Kukuljević Sakcinski, Ivan, hrvatski povjesničar, književnik, bibliograf i političar (Varaždin, 29.5.1816 – Puhakovec, Hrvatsko zagorje, 1.8.1889). Gimnaziju pohađao u Varaždinu i Zagrebu, filozofiju studirao u Zagrebu, 1833. prekinuo studij i prešao u kadetsku školu u Kremsu (danas Kromeříž). Od 1835. služio je u dvorskoj gardi u Beču, 1836. postao je časnik, a 1840. bio je premješten u Milano.
Tijekom školovanja počeo je pisati na njemačkom jeziku. Godine 1837. postao je suradnikom Lj. Gaja, pisao u Danici te je bio jedna od vodećih osoba hrvatskoga narodnog preporoda. Napustio je vojsku 1842. i radio kao sudac u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji.
U Hrvatskome saboru održao je 2.5.1843. prvi govor na hrvatskom jeziku zahtijevajući da se on uvede kao službeni jezik u škole i urede u Hrvatskoj. Nakon njegova govora 23.10.1847., u kojem je ponovio isti zahtjev, Sabor je uveo hrvatski jezik kao »diplomatički« i time hrvatski jezik postaje služben u Hrvatskom saboru. Godine 1848. dao je poticaj sazivanju Slavenskoga kongresa u Pragu.
Jedan je od sastavljača Zahtijevanja naroda, član Banskoga vijeća i predstojnik Odsjeka za obranu domovine te Odsjeka prosvjete i sveštenstva. Kao član najužega vodstva i osoba Jelačićeva povjerenja, putovao je u susjedne zemlje radi dogovora o suradnji hrvatskoga narodnoga pokreta s narodnim pokretima u tim zemljama. Nakon sloma revolucije 1848/49. povukao se iz politike. Do 1860. bio je zemaljski arhivar; utemeljio je modernu arhivsku službu i sastavio njezina pravila.
Svojom plodnom i raznovrsnom djelatnošću znatno je utjecao na razvoj hrvatske politike, kulture i znanosti, osobito povijesnih znanosti. Po njemu je nazvana najviša nagrada za postignuća u bibliotekarskoj struci, Kukuljevićeva povelja, koju od 1968. dodjeljuje Hrvatsko knjižničarsko društvo.
Izvor: enciklopedija.hr
