Damir Radnić iznosi detalje Crvenkapine životne i ratne priče: Oznaka s kojom je poginuo skupo je i krvlju plaćena i nitko je nema pravo zabranjivati!

Došao je tiho i otišao u legendu. Jedan je od najvećih heroja Domovinskog rata. Mirni dečko iz Gornje Dubrave, vječno nasmijan i spreman za šalu. Uvijek prvi kad je nekome trebalo pomoći. Simpatija mnogih djevojaka iz kvarta. Zbog svoje crvene kape koju je u Zagrebu, u kafiću pored stožera HOS-a, dobio na poklon od jednog Hrvata iz Kanade, prozvali smo ga Crvenkapa.

U vrijeme kad su se kolone vozila sa istoka naše Domovine kretale prema zapadu, on je sa svojim školskim prijateljem iz kvarta Stjepanom Duganom odlučio poći na istok Hrvatske. U Vukovar. Kao jedan od 58 dragovoljaca HOS-a.  Za to je tada trebala ogromna hrabrost i snaga volje, no prije svega bila je potrebita ljubav prema Domovini.

Crvenkapa (gore) i Stjepan Dugan (dolje) iz školskih dana
Crvenkapa (gore) i Stjepan Dugan (dolje) iz školskih dana

A on je, iako vrlo mlad, imao sve, i snagu i hrabrost, a Domovinu koju je sanjao, volio je neizmjerno. I Žarko i svi mi znali smo da se i Hrvatska i Zagreb također brane u Vukovaru.

Prvih nekoliko dana u Vukovaru naše ratište bilo je krvavo Sajmište. Upravo je na Sajmištu zadužio svoj famozni RB (ručni bacač) M57 jednako kao i Kutinčanin Željko Soldo. Naime, mi smo iz Zagreba u Vukovar donijeli nekoliko RB-ova. Zanimljiva je anegdota o tome kako je Žarko uopće upoznao djelovanje RB i zainteresirao se za njega.

Prvo je o RB-u slušao priče od Stjepana i to je bilo inicijalno. Zatim je bio i jedan događaj nešto prije Vukovara, u vrijeme našeg napada na vojarnu na Borongaju. Žarko je bio prisutan u jednoj ludoj akciji koju su tada izveli Jure Mijatović, Željko Soldo i pokojni Ivan Brdar, kada su s nebodera nasuprot „Badela“ RB-om gađali neke objekte u vojarni. Situacija je bila dosta nezgodna, a o njoj u mojoj arhivi postoji i video. Nakon te akcije Žarko je zamolio Soldu da mu pokaže osnovne značajke RB-a, što je ovaj rado učinio. No, tada nije imao priliku pucati iz njega.

Dolazak u Vukovar

Ubrzo nakon toga i nakon pogreba Ante Paradžika krenuli smo za Vukovar.  Dolaskom u Vukovar ničim se posebno nije isticao.
Bio je „samo“ jedan od 58 bojovnika HOS-a, u tome trenutku spremnih položiti život za Domovinu. Što je na koncu 25 naših prijatelja i učinilo. I on među njima. Dali su svoje živote za slobodnu i neovisnu Hrvatsku.

Crvenkapa i suborci
Crvenkapa i suborci

Nakon zaduženja RB-a njegov frend iz mladosti Stjepan Dugan, koji je u bivšoj vojsci bio obučen za rukovanje s više vrsta naoružanja, opet ga je malo, ovaj put na Sajmištu, obučavao o upotrebi RB-a. No, ni tada on nije imao priliku pucati iz njega. Kada se je nakon nekoliko dana bitki na Sajmištu ukazala hitna potreba za pomoći i odlaskom u Bogdanovce, Žarko je bio prvi koji se javio Zvoni i meni, da bi on s nama pošao u Bogdanovce, iako je u tome trenutku, ma kako god to izgledalo paradoksalno, sigurnije bilo ostati u Vukovaru. Iz razloga što je Vukovar je imao na tisuće kuća, zgrada i podruma, na stotine ulica i skloništa, a Bogdanovci su imali svega nekoliko stotina kuća i samo dvije prave ulice u obliku nepravilnog križa.

Dolazak u Bogdanovce

Tada, 30.9.1991. našim dolaskom u Bogdanovce, nastaje legenda o Crvenkapi. I ne samo o njemu nego o svim herojima obrane Bogdanovaca, jer Bogdanovci su jedna posebna priča iz Domovinskog rata. Većim dijelom još uvijek neispričana, najviše zato što su neopravdano u sjeni svog velikog brata, Vukovara. To je priča koja zaslužuje gomile članaka, nekoliko knjiga i više filmova. Priča u kojoj je od tadašnjih ukupno 300-tinjak civila i branitelja poginulo ili teže ranjeno njih čak 250. Priča u kojoj je cijelo selo uništeno 100%. Priča je to i o bogdanovačkoj crkvi svetog Križa iz 18.stoljeća od koje nije ostao ni kamen na kamenu.

To je i hrvatska priča o naših, „300“ bogdanovačkih heroja.

Jednako tako to bi mogla i morala biti priča o Hrvatskoj vojsci 1991. koju su tada činili pripadnici ZNG-a, MUP-a, HOS-a i drugih dragovoljačkih skupina i pojedinaca.

Zajedno smo se borili, bili ranjavani, pogibali, bili pokapani ili pronalaženi u raznim jamama širom Hrvatske kao sada. Skupa u ratu, skupa u miru! Nitko danas nema pravo umanjivati značaj niti jedne od ovih skupina, niti jednog pojedinca, a osobito nitko nema pravo skrivati oznaku pod kojom smo se borili mi, dragovoljci HOS-a. Ta je oznaka skupo i krvlju plaćena.

Mnogi koji su isticali Crvenkapu i ostale HOS-ovce u prvi plan radi podizanja tiraže, istovremeno bi zabranjivali oznake HOS-a. Sporna im je sigurno i oznaka koja je ostala čitava na ostacima nedavno pronađenog Crvenkapinog tijela
Mnogi koji su isticali Crvenkapu i ostale HOS-ovce u prvi plan radi podizanja tiraže, istovremeno bi zabranjivali oznake HOS-a. Sporna im je sigurno i oznaka koja je ostala čitava na ostacima nedavno pronađenog Crvenkapinog tijela

Legenda o Crvenkapi

Srijeda 2.10.1991. Težak kišni i tmuran dan. Hladno je. Grmljavina i bljeskovi munja. Negdje u našoj blizini čujemo tutanj tenkovskih motora pomiješan sa grmljavinom. Tu su negdje, blizu nas ali ne možemo odrediti gdje su točno. Vidljivost je skoro pa nikakva od guste i hladne kiše koja tako uporno pada. Lagano drhturimo od hladnoće i vlage, ali i od adrenalina koji samo raste. Još uvijek ih ne vidimo iako je zvuk sve jači.

Zdesna: Žarko Manjkas Crvenkapa, Viktorin Jurić - Paša, Jean Michel Nicolier i Zvone Ćurković
Zdesna: Žarko Manjkas Crvenkapa, Viktorin Jurić – Paša, Jean Michel Nicolier i Zvone Ćurković

I tada se bljeskovi i gromovi s neba sjedinjuju sa onim zemaljskim. Otvara se pakao. Tako je izgledao naš prvi susret sa 40 tona čelika u obliku neprijateljskih tenkova M-84. Toga teškog dana sve je grmjelo, selo je gorjelo, broj poginulih i ranjenih bližio se brojci od 50 i u jednom trenutku činilo se da je selo palo.

Tada, u tom natežem trenutku, ukazuje se Crvenkapa, istinski heroj Domovinskog rata.

Nakon nekoliko sati pakla za nas, toga trenutka počinje pakao za našeg neprijatelja. Kada danas vrtim film čini mi se da je to bilo negdje oko podneva. Zvone Ćurković i ja nalazimo se kod trafostanice u centru sela nasuprot crkve i nabrijani čekamo tenkove iz dva smjera. One iz smjera Petrovaca i one bliže, iz pravca Marinaca. Mokri smo do gole kože. Smrznuti. Drhtimo. Osim gomile cigli ostavljenih na cesti, dva mala kanala sa obje strane ceste i te trafostanice, nemamo se gdje skloniti. Kad bi danas birali nikad se ne bi našli baš na toj lokaciji, ali tko je tada mogao birati.

U jednom trenutku prema nama od smjera crkve trči taj nasmijani mladić iz Zagreba. Vuče svoj teški RB na koji je već nasađena protuoklopna mina, a na leđima mu je samar sa još nekoliko granata. „Bok, dečki!“ viče Žarko u trku, „ako vi ostajete tu kod trafostanice ja ću po vrtovima iza kuća proći prema kraju sela u smjeru Petrovaca i tamo ću ih čekati“. Mahnemo si i on odlazi tražiti pogodnu metu. Izgledao je tako hrabro i opasno, barem izvana, a još nikad nije opalio iz svog RB-a.

Nakon traženja uskoro pronalazi svoju prvu metu kod križa na raskrižju puta za Petrovce i bočnog putića koji od Marinaca vodi prema Bogdanovcima. Ispaljuje svoju prvu protutenkovsku granatu u životu iz tog starinskog ali u njegovim rukama, kasnije se pokazalo, posebno ubojitog RB M57 i pogađa tadašnji vrhunski tenk tzv. JNA M-84, iz svog prvog gađanja uopće u životu!

Tenk kojega je Crvenkapa uništio u Bogdanovcima
Tenk kojega je Crvenkapa uništio u Bogdanovcima

Tenk ubrzo počinje gorjeti i u jednom trenutku granate u njemu eksplodiraju, a kupola tenka leti visoko u zrak, možda i nekoliko metara. Okreće se u zraku (radi salto) i naopako se nasađuje na tijelo tenka. Puno godina poslije, putem društvenih mreža, upoznao sam Z.G. vozača toga tenka, neprijateljskog vojnika koji je preživio taj udar. I koji, kao i mi danas, taj 2.10. obilježava kao svoj drugi rođendan. Kaže mi kako je u jednom trenutku čuo zujanje i višestruki udar, te da se je u istom trenutku kroz donja vrata na tenku izbacio van u kanal. Nadalje kaže da se puna dva dana i dvije noći nije usudio podići glavu.

Najprije u tome kanalu, a predvečer kada se je situacija smirila, krenuo je prema Bršadinu, njihovoj bazi i da se sljedeća dva dana i dvije noći do Bršadina kretao isključivo na laktovima i na koljenima od straha kojeg je pretrpio u tome tenku kojeg je Crvenkapa pogodio….

Preokret u tijeku bitke

Crvenkapin direktni pogodak okreće ratnu sreću. Nama je u tome trenutku adrenalin porastao za 300%.  Iz jedne potpuno izgubljene situacije, mi prelazimo u protunapad. Selo usprkos kiši i dalje gori, gromovi tuku, munje udaraju ali udaramo i mi, no sada više ne gore naše kuće, sad gore neprijateljski tenkovi i transporteri, gori čelik.  Uh, kad se sjetim koji je to „miris“, još i danas mi  draška nosnice.

Tučemo mi HOS-ovci, ali tuku i dečki iz „Daltona“ (Vinkovčani iz 3. gardijske brigade), tuku i dečki iz vinkovačke i županjske policije i domaći dečki iz Bogdanovaca.  U slijedećih nekoliko sati bitke uništili smo 12 oklopa i masu pješadije. Sve ono što se kasnije događalo povijest je „Bitke za Bogdanovce“ koja je trajala 40 dana, a koja se nikada ne bi dogodila da Crvenkapa tada nije uništio taj tenk svojim prvim protuoklopnim hicem u životu!

Toga dana rođena je naša Bogdanovačka protuoklopna zvijezda!

Taj tihi i mirni, vječno nasmijani mladić iz zagrebačke Gornje Dubrave, sa svojim RB-om toga je dana uništio čak 4 tenka M-84, a kasnije, u slijedećih 40 dana, još osam. Danas, kada o Domovinskom ratu znam puno, mogu reći da je samo njih četvero heroja Domovinskog rata pojedinačno uništilo više od 10 tenkova u bliskoj protuoklopnoj borbi.  Sveukupno samo njih četvorica „veličanstvenih“ uništili su skupa preko 50 oklopa. Marko Babić, Andrija Marić, Žarko Manjkas Crvenkapa i jedini danas živ među njima, Zdenko Horvat. O našim suborcima i prijateljima Marku i Andriji javnost ponešto zna, dok se o Zdenku i Žarku piše i govori nešto manje. Naravno nezasluženo, no tome smo krivci mi, živi svjedoci.

Posljednja bitka i HOS-ova štafeta smrti

Nakon 40 dana teških bitki za Bogdanovce stigla je i ta tužna nedjelja 10.11. Naša posljednja bitka počela je oko 10 sati ujutro i trajala je cijeli dan.  Da smo imali s čim i s kim, jer do tada je izginulo i bilo ranjeno preko 200 naših suboraca i prijatelja od 300, možda bi još izdržali. Oružja i streljiva imali smo u minimalnim količinama, ali opet smo izdržali skoro cijeli dan. Uz malo sreće možda smo ih mogli odbaciti i taj dan, ali nije se više moglo.

Samo taj dan ranjeno je i poginulo još pedesetak naših suboraca i prijatelja. Nakon cjelodnevnih borbi Crvenkapa je bio u posljednjoj skupini branitelja i civila Bogdanovaca koja je napuštala razrušeno i spaljeno selo.

Jedanaest hrvatskih branitelja i tridesetak civila, mnogi među njima bili su teže ili lakše ranjavani, kreće u proboj oko 19.00 sati navečer. Ti su događaju kasnije opisani i poznati kao „HOS-ova štafeta smrti“, odnosno kao dokumentarni film redateljice Nade Prkačin „Štafeta smrti“.

Oko ponoći, u polju ispod Marinaca, Žarko Manjkas Crvenkapa, koji je skupinu vodio prema slobodnom teritoriju, zakačio je minu i prvi pogiba u tom minskom polju. Osim njega kasnije tu pogibaju njih još šestorica; Zoran Antunović, Anto Šarić, Josip Knežević, Antun Petričić, Marko Knežević i Stjepan Katić.

Teško je ranjeno njih još četvero; Tihomir Iveta Piđo, Ramo Hrbatović, Đuro Kovačević i Ivica Jurčan. Tridesetak civila, mahom starijih ljudi, nastavljaju svoj put i stižu u Vinkovce, dok četvorica teško ranjenih hrvatskih branitelja ostaju ležati u minskom polju slijedećih 8, 9 i 12 dana. Bez hrane i vode, bez medicinske pomoći, teško ranjeni, ležeći na smrznutoj zemlji, na -15 stupnjeva i čudom preživljavaju!

Spomenik sudionicima Štafete smrti nedaleko Marinaca

18.11., nakon osam dana, Đuru i Ramu iz minskog polja izvlači Julije Novak, načelnik veze 204. Vukovarske brigade i obrane Vukovara koji je u međuvremenu okupiran. Deveti dan vukovarski policajac Željo Đapić iz minskog polja izvlači i Tihomira Ivetu Piđu, dok najteži ranjenik među njima Ivica Jurčan, bez dvije noge, skoro i bez ruke, izbušen po cijelom tijelu ostaje ležati u tome minskom polju još puna tri dana, iako su Drago Vištica i Ivo Kelić sa svojim izviđačima iz Nuštra i Marinaca čak tri puta išli u potragu za Ivicom, nisu ga uspjeli pronaći, a 12. dan pronalaze ga neprijatelji i odvode u zarobljeništvo iz kojega je pušten tek u ožujku 1992. Danas je živ i stopostotni je HRVI.

Početak mira za poginule

1998. godine, nakon mirne reintegracije, u bližoj okolici toga minskog polja, pronađeni su posmrtni ostaci Josipa Kneževića, Ante Šarića i Zorana Antunovića, dok smo na posmrtne ostatke četvorice poginulih u štafeti smrti čekali skoro 30 godina.

Zahvaljujući upornom i dosljednom radu djelatnika Ministarstva hrvatskih branitelja i radne skupine koju čine djelatnici MUP-a, MORH-a, DORH-a i još nekih institucija prije mjesec dana, u nekadašnjem polju smrti, ispod Marinaca, pronađeni su posmrtni ostaci naše nestale četvorice mrtvih prijatelja; Antuna Petričića Šokca, Marka Kneževića, Stjepana Katića i Žarka Manjkasa Crvenkape.

Posmrtni ostaci pronađeni u nedavnim iskapanjima
Posmrtni ostaci pronađeni u nedavnim iskapanjima

Ovime ujedno iskazujem svoju zahvalu i zadovoljstvo radom ekipa koje rade na potragama za našim nestalim suborcima kao i civilima. Posebno se zahvaljujem ministru hrvatskih branitelja Tomi Medvedu, pomoćniku ministra hrvatskih branitelja Stjepanu Sučiću, načelniku Uprave kriminalističke policije Antoniu Gerovcu, voditelju Službe ratnih zločina MUP-a Boži Vučemiloviću kao i brojnim drugim djelatnicima institucija koji sjajno odrađuju ovaj teški posao.

Agonija majke Žarka Manjkasa

Majka Žarka Manjkasa gđa Ana, sa svojim je sinom živjela u Zagrebu u Gornjoj Dubravi, Studentskom gradu. Njen muž i otac Žarkov Vinko, rano je umro, tako da je Ana sama podignula Žarka. Nakon njegove pogibije gđu. Anu obilazili smo mi njegovi suborci, Žarkovi prijatelji iz djetinjstva, kao i članovi Udruga branitelja iz Zagreba. Ponekad, ali nažalost vrlo rijetko znali su ju obići i članovi njene rodbine iz Slavonije.

Za vrijeme naših druženja majka Ana je uvijek kao mantru ponavljala samo jedno, a to je da želi da njena obitelj bude pokopana zajedno u Zagrebu, na Mirogoju, kad već život nisu mogli provesti skupa. Tako da je od svoje umirovljeničke štednje za sve njih na Mirogoju kupila grob. Na kojem je uklesala sva njihova imena i spokojno je čekala svoga Žarka.

VINKO                                            1942.   † 1969.
ŽARKO HR. DRAGOVOLJAC – SATNIK –   1967.   † 1991.
ANA                                                1941.   †

Grobno mjesto kojega je majka Žarka Manjkasa osigurala za sebe i Žarka kako bi cijela obitelj mogla zajedno počivati u miru
Grobno mjesto kojega je majka Žarka Manjkasa osigurala za sebe i Žarka kako bi cijela obitelj mogla zajedno počivati u miru

Nažalost, Ana Manjkas usprkos svojoj velikoj želji i životnoj snazi nije za života uspjela dočekati pronalaženje svoga sina.

Najprije ju je njena rodbina iznenada iz Zagreba prebacila u Slavoniju, u privatni starački dom, a nakon nekoliko mjeseci, 30.12.2012., u 72. godini života ona je tamo i umrla. Tužna i usamljena.

Umjesto da po njenoj posljednjoj želji bude pokopana kraj njenog Vinka u Zagrebu, na Mirogoju, u vlastitoj grobnici (i na vlastiti trošak), gdje bi skupa čekali svoga sina Žarka, Ana je 2.1.2013. pokopana u grobnicu Vidmar (od njenih rođaka) u Brodskom Stupniku!?

Sramotan čin pojedinaca koji su podigli spomenik Crvenkapi

11.11.2017. u kvartu u kojem je živio skupina ljudi podignula je spomenik Žarku Manjkasu Crvenkapi, bez oznake postrojbe HOS-a kojoj je Crvenkapa pripadao i s kojom je poginuo!? Spomenik je iz tog razloga kao i nekih drugih, ružnijih razloga napravljen i otkriven bez sudjelovanja nas još živih suboraca.

Spomenik Crvenkapi bez oznake koju je u ratu ponosno nosio
Spomenik Crvenkapi bez oznake koju je u ratu ponosno nosio

Kako bismo dostojno obilježili mjesto stradanja hrabrih ljudi u štafeti smrti, 10.11.2019. na dan okupacije Bogdanovaca, u polju smrti ispod Marinaca, uz pomoć Općina Bogdanovci i Nuštar, te načelnika Marka Baruna i Hrvoja Drinovca, podignuli smo spomenik našim poginulim i umrlim suborcima i prijateljima iz „štafete smrti“, na kojem se nalazi i ime Žarka Manjkasa Crvenkape, ovaj put uz oznaku pod kojom je poginuo.

Prije mjesec dana, možda pedesetak metara dalje od toga spomenika, pronađeni su njegovi posmrtni ostaci i posmrtni ostaci ostala tri naša suborca koje smo tražili skoro 30 godina. Počivali u miru Božjem!

POVEZANE OBJAVE

Podržimo humanitarnu akciju

Možda će vas zanimati

Pismo majke Jean-Michela Nicoliera Milanoviću: Moj sin je otišao u Vukovar kada ste vi otišli iz Hrvatske, sramite se!

Jučer je 75. rođendan proslavila majka Jean-Michela Nicoliera, Lyliane Fournier. Skandalozna izjava Zorana Milanovića o bacanju ploče, za slobodu Hrvatske, poginulim HOS-ovcima,...

(FOTO/VIDEO) Marin Miletić nakon skupa potpore Matku Škalameri ekskluzivno za DOM: Medijima smo poručili da prestanu linčovati, mi smo otvoreno društvo

Kao što smo prethodnih dana najavljivali, bili smo na prosvjedu podrške Matku Škalameri. Prema službenoj procjeni policije u Rijeci se okupilo 2500...

POZIV: 2. MEMORIJALNA HODNJA PUTOVIMA PROBOJA IZ VUKOVARA „HOS-ova ŠTAFETA SMRTI“

Poštovani branitelji i prijatelji Vukovara, Udruga ratnih veterana 204. Vukovarske brigade u subotu, 11.5.2019. organizira 2. memorijalnu hodnju putovima proboja iz Vukovara, pod ovogodišnjim nazivom...