14. lipnja 1993. – pobunjeni Srbi ničim izazvani “zvončičima” napali Biograd na Moru i usmrtili mlade na plaži

Autor: Max Križanić

U djeliću sekunde prekinuti su mladi životi petero hrvatskih civila na plaži Soline u Biogradu na Moru. Pobunjeni Srbi napali su civilne ciljeve u Biogradu na Moru raketnim sustavom Orkan s kazetnim punjenjem. Takozvani „zvončići“ na plaži Soline ubili su petero, a teško ranili sedmero mladih ljudi. Poginuli su Lidija Vrankulj, Danijela Vidaković, Marijan Pulić, Jozo Tomić i Karlo Paić.

Za ovaj zločin protivan običajima ratovanja do danas nitko nije odgovarao. Upotreba kazetnih bombi zabranjena je nakon što je 30 država svijeta ratificiralo takozvanu Konvenciju iz Osla, pri čemu treba istaknuti kako Srbija konvenciju nije potpisala. Kazetne bombe su zabranjene zbog izuzetne opasnosti za civile (primjerice u Vijetnamskom ratu, čak 98% žrtava “zvončića” bili su civili). Između 5 i 30% bombi ne eksplodira, te tako ostaju dugi niz godina prijetnja za civilno stanovništvo.

U nastavku prenosimo potresno svjedočanstvo Damira Vrankulja, brata poginule Lidije Vrankulj:

Nikad neću zaboraviti taj kobni 14. lipnja 1993.

„Maloljetni sam dragovoljac hrvatskog obrambenog Domovinskog rata i aktivni pripadnik MORH-a. Ponosan sam otac predivnog dječaka Dominika koji ima 13 godina i suprug mojoj Nedi koja sa mnom dijeli dobro i zlo svih ovih godina. Odrastao sam u bogatom ravnokotarskom selu Polača s roditeljima, dvojicom braće i mojom sestrom Lidijom. Nakon rata vratili smo se u naše selo, ali nismo zatekli ništa… Nemam ni jednu sliku iz djetinjstva. Ali znate li što još nemam? Nemam moju jedinu sestru Lidiju. Da, nemam je. Ona je na nebu, a mi svi negdje između. Ubili su je podmuklo, ubili su je zvončićima u Biogradu na plaži dok se smijala sa svojim prijateljicom uživajući u lijepom sunčanom danu.

Strašno je ne imati vlastito djetinjstvo, izgubiti dom i uspomene, strašno je spašavati stare i nemoćne dan prije pada Polače i voziti ih traktorima prema Biogradu. Strašno je sutradan ne znati kako sam se uopće izvukao iz Polače. Strašno je bilo živjeti u kući u podrumu i osjetiti strah s nešto malo streljiva i čekati da počne rat…Strašno je sa svojih 17 godina uzeti pušku u ruke, prijaviti se u našu vojsku 1991. da bi branio svoju Domovinu zajedno s ocem. Strašno je živjeti kao prognanik u sobi u „Adriatiku“ jer su ona, majka i mlađi brat tada tako živjeli…Sve je to strašno, ali najstrašnije je što su ubili baš nju!!! Djevojku u najljepšim godinama, lijepu i vedru, nasmijanu i nedužnu. Lidija je rođena 28. kolovoza 1969. godine. Bila je nešto najbolje što se našoj obitelji dogodilo. Uvijek sućutna i topla. Bila je marljiva, škola joj je jako dobro išla, učila je na vrijeme i završila ekonomsku školu u Benkovcu. Bila je najstarija i mi smo svi gledali u nju. Obožavali smo je. Brinula se za nas dok je još išla u srednju školu. Preko sezone bi radila i sve što je zarađivala dijelila je s nama. Meni je, sjećam se, kupila odjeću za krizmu. Bio sam baš skockan… Baš pred početak rata zaposlila se u ondašnjem SDK, čini mi se. Sada je to Fina. Svi su govorili da nije bilo ljepše djevojke u selu, a znali su reći i u Biogradu. Moj anđeo. Slaba utjeha, ali kažu da ni Bog neće svakoga. Često mi se čini da su najbolji otišli. Koliko puta sam se pitao koga bi odabrala za životnoga suputnika, koliko bi djece imala, bi li rodila jednu tako lijepu curicu kakva je ona bila. Nitko ne može razumjeti tko nije doživio i hvala dragom Bogu što ne može.

Kažu da vrijeme liječi rane, ali…

Nikad neću zaboraviti taj kobni 14. lipnja 1993. Tada sam bio u Vodicama kao pripadnik „Pauka“ jer se 134. brigada nakon akcije „Maslenica“ transformirala u 53. samostalnu bojnu Biograd, a dio nas se prijavio u 4. gardijsku brigadu. Cijeli taj dan imao sam neopisivo čudan osjećaj da će se nešto dogoditi. Osjećao sam se kao u šoku. Znao sam da nešto nije dobro. I sad se ježim kad se sjetim tog osjećaja. Bio sam u društvu s prijateljima iz bitnice jer sam bio na minobacaču, kad me je zapovjednik zvao. Prije toga sam na vijestima načuo da se nešto dogodilo u Biogradu. Odmah sam znao da je netko moj. Prvo sam pomislio na tatu jer on je bio na prvoj crti. Tražio sam da mi kažu što je bilo. Rekli su da je Lidija stradala, ali da nisu sigurni što je, samo znaju da je teško. Inzistirao sam da mi kažu, ali nisu htjeli. Odmah sam krenuo za Biograd. Moja obitelj je tada bila smještena u odmaralištu „Maglaj“. Čim sam se primakao i osjetio taj pakleni muk u odmaralištu, zaledio sam se, i nekako sam već znao. Mama i tata baš su se vraćali iz Zadra jer su bili na zadarskoj patologiji. Muk, muk i samo muk. To je bila takva tragedija da to nikome ne mogu opisati. Prošle su 22 godine i mi se još nismo oporavili i nećemo nikada. Ja sam se oženio, brat Denis se oženio, brat Ante se oženio, dobili smo djecu, bila su rođenja, krštenja, rođendani, no u našoj kući se nikad nije zapjevalo. I dan danas je kod nas takva atmosfera. Kažu da vrijeme liječi rane. Kako kome, dok god su mama i tata živi, mi ne pjevamo niti se možemo radovati. Ne nosimo pečat samo mi i naši roditelji, nego i naša djeca. Na licu moje majke Anke je i danas samo tuga i tuga i to nikad neće proći jer to je jače od svih nas. Pitam se ponekad želi li Lidija gledati nas ovakve, bez radosti. Znam da ne želi i znam da nas gleda s neba. Znam da bi htjela da pričamo o njoj s osmijehom i da živi radosno kroz nas, ali moja majka nju nikad neće pustiti Bogu dok god i ona ne ode. Pokušali smo razgovarati s njom, ali ona ne želi ni čuti. Ni dan danas ona ne želi ići u Biograd. Njezin svijet je kuća, groblje, crkva i nekad ode prošetati do polja. To je njezin život. Dođu nam prijatelji i rodbina na feštu sv. Kuzme i Damjana i mi se malo opustimo, pokušavamo se našaliti. Tu budu ljudi koje mama jako voli, ali ona uđe na par minuta, javi se reda radi i ode u svoj svijet. Tata Mićo bi možda s nama i pokušao malo disati, ali ne ide. Često se pita zašto nije on ranjen na Viterincima jer par dana prije nego što je Lidija ubijena, ranjena su tri njegova prijatelja. Uvjeren je da ona ne bi bila tada na tom mjestu i da bi preživjela. Možda bi bila u bolnici u posjetu ili na bilo kojem drugom mjestu, pa i na njegovom grobu, samo da se nije našla na tom mjestu u to vrijeme. A mama je znala govoriti da joj se baš nije išlo i da ju je pokojna Danijela jedva nagovorila da sjednu na motorić i odu malo do plaže. Tisuću pitanja a odgovora nigdje. Zatvoreni smo u krug i guši nas to sve jer bismo htjeli da naša djeca osjećaju da je ona živa, samo da nije među nama. Ja tako osjećam. Moj sin to osjeća i sam ispituje o njoj, odlazi na groblje…I on je tužan kad gleda baku cijeli život takvu, a znam da Lidija to ne bi htjela. Samo smo je jednom na ljutu muku uspjeli natjerati da ode bratu u Švicarsku. Da joj nije zaprijetio da više neće ni on dolaziti, ne bi uspjeli ni to. Ta tragedija utječe na sve, mijenja živote svima. To je nasilni gubitak s kojim se nitko ne može pomiriti i povlači za sobom puno tuge i nesretnih života. Samo kad se sjetim još četiriju obitelji koje žive kao mi, a čiji su sinovi i kćeri s njom ubijeni na Solinama. Koja mladost pod zemljom i koliko tuge oko njih. A tek u cijeloj Hrvatskoj. Bože dragi…

Vjerujete li da na grob moje sestre nitko ne dolazi?

Nikad mi neće biti jasno bi li nam svima bilo malo lakše da se još netko moje sestre sjeća. Vjerujete li vi da na grob moje sestre nitko ne dolazi? Nitko nas ne obilazi, nitko ne pita kako nam je…ni vlasti, ni drugi političari, ni moji ratni zapovjednici, ni općinari, osim kad su izbori. Čudan smo mi narod i kratko pamtimo, a još se manje brinemo za svoje. Njeno ime je zapisano samo na spomen obilježju stradalim braniteljima i civilima u Biogradu. U Polači nigdje ništa ne piše. Biste li mi vjerovali kad bih vam ispričao koje smo poniženje doživjeli od onih koji upravljaju našom državom. Moj otac je nakon demobilizacije otvorio dućan u Polači i nikad ništa nismo tražili ni od koga. Sami su mu donijeli neku posmrtnu naknadu u iznosu par stotina kuna mjesečno, navodno za održavanje grobnog mjesta. Budući da je čovjek već u godinama, prije nekoliko godina iznajmio je dućan Soniku i otišao u zaštitnu braniteljsku mirovinu od 2 400 kn. Ubrzo nakon toga došlo je do rješenja da mora vratiti sve zaostatke tih mjesečnih uplata koje je dobivao za Lidiju jer nema pravo na to. Sve mi se zgadilo tada i baš sam se pitao jesam li trebao ovdje ostati iti jedne sekunde. Strašno, tužno i žalosno. Toliko ponižavajuće za dva branitelja kojima su ubili kćer i sestru. Žalosno ali istinito. I nismo jedini takav slučaj. Jesmo li se za ovakav život borili? Vjerojatno ste primijetili da često spominjem riječ nikad jer nikad mi ovo stanje nacije neće biti jasno, niti politike koje su sve što smo mi krvlju stvorili tako jednostavno uništile. Recite mi, kako da sina učim da bude ponosan što mu je otac kao dijete uzeo pušku u ruke da bi branio naše domove? Iako to teška srca radim, znam da bih unatoč svemu što osjećam postupio isto jer tko voli Boga, dom i obitelj, ne može stajati i gledati kako zlotvor to rastura.

Nikad većina neće razumjeti što znači živjeti ni na nebu ni na zemlji i uvijek ćemo biti drugačiji. Sigurno i dobro osjećam se jedino u svojoj obitelji jer se držimo skupa i svi se čude što moja žena i ja živimo s roditeljima. Sad smo već 15 godina u braku i ona kaže da ni dana života ne bi mijenjala za neki drugi. Najveća mi je podrška i oslonac. Moja braća, iako su vani, svaku obljetnicu, njen rođendan, Uskrs, Božić…naručuju cvijeće i mise i čuvaju uspomenu na našu sestru. Ostat će naša Lidija živjeti u našim srcima i u srcima naše djece i NIKAD je mi nećemo zaboraviti. Lijepi naš anđeo čuvar s neba.“

(svjedočanstvo Damira Vrankulja objavljeno je u knjizi „Krhotine djetinjstva“ iz serije „Koracima nade u istinu“ izdavača Udruge „Žene u Domovinskom ratu – Zadar“, 2015.)

Ovo nažalost nije jedini slučaj korištenja “zvončića” u agresiji na Republiku Hrvatsku. Tijekom Domovinskog rata velikosrpski agresor je kazetne bombe kazetne bombe ispaljivao u više navrata nekoliko gradova i položaja hrvatskih branitelja.

U gradu Zagrebu je tijekom raketiranja Zagreba poginulo sedam osoba, a 160 osoba je ozbiljnije ozlijeđeno. U Zagrebu je mnogo “zvončića” koji nisu eksplodirali, njih oko 500, deaktivirala policija. Pri tome je jedan policajac poginuo.

Uz sjećanje na žrtve iz Biograda na Moru iz 1993. godine izražavamo sućut, kako njihovim obiteljima, tako i obiteljima svih civilnih žrtava srpsko-crnogorskog agresora u nadi da će krivci za zločine konačno stati pred lice pravde, čime će oni koji su izgubili svoje najmilije pronaći barem malu utjehu i lijek za svoju neizrecivu bol koja im je nanesena.

www.za-dom.com

POVEZANE OBJAVE

Podržimo humanitarnu akciju

Možda će vas zanimati

(FOTO/VIDEO) 25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se...

Vjekoslav Krsnik: Nova ofenziva “pete kolone” Milorada Pupovca

Samo naivci mogu vjerovati da nekoliko protusrpskih grafita koji su se u posljednjih nekoliko dana pojavili prije svega u Zagrebu predstavljaju autentično...

(VIDEO): Mladi Hrvati istrgnuli su Starčevićevu himnu iz zaborava, poslušajte njihovu rock obradu

August Harambašić, autor danas pomalo zaboravljene "Starčevićeve himne",  rođen je u Donjem Miholjcu, a po rođenju je bio pravoslavne vjere. Školovao se u Požegi...