Iz prve ruke o okupaciji Vukovara govore branitelji Vukovara i branitelji s drugih hrvatskih ratišta

Nakon krvavih borbi tijekom najveće bitke Domovinskog rata, Bitke za Vukovar, 18.11.1991. grad Vukovar je okupiran. Velikosrpski agresori, četnici i pripadnici JNA uspjeli su osvojiti grad na kojemu su slomili zube i u kojemu su, zahvaljujući neopisivom junaštvu hrvatskih branitelja izgubili mnoštvo ljudi i tehnike.

Ove se godine 18.11. prvi put obilježava kao državni blagdan što je izazvalo dosta medijske pozornosti. Kako sam primijetio kako svakodnevno o Vukovaru po najvećim medijima pitaju uglavnom političare i govore o Vukovaru gotovo isključivo u svjetlu (ne)poštovanja epidemioloških mjera, uz tek neznatan prostor hrvatskim braniteljima, ja sam svoj tekst o Vukovaru odlučio posvetiti upravo hrvatskim braniteljima.

U nastavku, ekskluzivno na portalu Dom, možete pročitati osobna svjedočanstva vukovarskih branitelja Damira Markuša – Kutine, Ivice Jurčana, Zorice Gregurić, Damira Radnića, Ivana Anđelića – Doktora i Damira Plavšića. U tekstu su svoja svjedočanstva o važnosti Vukovara za cijelu Hrvatsku iznijeli i branitelji s drugih ratišta, dr. Bruno Škurla, general Željko Glasnović, Dragutin Poturica i Zlatko Majić Slovenac.

Ovako je to izgledalo u očima branitelja Vukovara u danima oko 18.11.1991.

Damir Markuš – Kutina (Samostalna satnija HOS Vukovar) – branitelj Sajmišta

Damir Markuš – Kutina bivši je pripadnik HOS-a Vukovar, branio je Sajmište iz Vukovara izašao u proboju. Aktivno radi na promicanju istine o Bitci za Vukovar promovirajući svoju knjigu “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca” po cijeloj Hrvatskoj i inozemstvu. O slomu obrane i samom padu govori:

“Slom obrane je počeo prije 18.11. Naime, par dana prije ostali smo bez protuoklopnih sredstava. Nama tih dana nije često oklop dolazio, ali bilo je pitanje trenutka kada će neprijatelj shvatiti da ih nemamo čime zaustaviti.

Ovo govorim za dio Sajmišta gdje smo mi HOS-ovci i nešto domaćih ljudi, branili taj dio. Akutni problem bio je i nedostatak ljudi. Osjećali smo kraj. 16 na 17.11 smo krenuli u proboj i bio je to težak trenutak za sve nas. U Vukovaru su ostali mnogi, iz raznih razloga.

U mislima dok smo se probijali prema slobodi, prema Vinkovcima, u tišini, najčešće noću, pitanja u nama su se nizala: Što će biti s našim ranjenicima? Što će biti s civilima? Jedan dio tebe kaže da ih neće dirati, imaju grad, to je to. A drugi pak kaže, nastradat će. Velike gubitke su imali i sad slijedi osveta za sve to nad nemoćnima i to je u tim trenucima bila najbolnija pomisao…

HOS-ovac DAMIR MARKUŠ - KUTINA | Domoljubni portal CM | Svjedočanstva  hrvatskih bojovnika
Damir Markuš – Kutina

Ivica Jurčan (Samostalna satnija HOS Vukovar) – branitelj Bogdanovaca koji je preživio “Štafetu smrti”

Ivica Jurčan je kao HOS-ovac branio Bogdanovce. Jedan je od dvojice danas živih sudionika poznate HOS-ove štafete smrti. O njegovom teškom ranjavanju i čudesnom preživljavanju 12 dana u minskom polju snimljen je i film “Štafeta smrti”, redateljice Nade Prkačin. Nakon višednevne agonije, preživio je i torture u srpskim logorima. Okupaciju Vukovara doživio je ovako:

“Slom grada Vukovara za mene je bio jako bolno saznanje. Ja sam bio branitelj u Bogdanovcima koji su okupirani 10.11.1991.

Krenuli smo tog dana u proboj, poznata HOS-ova štafeta smrti, naišli na minsko polje i ostali izranjavani u istom, gdje sam ležao 12 dana na hladnoći, bez hrane i vode. Za okupaciju Vukovara saznao sam nakon osam dana od naše tragedije kada je na nas naišao Julije Novak koji je išao u proboj iz Vukovara prema Nuštru.

Nakon 8 dana ležanja u tom stanju, teško ranjen, nisam toliko bio svjestan njegovih riječi, ali nakon nekog vremena, shvatio sam što je rekao. Bio je veliki šok i tuga, obuzeli su me strah i bol. Julije je pomogao Đuri (Kovačeviću) i Rami (Hrbatoviću) da se pokrenu, te ih poveo sa sobom prema Nuštru. Ostali smo ja i Tihomir Iveta-Piđo i nismo mogli vjerovati Julijevim riječima.

Deveti dan naišao je Željko Đapić, branitelj Vukovara, i potvrdio Julijevu priču. Bili smo u šoku i nevjerici. Željko je pomogao Piđi, te ga poveo sa sobom prema Nuštru. Ja sam bio preteško ranjen da bi me vodili. Ostao sam sam i u tim bolovima i šoku samo sam razmišljao o njihovim riječima o okupaciji Vukovara. Polako sam se počeo gubiti od krvarenja i bolova, te sam počeo zaboravljati njihove riječi o okupaciji Vukovara, no ta je spoznaja značajno otežala moju agoniju koju sam čudom preživio.”

Otvorena izložba ratnih fotografija HOS-ovaca u galeriji Ministarstva  obrane - Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća
Ivica Jurčan po izlasku iz logora

Zorica Gregurić (204. brigada) – kao medicinska sestra okupaciju Vukovara dočekala je u bolnici

Zorica Gregurić je kao djevojka od dvadeset i tri godine napustila svoj posao medicinske sestre u bolnici u Klaićevoj ulici u Zagrebu, kao dragovoljka, stavila se na raspolaganje obrani Vukovara. Kao jedna od najistaknutijih hrvatskih braniteljica i danas aktivno radi na promociji vrijednosti Domovinskog rata, a u svom osvrtu na zadnje dane prije sloma obrane Vukovara daje uvid u dio svakodnevice vukovarske bolnice koju su četnici svakodnevno nemilosrdno tukli:

“Zadnji dani prije okupacije Vukovara bili su doista kaotični. Naime, do nas su dopirale različite informacije, pa smo tako znali da su pojedini dijelovi grada već bili okupirani, znali smo da su grupe civila odlazile u proboje, bježale iz Vukovara.

Mi smo očekivali, s obzirom da se radi o bolnici i da smo zaštićeni Ženevskim konvencijama, da će se na nekim višim razinama dogovoriti evakuacija ranjenika. Već 16.-17.11. krenuli smo s pripremom za evakuaciju ranjenika što je značilo previjanje, ponovno zagipsavanje i priprema pacijenata za dugotrajan transport.

Sam ulazak četnika i vojske u podrum bolnice bio je iznenadan, tako da smo ostali iznenađeni jer smo znali da je u bolnicu bilo zabranjeno unositi oružje, osobito dugo, a ušli su vojnici naoružani dugim oružjem. Ne obraćajući pozornost na oznake, upozorila sam jednog od vojnika na to, kada sam mu na šljemu primijetila jugoslavensku zastavu i crvenu zvijezdu petokraku i shvatila da se radi o neprijateljima.

Dan prije njihovog ulaska u bolnicu, kolegica Vesna i ja smo završavale operaciju koljena jednog hrvatskog branitelja kada je netko ušao na vrata te priručne operacijske sale kada je netko došao na vrata i rekao da je gotovo, da smo pali i da četnici dolaze. Osoblje se u tom trenutku naglo izgubilo, a nas dvije smo ostale zamotati pacijenta.

Tada smo se nas dvije pogledale i kada smo shvatile da je sve gotovo, zapjevale smo Milost. Pacijent nas je čudno pogledao, no nije ništa rekao. Ta naša pjesma bila je vapaj Bogu da se smiluje nama, našim pacijentima i svima onima koji su u to vrijeme bili u bolnici.

Od 15.11. u bolnicu su aktivno pristizali civili i bilo je negdje između 3 i 5 tisuća civila u bolnici koji su se sklonili jer su mislili da će tako biti pošteđeni.

Cijelo vrijeme našeg rada držala nas je vjera u Boga da nam se ništa neće dogoditi i da će sve završiti dobro. Bog nas je sačuvao, tako da je moja kolegica Vesna otišla u prvom konvoju, a ja sam ostala s dvije časne sestre, fratrom Smiljanom Berišićem i 52 hrvatska ranjenika, za koje nam prvo nisu htjeli dati nikakva vozila.

Najvjerojatnije bismo završili na Ovčari kao i drugi, ali milošću Božjom dobili smo prijevozna sredstva i 20.11. u vrijeme kada su u hangarima mučili naše prijatelje koje su odvezli iz bolnice, mi smo krenuli put Negoslavaca, Sremske Mitrovice, Bosanske Rače, da bi 21. ili 22. bili razmijenjeni u Brčkom. U Hrvatsku smo ušli preko Bosanskog, odnosno Slavonskog Šamca.

Iskreno, iako je moja vjera u Boga bila takva da sam se doista predala Njegovoj volji, međutim kada smo unosili ranjenike u autobuse u tom drugom konvoju, rezervist koji je došao iz Srbije, bacio je „automat“ na kontrolnu ploču i moram priznati da sam tada bila sigurna da nas ne vode na nikakvu razmjenu, već na strijeljanje.

U Negoslavcima je u autobus uletio jedan četnik s kojim sam se ja posvađala i koji nas je krenuo izvlačiti iz autobusa, no odjednom se predomislio, izašao van i rekao vozaču da vozi dalje. U Sremskoj Mitrovici bilo je drugo očitovanje Božje milosti odakle su autobusi krenuli prema našem spasu, prema Hrvatskoj.

Tek sam osam dana nakon razmjene shvatila što sam zapravo izbjegla i ja sam, kao mlada djevojka od 23 godine, posijedila kad sam osvijestila koje užase sam izbjegla.

Danas kada kao trideset godina starija, zrelija i iskusnija pogledam Hrvatsku, srce mi plače jer vidim da su naši prijatelji dali svoje živote za Hrvatsku koju su generacije stoljećima sanjali, u Hrvatsku u kojoj su ljudi pošteni, u kojoj ćemo imati poštenu vlast koja služi svom narodu, a sve ono čemu danas svjedočimo, nažalost, nema nikakve veze s onim idealima s kojima su ljudi krenuli u obranu domovine i ispunjavanje tisućljetnog hrvatskog sna. No, ipak, vjerujem u naše mlade, u buduće naraštaje, jer znam da ih ima itekako puno koji znaju cijeniti žrtve svojih predaka i koji će ovu Hrvatsku učiniti zaista onakvom kakvom su ju generacije sanjale. Naprednu, bogatu, blagostanjem ispunjenu, Bogu odanu Hrvatsku sretnih, vrijednih i poštenih ljudi!

Zorica Gregurić (u sredini) u Vukovaru 1991.

Damir Radnić (Samostalna satnija HOS Vukovar) – branitelj Sajmišta i Bogdanovaca

Damir Radnić je u Vukovar stigao s grupom od 58 dragovoljaca, prvo na Sajmište, a veći dio Bitke za Vukovar proveo je u Bogdanovcima, a postao je i zapovjednik HOS-a Bogdanovci nakon Zdravka Špalja – Papundeka. Promotor je ranije spomenutog filma Štafeta smrti i uz Viktorina Jurića – Pašu autor izložbe fotografija Vukowar 1991. Okupaciju Vukovara dočekao je u bolnici Rebro, o čemu svjedoči:

“Ja sam najveći dio bitke za Vukovar proveo u Bogdanovcima, a kako znate Bogdanovci su okupirani u nedjelju 10.11., dakle tjedan dana prije Vukovara. Iako su Bogdanovci malo selo u odnosu na Grad Vukovar, situacija je bila skoro ista.

Dijelili smo isto zlo neprekidnih neprijateljskih bombardiranja i napada na selo tenkovima i pješadijom. Kako se nama bližio kraj, bilo nam je više nego jasno da se ista sudbina sprema i Vukovaru. Ne zato što se mi više ne bismo željeli boriti, nego zato što je u oba mjesta bio veliki nedostatak naoružanja, protuoklopnog streljiva, a prije svega zdravih i sposobnih ljudi za bitku.

Nakon teškog proboja iz Bogdanovaca odvezli su me u Zagreb u bolnicu Rebro gdje sam na liječenju proveo sljedećih mjesec dana. Do iza okupacije Vukovara i uz pomoć jakih sredstava za bolove i smirenje nisam mogao oka sklopiti. Osim temperature i bolova na to su najviše utjecali svakodnevni gotovo 24-satni razgovori i razmišljanja o suborcima iz Bogdanovaca koji se još nisu pojavili nakon proboja i o prijateljima koje smo ostavili na Sajmištu u Vukovaru, prije odlaska za Bogdanovce. Svaki dan bio mi/nam (jer u sobi nisam bio jedini branitelj Vukovara) je težak i užasno dug. Nikako da dođe zora.

Na svaki šum iz hodnika ili vrata smo se trzali očekujući nove vijesti iz Vukovara. I onda je objavljeno da su bitke prestale, da je grad uništen, a da se ljudi, civili i branitelji i dalje ubijaju po gradu. Usta su nam postala stisnuta, disanje teško, a tuga golema.

I tako je to trajalo danima, bilo je tu i noćnih suza, kad nitko nije mogao vidjeti, a nesanica se je nastavila. Jedini svijetli trenutci tih najtežih dana moga života bile su vijesti da je ovaj ili ona preživio i da je na sigurnom u Vinkovcima ili Zagrebu. Neki od preživjelih doveženi su i na Rebro, pa smo ih tražili po odjelima i sobama, a tada bi skupa, bez riječi, samo pogledom i suzama slavili i oplakivali taj trenutak shvaćanja da smo mi preživjeli, a mnogih naših prijatelja još uvijek nema.”

Damir Radnić pukovnik HV-a i dragovoljac HOS-a o HVIDR-i, udrugama  proisteklim iz Domovinskog rata i HOS-u u obrani VUKOVARA – Muralist.hr
Damir Radnić

Ivan Anđelić – Doktor (4. bojna 3. gardijske brigade Kune) – branitelj Sajmišta

Ivan Anđelić – Doktor, jedan je od poznatijih branitelja Vukovara, a javnosti je posebno zanimljiva bila situacija kada je putem veze opsovao vukovarskog krvnika Veselina Šljivančanina. O njegovom ratnom putu snimljen je dokumentarni film Slike iz života ratnika, a za naš portal o zadnjim danima prije sloma obrane grada govori ovako:

“Iako sam bio teže ranjen, nisam htio zadnjim konvojem napustiti svoje suborce u opkoljenom Vukovaru. Ostao sam i nakon pokrpane rane vratio se odmah na prvu crtu obrane. Nažalost, stanje ranjavanja se pogoršalo pa sam završio u bolnici i dobio 12 injekcija u oko. Radi previše ranjenika u Vukovarskoj bolnici samovoljno je napuštam i zadnje dane provodim u zapovjedništvu grada uz mladog Jastreba koordinirajući svojim suborcima na Sajmištu gdje je tada bilo najteže.

Svakodnevno smo pratili hvalospjeve u cijeloj Hrvatskoj o našim podvizima i kako nam se spremaju velike snage doći u pomoć. Vjerovali smo u ta nerealna obećanja valjda zato što je to bila naša jedina nada.Dobili smo i obavijest da se s nekoliko dijelova grada jedan dio Branitelja odlučio se na proboj iz grada. Pomalo smo svi počeli razmišljati što dalje i meni je jedna ekipa predlagala odlazak. Odlučno sam odbio i rekao da ja ne idem do kraja jer sam smatrao da bih time izdao svoje suborce.

Marin Vidić Bili, Vladin povjerenik za Vukovar je razgovarao sa Zagrebom. Ja sam stajao uz njega zdesna, a Branko Borković slijeva. Marin je Zagrebu rekao: “Ljudi ako mislite dolaziti, dođite, jer mi više ne možemo!” Odgovor je odmah izrečen onako vojnički: “Vojska neka ide u proboj, a civili neka se predaju!” Mladi Jastreb, Branko Borković, je podivljao i opsovao Marina jer nije mogao vjerovati što je rekao.

Odluka je pala, za mene jedina moguća, živ u ruke četnika nikako, jedino s puškom u ruci proboj. Manja šansa je da ćemo uspjeti preživjeti, ali je jedina. Skupila se velika grupa najviše onih suboraca od prvih dana. Hodajući prema prvim preprekama grupa se osipala i ostalo je nas 38.

Vuku smo prešli oko ponoći 16.11. na 17.11. Izašli smo svi živi 17.11. u večernjim satima u dvije grupe jer smo imali i jednog ranjenog. Europska unija je pokazala svoju nesposobnost i dozvolila Barbarima da naprave najveći pokolj poslije Drugog svjetskog rata. Naše misli su bile usmjerene na svoje obitelji kako doći do njih jer ih nismo vidjeli pola godine, a mnogi svoje najbliže, nakon Vukovara više nikada nisu vidjeli.

Film o ratnom heroju vukovarske obrane Ivanu Anđeliću – Doktoru stiže u  Dalmaciju - Večernjakova Blogosfera
Ivan Anđelić – Doktor

Damir Plavšić (3. bojna 204. brigade) – branitelj Sajmišta, Priljeva i Borova naselja

Damir Plavšić, autor je tri knjige: Zapisi iz srpskih logora, Povjesnica 300 SloB MORH, te Bitka za Vukovar – Ne plači moj dobri Anđele. Zajedno s Damirom Markušem po Hrvatskoj i inozemstvu organizira glazbeno-scenski spektakl “Bitka za Vukovar” s posebnim naglaskom na prenošenje svojih svjedočanstava djeci i mladima. Nakon Bitke za Vukovara preživio je torturu u tri srpska logora, a zadnje dane u obrani grada proveo je u Borovu Naselju, o čemu govori ovako:

“U vrijeme zadnjih dana obrane Vukovara, bio sam u Borovu Naselju. Već 13.11.1991. godine kada smo saznali da su glavni zapovjednici Borova Naselja otišli u proboj (osim Ive Kovačića i Marka Filkovića – Kineza), to se jako loše odrazilo na borbeni moral branitelja pa smo imali takvu situaciju da su, u jutarnjim satima 13. studenoga, branitelji počeli napuštati svoje položaje i dolaziti u zapovjedništvo vidjeti što se događa. Zvali su svoje zapovjednike na motorole, a ovi se nisu javljali pa je nastupila panika ali nakon dobivenih informacija o tome da su zapovjednici otišli u proboj, branitelji su vraćeni na svoje položaje na kojima se nastavljamo silovito boriti sve do prijepodnevnih sati 19. studenoga 1991. godine.

Na mom položaju, 18.11.1991. odbili smo jak tenkovsko-pješački napad na alatnicu tvornice Borovo. Istoga dana, naši zapovjednici održali su sastanak i složili se da se izvrši proboj iz Borova prema Vukovaru sa svim civilima i ranjenicima te da se nastavimo boriti sa snagama u Vukovaru. Srećom, nije se krenulo u proboj jer mi tada nismo znali da je već izvršena predaja, prvo Mitnice, a onda i Vukovara, jer su zapovjednici u Borovu naselju izgubili svaku vezu s obranom Vukovara još 16. studenoga.

Borili smo se još 19.11. u prijepodnevnim satima dok nije zapaljena naša pričuvna bolnica „Commerce“ i tada su naši zapovjednici započeli pregovore o predaji. Istoga smo dana započeli s okupljanjem svih preživjelih u tvornici Borovo gdje nas se okupilo oko 5.000.

U trenutku spoznaje da smo izgubili bitku i da će uslijediti predaja, pojavili su mi se podvojeni osjećaji:
U prvom trenu osjetio sam olakšanje jer je napokon završio ovaj pakao na zemlji, pakao stalnih borbi s mnoštvom poginulih i ranjenih, s tisućama granata koje su padale na Borovo, u kojem mjesecima nismo spavali, nismo se prali, često je nedostajalo hrane i pitke vode, a uz sve to još je dolazila i zima.

Drugi osjećaj koji mi se pojavio prvi puta u bitci za Vukovar je strah od neizvjesnosti – što donosi predaja?

Ali kako sam ja čovjek koji ne voli strahovati od bilo čega, prepustio sam se molitvom u Božje ruke pa sam svjestan da ću nakon predaje sigurno biti ubijen, mirno sačekao jutro i bez straha krenuo na predaju.

Treći osjećaj, koji me možda najviše pogodio, jest spoznaja da smo poraženi. Punih 88 dana herojski smo se borili, uništili smo im više tenkova nego u cijelom Domovinskom ratu, onesposobili smo na tisuće njihovih vojnika, tehnike i naoružanja. Vjerovali smo da Vukovar neće pasti i da će nam Hrvatska dopremiti još barem protuoklopnih sredstava, ako ne i ljudstva, ali tek tog 19.11. postao sam svjestan da pomoći više nema i da su svi životi naših suboraca izgubljeni uzaludno jer se nismo uspjeli obraniti.

Danas znam da ta žrtva nije bila uzaludna jer se iz današnje perspektive vidi da je bitka za Vukovar slomila udarnu moć JNA koja više nije imala toliko snage krenuti u nastavak napadnih djelovanja na ostatak Lijepe Naše, što je jedan od ključeva naše pobjede u Domovinskom ratu.

S druge strane, žalim što Vukovar nije oslobođen u Oluji, žalim što državno vodstvo nije učinilo više za spas vukovarskih branitelja i civila, žalim što za Vukovar nije osuđen gotovo nitko i što zločinci i danas slobodno šetaju dok su logoraši, silovane žene i drugi prepušteni sami sebi u traženju obeštećenja za sva zvjerstva koja su nam učinjena. No, duboko svjestan da nije bilo uzalud, ponosan sam na sve branitelje Vukovara i cijele domovine!

Svoje viđenje pada Vukovara i svjedočanstvo o tome kako se to odrazilo na njihove suborce, ali i na neprijateljske vojnike. Njihova svjedočanstva pokazuju koliko su branitelji iz cijele Hrvatske pomno pratili aktivnosti svojih suboraca iz Vukovara i koliko je Bitka za Vukovar važna za cijelu Hrvatsku.

VJERNIK U KRVAVIM BITKAMA ZA VUKOVAR: 'Ratnici - ateisti bili su nervozniji  i strašljiviji u borbi' | Dnevno.hr
Damir Plavšić

Bruno Škurla (3. bojna 2. gardijske brigade Gromovi)

Dr. Bruno Škurla se kao dragovoljac priključio obrani Republike Hrvatske kao liječnik u postrojbi. U borbenim djelovanjima je dvaput ranjen. Danas radi kao voditelj odjela za interventnu gastroenterologiju i endoskopiju u Kliničkoj bolnici Merkur u Zagrebu. Ponosan je na svoje ratne dane, što se vidi i na slikama iz rata na njegovu bolničkom odjelu, a on i suborci su informaciju o padu Vukovara doživjeli ovako:

“U trenucima pada Vukovara, još se nisam oporavio od pada Topuskog, grčevite bitke za Viduševac, pada Banovine sve do Pokupskog. Vratili smo se u bazu u Dugu Resu. Nekoliko dana prije su se JNA i četnici probili iz Logorišta na okupirani teritorij s puno tehnike.

Ne treba posebno govoriti kako su kroz naseljena mjesta tenkovskim topovima radili prolaz, čime je učinjena strahovita šteta. Slaba mi je utjeha nekoliko uništenih tenkova, te pokošena pješadija. Napadi na obližnji Turanj se sada pojačavaju, bojim se da nećemo izdržati. Bojna je izgubila vojni ustroj, ne znam gdje držimo položaje. Većina gardista su domaći dečki rasuti po svojim selima uz Koranu. Pokušavam ih naći sanitetskim vozilom, u nekoliko navrata u centru Karlovca puca snajper po nama.

Grad gori, ne mogu doći do zapovjednika. Na Turnju pogiba Branko Sabljak, junačina obrane Topuskog i Turnja. Vozim mu tijelo u karlovačku bolnicu, pažljivo ga gledam. Nigdje ni kapi krvi, samo puno prašine. Navodno je granata pala pored njega i blast ga je ubio. U karlovačkoj bolnici na patologiji nema mjesta od poginulih. S grčem u želucu sa Švarče gledam Karlovac u plamenu. Budim se ujutro, odlazim autom do Selišta, preko puta Tušilovića. Rafalima iz PKT- mi sanitetsko vozilo odlazi u komade, tek nakon pola sata shvaćam kako u suvozačkom pretincu imam 5 ručnih bombi.

Nekako sam se nakon svega toga vratio u Dugu Resu i slušam dečke kako pričaju da je Vukovar pao. Odmah su se nadovezale priče kako su ostali veliki džepovi otpora, kako se sprema velika akcija oslobađanja Grada, kako smo zarobili velike količine oružja, no nigdje nema suvislih informacija.

Vrlo brzo dolazi vijest kako je pao Slunj, a pola bojne je otamo. E tu nam se svijet počeo rušiti. Više nisam vidio mogućnosti povratka. Srećom, bojna je nakon sjajne obrane Farkašića poslana na taj dio Banovine, koji uz Turanj, Komarevo i Sunju predstavlja najvažniji dio Sjevernog dijela bojišta i koji smo obranili.

Bez struje, radio aparata nismo bili ni svjesni što se u Vukovaru događa, a do Nove godine smo imali napadna djelovanja s puno gubitaka. Tek nam je smjena i odlazak na par dana kući omogućila saznati dijelove Vukovarske tragedije. Pad Topuskog, Vukovara i Bosanske Posavine do danas nisam prebolio…

UVODNA RIJEČ | Crne Mambe | Doktori savjetuju
Bruno Škurla

Željko Glasnović (u to vrijeme pripadnik Bojne Zrinski)

General Željko Glasnović bivši je zastupnik u Hrvatskome saboru. Njegova je obitelj emigrirala u Kanadu, a Glasnović se početkom rata u Hrvatskoj vraća u domovinu i dragovoljno pristupa Zboru narodne garde. Bio je vojni zapovjednik u Lici, te na Južnom bojištu, a kasnije preuzima zapovijedanje brigadom Kralj Tomislav. Njegov brat Davor bio je zarobljen na Kupresu i mučen od srpskih snaga, te je poznato kako su mu u zarobljeništvu četnici odsjekli uši, bušili koljena bušilicom i gulili kožu s leđa. Na našu zamolbu, javio se iz BiH i prisjetio se trenutaka okupacije Vukovara iz svoje perspektive:

“U to vrijeme bio sam pripadnik bojne Zrinski kojom je zapovijedao general Miljenko Filipović. Tada smo bili u selima na rubu Popovog polja, vodili smo neke akcije tamo. Trebali smo ići na Slano, ali ta je operacija odgođena iz meni nepoznatog razloga.

Kada smo se vratili s terena, došli smo u Metković, tamo je prije nas bila jedna domobranska pukovnija, nisu bili profesionalna vojska, to su bili civili u uniformi i nažalost, sjećam se da je došlo do nesretnog slučaja u kojemu je jedan vojnik tragično preminuo, a drugi ranjen.

Nedugo nakon tog događaja do nas je došla informacija da je Vukovar pao. To je za sve nas tamo bio šok jer nam je Vukovar svima puno značio. Tamo je bilo i profesionalnih vojnika, bivših legionara koji su doživjeli razne užase, no ovu smo vijest primili iznimno teška srca, slično kako smo primili i vijest o zarobljavanju hrvatskih vojnika u Kostajnici.

Te smo vijesti dočekali na terenu i tada smo postali svjesni kako će ovaj rat trajati duže nego smo svi mi mislili. Nakon toga smo vraćeni u Zagreb kako bismo provodili obuku vojnika jer smo svi tada znali da će se rat rasplamsati i da je Bosna i Hercegovina sljedeća na meti velikosrpskih imperijalista.

GLASNOVIĆ: Hrvatska bi bez HVO-a bila kao Cipar, a BiH ne bi postojala | MM  Portal
Željko Glasnović

Dragutin Poturica (Zagorska bojna – 3. bojna 164. brigade Hrvatske vojske)

Dragutin Poturica bio je zapovjednik Zagorske bojne, a vijest o padu Vukovara sa svojim suborcima dočekao je na Velebitu, a zanimljivo je da su tu informaciju saznali od neprijateljske vojske:

“Pad Vukovara dočekao sam na drugom kraju naše domovine, na Velebitu. Vijesti smo slušali na tranzistoru, no sa srpske strane, na Radio Kninu. Palili smo tranzistor samo na puni sat kad su objavljivali vijesti i tada smo saznali da je Vukovar okupiran. Javljalo se o oslobađanju Vukovara, bilo je iznimno tužno to slušati.

Bio sam sa svojom postrojbom dragovoljaca iz Oroslavja, Stubičkih Toplica, Donje Stubice i Jakovlja. Bili smo u kampu Bukva na vrhu Velebita i kontrolirali komunikaciju Sveti Rok – Obrovac.

Oni su u to vrijeme iz prostora tvornice Glinica par dana tukli Velebit, ali nasumice, jer su slavili njihovu pobjedu, a hrvatsku tragediju sloma obrane Vukovara. U prosincu smo sa satnijom Ban Josip Jelačić i dečkima iz Bistre, Zaprešića i Zadra imali veliki okršaj s četnicima i pripadnicima tzv. JNA na cesti koju smo kontrolirali. Gubitke na njihovoj strani su objavili nakon tjedan dana na radio Kninu i proglasili dan žalosti. Njihova sredstva prijevoza ostala su uništena, neka su i danas u provaliji. Za nas je to bilo veselje, no uz jaku gorčinu zbog okupacije Vukovara.

Danas dok smo okupljeni u UHDDR u Jakovlju imamo 8 članova. Među njih 8 su braća Marijan i Zdenko Capek iz Jakovlja koji su zarobljeni. Vukovar je pao 18.11., a naši dečki, pripadnici udruge su zarobljeni u Borovu 20.11.1991.

Svake godine teško dočekujemo ove dane, ali ih i ponosno obilježavamo. Svake smo godine na Velebitu, ali u Vukovaru više puta, u spomen svim hrvatskim braniteljima, a posebno u sjećanje na Damira Pintara iz Jakovlja koji je u Vukovaru poginuo. I ove godine idemo u Vukovar 20., 21., i 22. studenoga.

Moramo obići sva mjesta stradanja hrvatskih vojnika, civila i svih nestalih Hrvata u Domovinskom ratu. Naša udruga njeguje spomen na njihove žrtve i to ćemo činiti dok možemo, obilježavamo patnju, stradanje i žrtvu hrvatskog naroda. Mi preživjeli, moramo čuvati uspomenu na one koji više nisu s nama.”

Fotoreportaža: Tak je to bile na južnoj strani Velebita 1991. i 2019. -  Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća
Pripadnici dragovoljačke Zagorske bojne na Velebitu 1991.

Dragutin Poturica je direktor Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer u sklopu kojeg su prikazani brojni filmovi u cijeloj Hrvatskoj, ali i u Njemačkoj, SAD-u, Kanadi i drugdje, s ciljem promocije vrijednosti Domovinskog rata i slavne hrvatske povijesti.

Zlatko Majić – Slovenac (2. bojna 1. gardijske brigade Tigrovi)

Zlatko Majić – Slovenac, predsjednik je Udruge topnika 1. gardijske brigade Tigrovi. Povremeno medijski istupa u cilju očuvanja istine o Domovinskom ratu, na čemu radi i kroz svoju udrugu. Na 18.11.1991. on danas gleda ovako:

“Tog dana 18.11. 1991. i tih dana oko pada Vukovara, bio sam na novljanskom bojištu, kao zapovjednik bitnice 2. bojne Rakitje, 1. gardijske brigade Tigrovi.

Kada se sjetim danas tih dana, a agoniju vukovarske bitke smo pratili više od mjesec dana, osjećaji i danas su „pomiješani“, ne znam što bih prije rekao, da li sam bio tužan, jer je obrana slomljena, a grad pao u ruke zlotvora, da li sam bio razočaran i očajan, jer Hrvatska tada nije imala snaga niti u ljudstvu, niti u tehnici da parira ili da pomogne da se ne dogodi sve ono što će se dogoditi Vukovaru, njegovim braniteljima, mojoj braći među kojima su bili i moji prijatelji i suborci iz Tigrova, civilima, posebno djeci, ženama, starcima ili sam bio bijesan, jer, zašto nismo pa barem i očajnički, pokušali se organizirati i vojno, politički, bilo kako, pomoći da se ne dogodi izvjesno, pad grada Heroja i sve ono što slijedi potom.

Nekako, bio sam sav u najcrnjoj slutnji skorog užasa što zvijer u čovjeku kani i može učiniti drugome, ali i te najcrnje moje slutnje bile su blage u odnosu spram onoga što se dogodilo, a što sam pojmio gledajući srpske TV izvještaje razorenog grada i predaje hrvatskih snaga, te kolone rezignirane, očaju i neizvjesnosti obojene, kolone civila.

Grad razbijen granatama kao kristalna čaša, neprepoznatljiv po batrljcima zgrada, ulica i „pokošenih“  parkova je bila idealna pozornica tim „pobjednicima“ opijenih „srpskom ljubavlju“ prema „braći Hrvatima“, posutim cvijećem iz Beograda s tenkova 1. Proleterske gardijske brigade JNA. Velikosrpska informativna „zmija“ je oduševljeno slavila „oslobođenje“ sadistički uživajući u patnji, bolu, stradanju i porazu „ustaša“, a to smo naravno svi mi Hrvati pa i drugi koji su branili grad Heroj. Naravno taj užas , ta tuga i bijes, su rasli tek kasnije po saznanju o četničkim „krvavim orgijama“ nad ranjenicima u Ovčari ili Veleprometu, kao i tisuća branitelja i civila Vukovara koji završavaju po srpskim i jugoslavenskim zatvorima, logorima i mučilištima po Srbiji i tadašnjoj „krezavoj Jugoslaviji“ s drugim, crnogorskim, okom.

Isto smo osjećali i mislili svi, tada na novljanskom bojištu i taj „vukovarski pad“ je nama ulio novu snagu te smo tih dana krenuli još odlučnije na jugo-četničku bandu i oslobađali svakodnevno sela oko Novske, Pakraca i Lipika, nanoseći velike gubitke u ljudstvu srpskim teroristima i JNA u Zapadnoj Slavoniji, skoro bez dana predaha, a „padali“ su i naši najbolji sinovi, domoljubi i hrvatski ratnici iz Tigrova i drugih postrojbi HV, na tom ratištu.

Pred očima svakog hrvatskog ratnika je bio „pad Vukovara“ i „slavlje pobjednika“. Više nije bilo dileme, krv, znoj i smrt sada je imalo konačnog smisla. Nema stajanja, „do poraza našeg ili vašeg“.

Na polomljenim i krvavim krilima branitelja Vukovara i Škabrnje, porazili i pobijedili smo veliko-srpsku narkomansku ideju i četvrtu vojnu silu Europe, JNA. „Braćo“ srbočetnici, zapamtili ste Vukovar. Za sva vremena. Zapamtili smo i mi Hrvati Vukovar, kao Grad Heroj. Za sva vremena.

Zlatko Majić – Slovenac (na slici lijevo)

Riječi Zlatka Majića idealne su za zaključak ovog teksta. Nikada ne smijemo zaboraviti nijednu žrtvu za slobodnu i samostalnu Hrvatsku, niti onu najmanju, ali posebno ne smijemo zaboraviti one koji su dali svoje živote u obrani Lijepe Naše!

Iako se toga trebamo prisjećati svakodnevno, posebno u ovo vrijeme, svi zajedno upalimo svijeće i izmolimo kratku molitvu za sve žrtve poginule za Hrvatsku, za pravdu koja još nije stigla velik dio zločinaca i za bolju budućnost svih nas! Posebno se prisjetimo Grada Heroja, ali i Škabrnje u kojoj je 18.11.1991. počinjen stravičan pokolj čemu ćemo posvetiti zaseban tekst.

Da se nikad ne zaboravi!

www.za-dom.com

POVEZANE OBJAVE

Podržimo humanitarnu udrugu

Možda će vas zanimati

Tužna obljetnica: General Praljak se ubio otrovom da bi Hrvatskoj dao antibiotik!

Slobodan Praljak otišao je u Haag vlastitom voljom i uz čvrsto uvjerenje kako će nepobitno dokazati svoju nevinost. U Hrvatskoj javnosti se...

Bl. Katarina Kosača Kotromanić – (pret)posljednja bosanska kraljica

Katarina Kosača Kotromanić, (pret)posljednja bosanska kraljica umrla je 25. listopada 1478. godine. Franjevačka blaženica, supruga hrvatskog kralja i bana u Bosni, Stjepana...

Predstavljen film Jakova Sedlara o samoubojstvima hrvatskih branitelja

U Domu specijalne policije u Zagrebu predstavljen je dokumentarni film Jakova Sedlara „3069“ koji se bavi suicidom među populacijom hrvatskih branitelja ratnika. ...