Danas slavimo najveći kršćanski blagdan, Uskrs, stoga je red tekst prigodno započeti čestitkom. Svima koji će ovo pročitati i njihovim obiteljima želim sretan i blagoslovljen Uskrs i neka vam svima današnji dan u život donese sreću i radost!
No, može li današnji Uskrs biti uistinu baš onako sretan kako bi trebao biti? Dugo nisam napisao ništa. Zbog raznih obveza nisam to niti planirao u sljedećem razdoblju, a pogotovo na Uskrs, no ipak osjećam potrebu nešto napisati. Izravan povod za to je današnja smrt male dvoipolgodišnje curice koju su roditelji pretukli do smrti…
Smrt male, nevine djevojčice, kolika god to tragedija bila, za nju je, na neki način oslobođenje, jer muku i zlostavljanje koje je to malo stvorenje doživjelo bilo bi previše za bilo koga, apsolutno bilo koga na ovom svijetu. Ona je sada slobodna, sada je tamo gdje je više neće boljeti, gdje više nema udaranja i zlostavljanja, ona će sada bezbrižno uživati u nekom nebeskom vrtiću, igrati se s drugim anđelima, plesati, pjevati i raditi sve ono što mali anđeli i inače rade, a ona nikada nije imala priliku. Neka počiva u miru Božjem!
Smrt male djevojčice može se označiti kao simbolična smrt cijelog našeg društva, ako znamo da je ona već bila u udomiteljskoj obitelji pa je vraćena monstrumima koji su je ubili, ako znamo da je bivši ravnatelj tamošnjeg Centra za socijalnu skrb bio u stanju reći da si je djevojčica možda sama smrskala lubanju i ako znamo da ovaj slučaj, nažalost, nije izdvojen slučaj iako na sreću vrlo rijetki slični slučajevi rezultiraju ovako tragičnim ishodom.
Mogu osobno svjedočiti da vrlo često pripadnici moje generacije (a to je ona generacija na kojoj ostaje svijet, barem nam često tako tepaju) donose neke vrlo upitne životne odluke koje rezultiraju raznim turbulentnim vezama, obiteljskim nesrećama, pobačajima, gubitcima poslova i slično. Ne želim nikome suditi niti sebe stavljati u poziciju iznad bilo koga, no neke stvari postaju očite i moram priznati kako mi nije jasno zašto se događaju.
Stvari mogu, zbog raznih objektivnih okolnosti krenuti nizbrdo, to je tako, to treba uvijek imati na umu i ljudima koji su se zbog raznih životnih okolnosti našli u teškim i tragičnim situacijama uvijek treba od srca pomoći, koliko god je tko u mogućnosti, no u većini slučajeva se, nažalost, kako ja to vidim, ne radi o tome.
Osobno znam brojne slučajeve gdje mladi ostaju bez posla pa za to krive sve i svakoga, a kad se uđe malo dublje u razloge, odjednom ispadne da su sami dali otkaz da bi mogli otići na more, da se više puta nisu pojavili na poslu jer su večer prije pretjerali s alkoholom ili slično. Slična je stvar i u pitanju ljubavi. Znam mnogo ljudi koji su prevarili svoje partnere jer “jednom se živi”, koji imaju jednog “službenog” dečka ili curu, a još dvoje-troje “sa strane” jer je to valjda tako u tim godinama, znam da su mnoge ozbiljne veze pukle radi pijanih avantura, ali “to se svima događa”. Da ne govorim o odnosu pojedinaca prema obitelji, starijima, domovini i njenim temeljima, životinjama, nekim temeljnim životnim vrijednostima itd…
U tim mladenačkim godinama je stvarno potrebno staviti sebe u fokus kako bi se svatko mogao izgraditi kao osoba, ali na koji način? Zasigurno ne na gore opisane načine gdje se mnogi ponašaju kao da su oni centar svijeta i nije ih briga niti za moral niti za osjećaje drugih, u konačnici, niti za sutrašnjicu jer “jednom se živi”.
To “jednom se živi” je ustvari najgluplji argument za takav način života, jer da živim sto puta, jednom bi se drogirao, jednom bi se svaki dan ubijao od alkohola, jednom bi bio obiteljski čovjek, jednom bi možda bio nasilnik, silovatelj, kriminalac, ali ovako, pošto se živi samo jednom, valjda bi cilj trebao biti živjeti što bolje i kvalitetnije, zar ne?
Najveća vrijednost od svih koje imamo nije ni novac, ni mladost, pa čak bih se usudio reći, niti zdravlje, nego ljubav. Ljubav je temelj i pokretač svega. Znam da to zvuči naivno i patetično pa ću dodatno pojasniti.
Ako imamo sav novac svijeta, a nemamo ljubavi, iznutra smo, zapravo siromašni i neispunjeni. Većina ljudi novac za život zarađuje svakodnevnim radom na nekom poslu i svatko može posvjedočiti koliko je lakše raditi, ako se taj posao voli. Dakle, ako postoji ljubav prema poslu, dolazi volja, elan, predanost i kvaliteta konačnog proizvoda ili rezultata koji se želi postići.
Mladost je bogatstvo, ali ako u mladosti ne ulažemo dovoljno u ljubav, u starosti će kvaliteta života značajno porasti. Jedna pjesma kaže “Koliko mladost vrijedi, toliko starost traje. Zato nauči da u ljubavi nema dilema jer ljubav je snaga u mladosti.” – i s tom porukom se potpuno slažem.
Čak ni zdravlje, koje je, naravno, temelj svega nije potpuno bez ljubavi i mnogi zdravi i uspješni ljudi potonu u depresiju jer im nedostaje ljubavi. Kažu da zdrav čovjek ima milijun želja, a bolestan samo jednu – zdravlje. U oba slučaja je sve lakše uz ljubav, jer i tih milijun želja zdravog čovjeka se lakše ispune uz ljubav, uz koju uvijek dolazi i podrška, a ljubav daje dodatnu snagu bolesnim ljudima u ispunjenju one njihove jedine želje.
Mnogi se vrlo kasno odlučuju na obitelj, a neki je nikad niti ne zasnuju jer žele uživati u životu. A što može biti veći užitak od sreće uz voljenu osobu? Što može biti ljepši i bolji prizor od gledanja vlastitog djeteta kako raste? Postoji li veći rast i razvoj od rasta i razvoja u ljubavi s voljenom osobom? U svemu tome, naravno ima prostora za provode, koncerte, izlaske, prijatelje, putovanja, dakle kvalitetan i ispunjen život, koji je najispunjeniji kada je u priči ljubav.
Oni koji ne gledaju na takav način, najčešće su akteri ovakvih tragičnih i teških priča. Kao posljedica iskrivljene slike svijeta dolazi se do toga da mnogi svoje partnere i djecu gledaju kao svoje vlasništvo, svoje roditelje kao teret, a neke društvene norme kao nešto što ih sputava. Tada dolazi do tih događaja o kojima čitamo, nažalost, uglavnom u crnoj kronici.
Bez ljubavi nema ni nade i tada nam je lako dići ruke od svega i postati svrha samome sebi. Vrlo je bitno da u nama postoji ljubav prema obitelji, kako bismo iz nje naučili što je više toga moguće i izrasli u najbolje ljude. Vrlo je važno voljeti vlastiti posao jer tada možemo dati najviše od sebe, biti sretniji i zadovoljniji i tako, kvalitetnim radom doprinositi cijelom društvu. Važno je voljeti domovinu jer tada možemo dati, u punom smislu riječi, sve od sebe za napredak svog grada, županije, regije i cijele domovine. I naravno, važno je voljeti onu posebnu osobu koja nas tjera da budemo bolji, koja je uvijek tu, koja nam je potpora i oslonac i kojoj treba sve to vratiti stostruko.
U svemu tome ne smijemo reagirati impulzivno, jer tako može doći do iskrivljenih pogleda, stavova i odluka, već je važno gledati dugoročno i objektivno. Jedino tako će uvijek postojati nada da će sutra sve biti bolje i ružnih će događaja biti sve manje.
Upravo tome nas uči Uskrs. Krist je umro na križu, pa što može biti gora situacija od toga, ali je nakon tri dana ustao iz groba i za sve nas pobijedio smrt te nam tako svojim primjerom jasno pokazao da uvijek postoji izlaz, ako postoji nada, ako postoji ljubav!
Vraćam se na svoje pitanje s početka teksta: “Može li današnji Uskrs biti uistinu baš onako sretan kako bi trebao biti?” Odgovor je jasan – može! Bez obzira na tragične događaje koji su zadnjih dana oko nas, bez obzira na pandemiju i potrese koji su unijeli nemir u naše živote, Uskrs je tu da nas vrati na “tvorničke postavke” da spoznamo što je uistinu u životu važno.
Na kraju teksta želim istaknuti dvije prigodne biblijske poruke: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” i “Nikad ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi čine!” – imajmo ih uvijek u primisli kao nit vodilju i tada će ovo naše društvo koje je tragičnom smrću nevine curice simbolično preminulo, ponovno uskrsnuti u punom sjaju za bolje sutra svih nas!
Sretan vam i blagoslovljen Uskrs!