prvi pripadnici JNA iz prvog transportera u prolazu. Vojska nas čeka na mom prvom punktu i tamo razdvaja. Kolona autobusa kreće do Ovčare gdje nas ponovo odvajaju. Bio sam u kamionu gdje su bili samo stariji ljudi i čak sam na trenutak pomislio kako zbog toga  idem odmah za Vinkovce. No, ujutro vidim, stigli smo u Sremsku Mitrovicu.

Predaja Mitnice

Izlaskom iz kamiona odmah nas prisiljavaju stati pred kamere i jake reflektore gdje se ništa ne može vidjeti osim hrpe uniformiranih ljudi. Tada kreće vatreno krštenje, tj. špalir “specijalaca” koji nas u mraku tuku sve do ulaza na igralište u zatvoru – logoru.. Potom nas vode u dvoranu, skidaju do gola i smještaju u sobe po 160 ljudi, u koju je jedva bilo mjesta za 20 kreveta. Već treći dan odvajaju svakog trećeg iz zatvora i zbog prenatrpanosti prebacuju u drugi logor u Nišu. U  Mitrovici sam u početku dio vremena provodio u samici, a dio u ćeliji s ostalim logorašima, no poslije Božića više se ne vraćam u ćeliju, nego ostajem mjesec i nešto dana u samici sve do odlaska u Vojno istražni zatvor u Beogradu. Pored moje samice bio je i Nijemac uhvaćen kod Nuštra, što su njemu radili…. tog čovjeka su tukli svaku noć i vikali – “Genšer“. Tada sam u samici, pomislio na Boga. Ako čovjek u ništa ne vjeruje onda nema niti cilja u životu. Sjetio sam se svoje krunice i zlatnog lančića s križem koji su mi uzeli, a cijelo vrijeme borbi imao sam ih sa sobom.

Nakon razmjene i dolaska na glavni Osječki trg, gdje nas dočekuje gomila ljudi uz gromoglasno skandiranje, nismo znali što nas je snašlo i da smo sada slobodni, a tek kutije pune hrane i pića…. Nezaboravan je i doček u Našicama gdje je stala cijela kolona autobusa. Sjećam se jednog djeda koji je iz podruma jedva izvukao drvenu bačvicu, postavio ispred svoje kuće i nudio nam rakiju. Nudio nam je i plakao od sreće, ni sam ne znam dali je netko njegov bio s nama ili ne. Cijelim putem do Zagreba nas pozdravljaju ljudi, a u Zagrebu doček najmilijih.

14.08. je i danas poseban dan za Vukovarce i sve ostale branitelje, koji su boravili u srpskim koncentracijskim logorima, a mnogi ga sa mnom, slave kao svoj drugi rođendan.

www.za-dom.com

POVEZANE OBJAVE

Podržimo humanitarnu udrugu

Možda će vas zanimati