HOS-ovac Branko Smoljan piše o sudbonosnom susretu tijekom proboja iz Bogdanovaca: Dugujem joj život…

Hrvatski branitelj, pripadnik HOS-a Bogdanovci, Branko Smoljan, prisjetio se posljednjeg dana u Bogdanovcima i proboja iz Bogdanovaca koji je uslijedio. Priču o sudbonosnom susretu, ispričanu u prvom licu, prenosimo u cijelosti, u izvornom obliku:

“10.11.1991. Hladno je zimsko jutro, naš rov na izlazu iz Bogdanovaca prema Marincima. Magla se spustila, sviće, u daljini se čuju tenkovi koji nam odmah onako na uranku, kao i svakog dana, žele dobro jutro. U rovu Goran Petrović, Bero Šimić, Jako Kalauz, Marinko Lozić i ja. Čujemo kroz maglu buku tenkova jaču nego uobičajenu, kažem Goranu; ovi se danas ne gase, spremite se.

Branko Smoljan (drugi zdesna) sa suborcima: Zdravko Špalj Papundek (poginuo), Goran Petrović i Ivica Jurčan

Tek što sam to izgovorio prvi se pojavio i počelo je. Granate iz tenkova, minobacači, MIG-ovi …. krenuo je sveopći napad na Bogdanovce. Na vezi čujemo kako ulaze sa svih strana. Piđo putem motorole zove mene i Gorana da dođemo u selo i da ponesemo ručni bacač i granate. Uzimam RB, Goran uzima granate i krećemo. Izlazimo iz rova, trčimo prema selu, odjednom iznad nas vojni zrakoplov, MIG, strojnicom ore zemlju oko nas, preleti nas i ispali rakete na selo. Krenemo dalje, ne znam kuda, ne znam gdje su ušli, a gdje nisu?

Trčimo još kojih stotinjak metara i nešto me udari u nogu, padnem, pa ustanem i kažem Goranu „pogodi me“ ali trčim dalje. Goran trči, dođe do mene, kaže „curi ti krv niz nogu“, istog trenutka opet padam, oko nas metci i granate kao kiša. U tom trenutku do mene dolazi Ramo Hrbatović, uzimaju me on i Goran i nose me u kuću gdje smo mi HOS-ovci boravili. Piđo zove stacionar da dođu po mene, dobija odgovor da je nemoguće da se probiju do nas jer su odsjekli nas i ostatak sela, ušli su sa svih strana.

Goran i Ramo me nose u kuću preko puta u podrum kod civila. Piđo određuje Marinka Lozića da ostane paziti na mene, oni moraju dalje, a četnici naviru sa svih strana. Ležim u podrumu ranjen, previjen samo onako preko hlača, nogu ne osjećam, utrnula je. Piđo mi je nekom granom stegao ranu, krv mi je zaustavio, rekao mi je da po malo popuštam ali ja sam na to zaboravio. U podrumu par žena i dva, tri starca. Među tim ženama i Stana Prce, koju kao da je sam Bog poslao. Ležim tako u podrumu i čekam, vani je pravi pakao, a kroz neko vrijeme donose ranjenog Beru Šimića. I dok smo tako ležali i čekali da se odbije i ovaj četnički napad kao i uvijek do sada, u podrum ulazi Đuro Bartulović i kaže; selo je palo! Gledam ga i ne vjerujem, vani se čuje još po neki pucanj i odjednom tišina. Tenkovi se ugasiše, nema pucnjave, a izvana čujemo njihov razgovor, idu u čišćenje od kuće do kuće, a mi u podrumu. Mrak se već spušta, dolaze do našeg podruma, ne ulaze, bacaju prvu bombu koja eksplodira na ulazu i pogodi djeda koji je stajao kraj vrata. „Baci zelenu“ kaže drugi četnik, „zelena je jača“ i baci on i nju, eksplodirala je u hodniku, prašina, krhotine lete iznad nas i po nama, stao sam iza šporeta, uperio pušku u vrata i čekam da uđu, mislim zadnji su mi trenutci, cijeli mi je život u sekundi prošao kroz glavu. Odjednom me više nije bilo strah. Ne ulaze u podrum, idu oko kuće i dođu do dimnjaka od šporeta, jedan uhvati za cijev, vruća je kaže, drugi potvrdi da je, ovdje ima netko, baci još jednu.

I baci ju, ponovo prašina, geleri po sobi i zapomaganje. Ne ulaze, odoše, doći će ujutro kad svane. Saberemo se malo, pogledamo tko je živ, a tko ranjen i odlučimo; idemo van u kukuruz iza kuće! Izađemo, iznesu mene i Beru u kukuruz, ležimo na zemlji i čekamo, ne znamo kuda, nitko ne zna put. U jednom trenutku pogledam, a Marinko i Đuro se nešto došaptavaju. Dolazi Marinko do mene i kaže da su se on i Đuro dogovorili da nas dvojicu ranjenih ostave, a oni da idu, pa kad se probiju da će nama poslati pomoć. Gledam ga i ne vjerujem! Tada Stana kaže, ja njih dvojicu ne ostavljam, ja ću ih vući ako nitko drugi neće. Ustajemo, dižemo se na noge, ne mogu stajati.

Stana kaže, ja ću te vući, možeš ti i krenemo. Hodamo, nitko ne zna kuda, prolazimo kroz šumu, gazimo rijeku jednom, pa nakon nekog vremena ponovo, pitam gdje smo, ne znaju. Nitko ne zna ali idemo dalje, noć, napustili smo Bogdanovce, u daljini se čuje pucnjava, preko nas prelijeću granate na Vukovar, gori nebo. Svanjuje se, ne smijemo ići dalje, sakrivamo se u neki šumarak i tu ćemo čekati noć da možemo nastaviti hodati. Ležim, ne osjećam nogu, Stana skine pulover, umotava me kao svoje dijete, vidim joj suze u očima ali drži se i hrabri nas; biti će sve dobro, trlja mi ruke, gladni smo i žedni. Stana vadi limun i po pola daje meni i Beri, njoj ne treba, kaže nije gladna, uzmite vi. Gledam ju i mislim, Bože hvala ti za ovu ženu. Malo smo odspavali, smrkava se, krećemo dalje, nitko ne zna kuda idemo.

Dolazimo do neke ravnice, magla, noć, hladno je, idemo u koloni po jedan, nas petnaestak, ne znam koliko. Kažem Stani; žedan sam, ne mogu više. Naiđemo na rupu koju je napravila granata, puna je vode ali zaleđena, kleknem, razbijem led i pijem, pije i Bero, malo nam je lakše, krećemo dalje, oslonim se na Stanu i polako idem dalje. Pušku ne ispuštam iz ruku, kaže mi Stana; ja ću ti je ponijeti, samo je ne bacaj. Hodamo tako kroz kukuruz, hladno je i magla, pitam zna li itko gdje smo, brzo će svanuti, ne smijemo ići po danu. Idemo još malo, kažem Stani ne mogu više, spuštam se na zemlju i legnem točno pored rupe gdje smo pili vodu. Hodamo cijelu noć i na kraju dođemo na isto mjesto! Kažem Stani ja sad malo moram zaspati i legnem, stavim glavu na njezino krilo, a ona mi trlja ruke, nogu ne osjećam, hlače mi se ukrutile od krvi i hladnoće. U jednom trenutku osjetim takvu toplinu, takvu ljepotu, u životu mi nije bilo ljepše. Cvijeće, sunce, meni toplo i odjednom osjetim šamaranje. Stana me budi i viče, Branko ne smiješ zaspati. Kažem ja njoj, Stano samo pet minuta, tako mi je fino toplo, i Stana shvati da je gotovo pa mi protrlja vratne žile, dva tri puta me ponovo ošamari, protrese me i digne na noge.

Ustanem, tresem se od hladnoće, nema ni sunca nema ni cvijeća, samo magla i mraz. Krećemo dalje, idemo još malo, svanjuje se, uđemo u neki kukuruz, legnemo, a oko nas granate, prođoše i metci, lome kukuruz, čuli su nas, tenkovi okolo bruje, prolaze pored nas, a mi u kukuruzu. Preguramo još jedan dan, pustila se noć i mi krenemo dalje ali i dalje nitko ne zna gdje smo. Hodamo cijelu noć, odmaramo malo, Bero i ja ne možemo dalje, jedva hodamo ali Stana nas ne pušta. Sjednemo i Stana vadi paštetu i daje pola meni, a pola Beri, pojedemo i idemo dalje, sviće, ne smijemo dalje, moramo se sakriti, ulazimo u kukuruz i liježemo. Razdanilo se, u daljini vidimo kuće, pitam Đuru koje je ovo selo, kaže ne znam, žene isto ne znaju. Ne mogu više, ležimo i čekamo, jedna žena kaže; idemo ja i jedan djed (ne znam kako se zvao) do one kuće da vidimo gdje smo! Ako se ne vratimo vi idite dalje. Prošlo je neko vrijeme, ne znam koliko iako se nama činilo jako dugo, njih dvoje se vraćaju i vode dva vojnika sa sobom, kažem im da stanu, uperim pušku u njih, a baka kaže; Branko naši su, ovo je Nuštar.

Gledam ih i ne vjerujem, mislim zarobili su ih, a sad će i nas. Kaže ona ponovo, naši su Branko, HOS-ovci! Puštam ih do nas pa šta bude, ne mogu više, kad na rukavu ugledam oznaku HOS. Dolaze do nas, podignu mene i Beru i odvedu nas u neki podrum. U podrumu Hrvatska zastava, HOS-ovci sjede, napokon smo stigli, naši su. Vidim na stolu vinjak i cigarete, mjesec dana nisam zapalio cigaretu, samo Goranove, što nam je motao od orahovog lišća i malo čaja od mente da ublaži miris oraha. Kad je zapalimo tri dana pluća bole. Zapalim cigaretu, vinjak sam već prepolovio i u tom trenutku dolazi sanitet po mene i Beru, voze nas u Vinkovce u bolnicu, a civili idu dalje.

Izljubim se sa svojom Stanom kojoj dugujem, pa usudio bih se reći život. Ona je moja druga mati i nikad je neću zaboraviti. Ovom prilikom joj čestitam rođendan koji je proslavila prije par dana, a ja nisam bio u mogućnosti čestitati joj prije, jer sam po običaju bio blokiran! Stano sretan ti rođendan i da te Bog poživi još dugo, puno zdravlja i sreće ti želim.”

Opis nije dostupan.
Stana Prce danas – fotografirao: Ivica Jurčan

Branko Smoljan, dragovoljac Vukovarske satnije HOS-a u Bogdanovcima

Njemačka, Heusenstamm 10.11.2020.

www.za-dom.com

POVEZANE OBJAVE

Podržimo humanitarnu udrugu

Možda će vas zanimati

Damir Radnić: Prijateljima

Duga je ova besana noć. ... a još nije ni počela! Slike nekih ne tako davnih dana smjenjuju se munjevitom brzinom! I svi su na tim slikama...

23. svibnja – rođendan oca domovine Ante Starčevića

Izvor: enciklopedija.hr Starčević, Ante, hrvatski političar (Žitnik kraj Gospića, 23. V. 1823 – Zagreb, 28. II. 1896). Studirao je filozofiju na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu 1843–45., potom teologiju u Senju, a doktorirao je filozofiju u Pešti...

(INTERVJU) General Woo za DOM: Kulturna scena je zatrovana prokomunističkim svjetonazorom, a politička korektnost je klasična cenzura!

Srđan Ćuk, javnosti poznatiji kao General Woo jedan je od začetnika hrvatskog hip-hopa i dio je kultnog dvojca Tram 11. Nakon godina...