“Dočekali smo tako svitanje zore u autobusu. Ujutro uleti neki nabusiti jugovojnik s motkom u ruci i viče “da vidimo tko ima žute čizme???!!” Pojeo bi ih, propao s njima u zemlju, imali su ih i neki stariji ljudi da ne bi bili bosi. Tuče ih. Kada opazi mene vikne: “Oho, vidi ga, presvukao se zenga!!”. Ne pita gdje sam radio, tko sam ja. Dobro me istukao…“
Nakon kraja bitke razrušenim vukovarskim ulicama kao nit koja ih je povezivala, razvukla se sablasna tišina. Dok su koraci “osloboditelja” slavodobitno koračali sijući ispred sebe strah, parajući nebo zvukovima iz automata, sad tu, u blizini, pa za koju minutu negdje tamo u ulici kojom ste još do ne nedavno prolazili i onoj iza nje, tamo prema Adici… Zvuk kiše i koraka pod kojima se lome razbijene cigle i stakla mirisao je na smrt. U gradskim skloništima, u podrumu vukovarske bolnice, ranjenici, civili, djeca, starci, žene i malobrojni branitelji ni slutili nisu da ih obuća koju nose može dovesti ravno na prvu crtu smrti. Samo zbog njih, par vukovarskih cipela.
Žute čizme
Prije devedesetih statusni simbol razvoja grada Vukovara. Obućara Borovo svojim je obujmom posla hranila tisuće vukovarskih obitelji – hrvatskih, srpskih, mađarskih, rusinskih, ukrajinskih. S proizvodnjom žute čizme Borovo je započelo tijekom 1985.godine narudžbom strane američke tvrtke Royce Shoes koja je zahtijevala visoko kvalitetnu obuću. Njihov borovski kreator, Ljuben Janičev. iz rodnog Dimitrovgrada u Bugarskoj došao je u Borovo naselje te je po njegovim kreacijama žuta čizma rađena od nepropusnog nabuka s brizganim đonom. Proizvodila se u pogonu Poly, no 1991. ugovorena narudžba žutih čizama zbog početka ratnih događanja nije isporučena. Ostale su u Borovu, da bi kasnije, prvo bile podijeljene braniteljima, a onda i svima kojima su bile potrebne. Razgovarajući sa svjedocima vremena, nebrojeni su primjeri branitelja o tom posebnom paru obuće koji se nakon svega, nametnuo kao simbol vukovarskih koraka.
U zajednička sjećanja navode kako se u njima trebalo sklanjati od granata i metaka, preskakati porušene zidove, puzati po blatu, u njima izvlačiti ranjene suborce, izdržati hladnoću, kišu, žuljeve i ponekad pokušati obrisati krv koja se još nije osušila. Kako je bitka odmicala, i koliko je bilo prilike, nikome nije bilo strano u njima, spavati.
Vukovarski liječnik dr. Zlatko Šimunović opisao je situaciju u Borovo Commercu, kada je drugi liječnik podvrgnut vrijeđanju zbog para žutih čizama:
“Konačno je s nogu skinuo one žute cokule i ponovo navukao iznošene crne polucipele. Podsjetio sam ga kako sam ga jučer upozorio neka te cipele ne oblači pri izlasku iz skloništa. Sjetio se toga i odgovorio da se nije nadao bilo kakvim neugodnostima zbog toga što ima novu obuću. No, kao što se uvjerio nije bila u pitanju samo zavist nego ih je iritirala žuta boja, koja je bila posebno upadljiva jer su do sada takvu obuću vidjeli samo na mrtvim i zarobljenim hrvatskim gardistima i mupovcima. To je bio dovoljan razlog da sve s takvom obućom proglase zakamufliranim pripadnicima hrvatskih oružanih snaga koji su se preobukli u civile.“
Događaj u vukovarskoj bolnici spomenuo je i opisao pokojni dr. Juraj Njavro:
“Prvi put se pojavljuje kapetan koji kaže kako se zove, kapetan Radić, s tim da mi ograničava kretanje u onu prostoriju, da tamo budem radi moje sigurnosti i pojavljuje se i kolega, koga upozorava da mora… da bi dobro bilo da skine žute zenga čizme, jer neće inače biti dobro…“
I drugi medicinski djelatnik prisjetio se kako je do izvjesnog vremena u njima prošao skoro “neopažen”:
“Bilo je to prije govora majora Veselina Šljivančanina i okupljanja medicinskog osoblja. Otišao sam za trenutak do ambulante, ne razmišljajući uopće da na nogama imam potpuno nove žute duboke cipele, znane “kanađanke” U ruci mi je bio bijeli mantil..” Kasnije, na putu u zarobljeništvo radi njih dobio je dodatnu “porciju” batina.
Jedan vukovarski vatrogasac ukratko je objasnio. Imati žute, “one borovske cipele”, “kanađanke” bilo je jako opasno. “Kada bi ih primijetili neprijateljski vojnici govorili su da su zengovske, a to je u pravilu značilo – smrt na licu mjesta.“
Zarobljenik logora Velepromet, Miljenko Miljković u svojoj knjizi Vukovarski deveti krug opisao je svoj dolazak u zarobljeništvo:
“Tišinu noći proparao je povik:
‘Ruke u vis, bando ustaška!’
Nastao je muk. Kao da je sve stalo. I dah je zastao. Svi u nepreglednoj koloni, sada već očigledno zarobljenici. Bili su zatečeni, s obzirom na onu poruku pred polazak iz bolnice o ‘odmoru i okrepljenju u Veleprometu’ i ostaloj, sada očiglednoj prijevari. Nitko nije reagirao. Svi su ostali ukipljeno, zaleđeni od straha. Sada se prolomio životinjski urlik:
‘Šta sam rekao? Gore ruke, majku vam jebem ustašku!’
Tisuće ruka istovremeno se diglo uvis, kao da je zalepršalo tisuću krila stremeći ka nebu. A onda je uslijedio novi povik. Ovaj puta ledila se krv u žilama:
‘Metak u cev!’
Tada se čuo zvuk zatvarača.
‘Škljoca-škljoca!’
Valjda nam se učinilo da je na tisuće pušaka upereno u nas. Ljudi u koloni su prestali disati. Kao da im je i srce prestalo kucati. Hoće li prasnuti rafali, bila mi je jedina pomisao. ‘Dole ruke!’, odjeknula je zapovijed. U šoku nisam ni primijetio da su od početka kolone baterijskim lampama osvjetljavali lica svakom u koloni, dok nisam čuo povik iz mraka kao prasak oružja:
‘Svetli im u noge!!!’
Najveći dio branitelja Vukovara, tijekom rata, nosio je žute visoke cipele, koje je proizvodila tvornica Borovo. Kako li je to sada bila crna ironija života!? Nesvjesno sam pogledao svoje cipele, crne zimske cokule i mislio: ‘Bože, pa zar i takva slučajnost može čovjeku spasiti život?’“
Preživjeli svjedok događaja na Ovčari, Vilim Karlović također je u svojoj knjizi Preživio sam Vukovar i Ovčaru zapisao trenutke provedene ispred hangara:
“Moje misli prekida Štuka:
– Koji broj cipela nosiš?
– 42
– Moraš skinuti te “zenge” s nogu!
Nosim visoke žute cipele od brušene kože koje je proizvodila tvornica Borovo. To je kopija kanadskih cipela za drvosječe pa smo ih zvali Kanađanke, a zbog svoje kvalitete i topline podijeljene su većini branitelja Vukovara. Oni su imali viziju da te čizme nose samo gardisti pa su i cipele nazvali kao i nas zenge. Umišljali su si da su svi koji imaju te čizme posebni vojnici i specijalci , dobro obučeni i opasni…
-Evo navuci ove cipele! Ako ovi primete na tebi zenge “neću te moć spasit!”
Žute čizme – “najdraži” ratni trofej
Nekoliko pripadnika paravojnih jedinica i oficira JNA svjedočili su kako su žute čizme među njima bile “znak ekstremnih pripadnika” ZNGa, MUPa i HOSa te su time potvrdili navode preživjelih svjedoka. Pukovnik JNA, jedan od zaduženih za provođenje tzv. “trijaže” u bolnici ispričao je kako je tamo primijetio mladog, crnog, ljepuškastog čovjeka koji je na nogama imao žute čizme, kanađanke te mu skrenuo pozornost da te čizme imaju “samo” pripadnici ZNGa i da bi mu bilo bolje – da ih se riješi. Dok je ratni fotoreporter JNA dodao:
“Imali su one žute cipele, sećam se dobro to… svaki je bio okačio sebi kao ratni trofej. “Borovo” je proizvodilo tu neku seriju dubokih žutih cipela koje su bile u modi te godine i svaki je imao kao trofej vezano pertlama te žute cipele oko vrata i raznorazne druge stvari, ali te žute cipele pamtim.“
Žute Čizme bile su znak i simbol otpora, borbe i žrtve u obrani svog grada, dok su s druge strane, u očima neprijatelja, zbog propagande bile znak prepoznavanja, izdavanja i osude na smrt bez valjanog razloga. Žute čizme ostale su simbol svakog krvavog koraka u bitki za Vukovar i mjesta stradanja nakon nje. Od Borovo Commerca, vukovarske bolnice, logora Velepromet, vukovarske vojarne, hangara na Ovčari, proboja, pa sve do srbijanskih logora. U njima su koračali ne samo branitelji već liječnici, medicinsko osoblju, vatrogasci, a svoju cijenu zbog njihove kreacije u logoru je “platio” i pokojni Ljuben Janičev.
Možda su za kraj riječi jednog zagrebačkog liječnika, vukovarskog dragovoljca, sve objasnile:
“Među zalihama poznatih vukovarskih žutih čizama, našli su i naše brojeve. Obukli smo ih. Kasnije su o njima nastale legende.”
*I danas, hodajući šetnicom uz Dunav, ako sklopite oči i čujete vjetar, čuju se i koraci žute čizme. Zvuk koraka slobodne vukovarske mladosti!* Ani Galović
