“Prvo oružje za BiH su dali Hrvati i sva humanitarna i vojna pomoć dolazila je iz Hrvatske, a Olujom je BiH doživjela slobodu…”

U brojnim se domaćim medijima mogu redovito čuti izjave domaćih, ali i stranih političara, dužnosnika, novinara, analitičara i sličnih pojava o agresiji Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Hrvatsku se označava kao agresora, iako je samim pogledom na kartu današnje Bosne i Hercegovine, te pogledom na stvarno stanje među pravima konstitutivnih naroda u BiH poprilično jasno koja je strana u tom sukobu bila žrtva, a koja brutalni agresor.

U duhu očuvanja istine, vrijedno se podsjetiti izjava visokih bošnjačkih dužnosnika iz vremena velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, jer njihove riječi, u tom kontekstu, naporima Hrvatske u zaštiti Hrvata u BiH, ali i BiH kao takve od velikosrpske agresije, daju dodatnu težinu.

Bivši savjetnik Alije Izetbegovića, Armin Pohara, još u proljeće 1993. godine govori: “Prvo oružje su nam dali Hrvati, dok su nam Srbi poklali dvije stotine hiljada ljudi, Hrvatska nam je udomila pola milijuna ljudi! I sada sva humanitarna i vojna pomoć dolazi iz Hrvatske da su Hrvati htjeli da nas unište oni bi to vrlo jednostavno učinili. Hrvati su nama samo poslali poruku: „Gospodo mi hoćemo da budemo svoji na svome”

Zanimljivi su, u tom kontekstu, navodi iz krugova dužnosnika HVO-a iz tog vremena, kako su svi ljudi u tadašnjem rukovodstvu Armije BiH koji nisu bili za rat sa HVO-om jednostavno uklonjeni i na njihovo mjesto je dovedena linija KOS – ovaca tj. bivših JNA funkcionera i službe KOS-a koji su aktivno sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku za što su i odlikovani ordenima JNA, a u Armiju BiH prelaze tek krajem 1992. godine kada i nastaju prve tenzije na relaciji Armija BiH – HVO.

General Armije BiH Atif Dudaković u intervjuu za Dnevni Avaz 06.08.2015. govori: “Veliki je značaj Oluje za čitavu Bosansku krajinu i za Krajišnike koji su do tog kolovoza 1995. godine bili više od 1.200 dana u blokadi i agresorskom okruženju i izloženi neprekidnim napadima bosanskih Srba, zatim Srba iz tzv. Srpske Autonomne Oblasti (SAO) Krajine, kao i snaga Fikreta Abdića.

I činjenica je da smo akcijom Oluja doživjeli ne samo deblokadu nego i slobodu. Ne smijemo zanemariti veoma važne činjenice. A to je da su Olujom uništene dvije paradržave – tzv. SAO Krajina i tzv. Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna.

Dvojica samoproglašenih lidera tih paradržava Milan Martić i Fikret Abdić osuđeni su za ratne zločine u Hrvatskoj i BiH. I sad jeste činjenica da je nakon Oluje uslijedio izbjeglički val Srba iz Hrvatske i Kladušana iz zapadnog dijela Bosne. Međutim, mislim da je bila zloupotreba i manipulacija naroda i političkih situacija i ratnih avantura, upravo tih koji su i krenuli u rat.”

Važno je prisjetiti se, osim vojne pomoći koju je RH i vojno i logistički pružala Bosni i Hercegovini i humanitarne dimenzije na koju su danas mnogi posebno osjetljivi, a to je zbrinjavanje izbjeglica. Prema podacima Ureda visokog komesarijata za izbjeglice u Zagrebu (UNHCR) u Hrvatskoj je u vrijeme agresije na BiH bilo registrirano oko 450.000 izbjeglica iz BiH uz još oko 100.000 neregistriranih.

Poznata je činjenica i da je vojnicima Armije BiH, dakle pripadnicima vojske koja je dobar dio vremena bila u sukobu s hrvatskim snagama, bilo dopušteno posjećivati članove njihovih obitelji koje su bile smještene na području teritorija Republike Hrvatske. Manje je poznata činjenica da su mnogi najviši dužnosnici BiH sklonili članove svoje najuže obitelji na područje RH, pa je tako i Bakir Izetbegović, sin i osobni tajnik Alije Izetbegovića, također zaštitu od ratnih sukoba potražio na teritoriju RH i prema svjedočanstvima, više vremena rata proveo u Zagrebu nego u BiH.

Ponaša li se zaista tako jedna agresorska država? Zbrinjava li zaista agresorska država državljane države na koju čini agresiju i to dok je i sama žrtvom brutalne agresije? U kojim okolnostima agresorska država dopušta neprijateljskim vojnicima nesmetani ulazak na vlastiti teritorij kako bi posjetili obitelj koju ta ista, navodno agresorska država, zbrinjava. U tome, nema niti zrnca logike, no to, nažalost, ne sprječava niti mnoge visoke BiH dužnosnike, kao ni brojnih ljudi iz Hrvatske u širenju antihrvatskih laži po pitanju odnosa prema BiH.

Stoga je bitno da se, eto, barem ti krugovi prisjete izjava iz vlastitih redova. Ili, još bolje, mogu poslušati neke ratne pjesme iz tog vremena, glazbenicima barem ne mogu nalijepiti stigmu da su pjesme tada pisali iz političkih pobuda.

U nastavku im, stoga, donosimo nekoliko:
Alen Islamović u pjesmi Šarganovi jarani (posvećena Senadu Šarganoviću Šarganu, zapovjedniku 501. slavne brdske brigade u sklopu 5. korpusa Armije BiH) pjeva sljedeće stihove:

…E, Šargane, Šargane,
Rastjeraj sve dušmane,
Ne daj Unu da piju,
Jer nam ruše čaršiju…

Refren:
Mirno, ja borac,
Raportiram k’o Bosanac,
Mirno, nadesno
s nama je i HVO!”

U pjesmi kultnog bosanskohercegovačkog benda Teška industrija i Alena Mustafića, Hej, junaci (radi se o izravnoj obradi pjesme Bojna Čavoglave, Marka Perkovića Thompsona) koja govori o braniteljima “šeher Sarajeva”, u spotu se pojavljuju pripadnici HOS-a (Hrvatske obrambene snage) uz pripadnike Armije BiH.

I Zabranjeno pušenje, u pjesmi Fildžan viška koja govori o ratu u Bosni i Hercegovini, pjeva sljedeće:

Proljeće ’92.,
Vreli čelik raznese
Sve komšiluke i sve derneke…
Kažu, sve do sada je laž i obmana,
Zavjera ustaško-džihadska
I upali foluška…

iz čega je razvidno kako bi bilo dosta teško da je “ustaško-džihadska zavjera” skrojena tako da “ustaše” izvrše agresiju na “džihadiste”, nitko ne radi zavjere sam protiv sebe, osim možda ponekih Hrvata.

Kada se već prisjećamo prikladnih pjesama iz tog vremena, dajmo prostor i pjesmi koju pjeva hrvatski glazbenik Milo Hrnić. U pjesmi Ima jedna rijeka, Milo Hrnić donosi nam stihove u kojima kaže:

Ima jedna rijeka i zove se Drina,
Preko nje će proći oni što sve ruše,
Da se smiri srce moje stare majke
K’o i duša stare muslimanke…

Koliko je ljudi prešlo preko rijeka
Hrvatska im zamijenila dom
Zeleni se Bosna, zlatni ljiljan cvjeta
Oj jarane u oku tvom…

u skladu s prethodno navedenim tekstovima svojih BiH kolega, Milo Hrnić također jasno ističe prirodu odnosa Hrvata prema Muslimanima i Bosni u onom vremenu.

Dakle, prije nego svi oni zlonamjernici ponovno počnu ponavljati laži o “hrvatskom fašizmu” u BiH, bilo bi dobro kada bi se informirali, a izvora zaista ima napretek, od knjiga i znanstvenih radova, preko svjedočanstava s hrvatske i muslimanske strane, pa sve do pjesama bosanskohercegovačkih pjevača iz tog vremena, neka izaberu što god im je lakše.

A ne bi bilo loše ni iskazivanje malo više zahvalnosti od strane “običnih” pripadnika bošnjačkog naroda, ako nam već, po navodima svojih tadašnjih vođa duguju slobodu, duguju nam i barem trunku zahvalnosti, no to ide njima na dušu…

www.za-dom.com

POVEZANE OBJAVE

Podržimo humanitarnu udruguspot_img

Možda će vas zanimati