Srpanj 2018. godine. Rusija. Svjetsko prvenstvo u nogometu. Hrvatska je (vice)prvak svijeta. Naši vatreni, naši heroji, vitezovi, ratnici predvođeni izbornikom Dalićem i kapetanom Lukom Modrićem, najboljim nogometašem svjetskog prvenstva ostvarili su nemoguće. Mala Hrvatska pokorila je veliki svijet. Zaista, bio je užitak gledati Vatrene kako izgaraju od želje i volje za uspjehom, kako zadnje atome snage ostavljaju na terenu, u borbi protiv suparnika do zadnjeg daha. Svaku smo utakmicu završili kao pobjednici, baš svaku, pa i to nesretno finale u kojem smo bili bolji i kvalitetniji suparnik 80 minuta, no nažalost, nedostajalo je sreće. Nedostajalo je sreće, bili smo toliko blizu da je i nebo proplakalo zajedno s našim herojima na terenu. Tih 11 momaka na terenu, njih 22 i cijeli stručni stožer pružali su nam kroz nešto više od mjesec dana toliko sreće, radosti, suza, ali onih ponosnih koliko nismo u narodu doživjeli od još jedne veličanstvene pobjede, one prije 23 godine…
[product id=1462]
Cijeli narod je stao iza Vatrenih, kako je i sam Ivan Rakitić rekao, nije igralo samo 11 najboljih, već je igralo 4.5 milijuna Hrvata kao jedan i ostvarili smo tako neviđen uspjeh! Naravno, takvi podvizi zaslužuju veličanstven doček zbog kojega bi nam još jednom čitav svijet ustao i zapljeskao. I upravo se to dogodilo na Trgu bana Josipa Jelačića, glavnom trgu svih Hrvata i u cijeloj Lijepoj Našoj. Unatoč tome što je netko isplanirao kako će sve zajedno trajati tek dva sata uz strogo predviđen protokol, narod je još jednom pokazao kako se slavi cijeli dan i dugo u noć. Vjerojatno uvrijeđeni kazališni redatelj Dolenčić, u čiji talent ne sumnjam što se kazališta tiče, izgleda da nikada nije pogledao nogometnu utakmicu i kao da nema pojma o organizaciji dočeka sportaša niti o obilježavanju ovakvih enormnih uspjeha. Kaže tako Dolenčić da na dočeku nemaju što raditi oni koje upravo nogometaši žele i da sve treba, prema protokolu završiti nešto iza 16 sati. Očekivalo se 50.000 ljudi, vrlo dobra procjena, promašili su samo za jednu nulu, potpuni organizacijski fijasko. S jedne strane imamo veličanstveni cjelodnevni doček u organizaciji naroda i propali, neuspjeli poludoček u organizaciji „onih iznad“. Podsjeća li vas to na nešto?
Vratimo se u godinu 1991. i početak velikosrpske agresije. Tada su u Hrvatskoj s naše strane djelovale dvije struje. Prva struja, struja „onih iznad“ vodila je pregovore, održavala sastanke, čekala da sve prođe, da sve prestane samo od sebe. Govorili su kako će sve biti riješeno u skladu s planom i protokolom. Druga struja, struja naroda, vidjela je kako od politike čekanja nema ništa i sami su se spontano organizirali, bez opreme, bez naoružanja i bez političkog zaleđa, ali punog srca sa snagom volje i čvrstom vjerom krenuli samoinicijativno u obranu svoje domovine.
Na strani naroda koji se sam suprotstavio neprijatelju stajao je i Marko Perković Thompson koji se među prvima kao dragovoljac priključio vojsci i stao u obranu svoga sela. Kako je tada stao s puškom u ruci u obranu svoga sela, tako i danas stoji s mikrofonom i gitarom u ruci na braniku hrvatskih vrijednosti za koje se on, kao i svi ostali hrvatski branitelji, u Domovinskom ratu borio.
No, kao što je onda smetalo onima što su „s vrha organizirali“ obranu domoljublje i snaga hrabrih hrvatskih ratnika, tako je izgleda smetalo i dan nakon slavnog finala, onima što su „s vrha organizirali“ doček, zajedništvo hrvatskog naroda i nezapamćeni uspjeh Vatrenih. Nitko, naravno, nije lud tako nešto javno priznati, pa se tako kunu u zajedništvo naroda koje je, eto, nekako ipak „pokvario“ Thompson. Thompson im je trn u oku i samo je on bacio sjenu na veličanstvenu sliku koja je otišla u svijet?! Jedan političar, imena Krešo Beljak, koji je najpoznatiji po svojoj provalničkoj karijeri i koji je pravomoćno osuđen za višestruke provale u osobne automobile i krađe raznih predmeta iz istih (npr. ženska trenirka marke Fila, itd…) i koji puši travu isključivo ako je domaće proizvodnje kako je sam rekao u emisiji „Nedjeljom u 2“, nazvao je Marka Perkovića Thompsona fašističkim smećem u svojoj objavi na Twitteru. Naravno, nitko ne voli kad mu neko takav pokvari dan, ne volim ni ja pa tako ni ne pratim objave Kreše Beljaka, no svi su se revno potrudili prenijeti ovu objavu pa mi ovoga puta nije promaklo. Negodovali su i Bojan Glavašević, poznati „lovac“ iz HRT-ova kviza Dean Kotiga, glumice poznatije po aferama iz privatnog života nego po ulogama i mnogi drugi. No, na njihovu veliku žalost, njih nitko ništa nije pitao.
Draga gospodo (i gospođe), odakle vam pravo određivati Vatrenima s kim će oni slaviti pobjedu? Odakle vama pravo da vi određujete na koji će se način slaviti? Na koji ste to vi način zadužili ovo društvo više od naših Vatrenih, naših ratnika s nogometnog terena? Odakle vama iz organizacije dočeka pravo ne ispuniti želju najboljeg igrača svijeta i ugasiti mikrofon usred pjesme? Sve ste pokušali, mislili ste neće moći bez glazbe, uspjeli su, pjevalo se. Mislili ste, neće moći bez mikrofona, pjevalo se i tako, Thompson i Vatreni zagrljeni u isti glas. Kada bilo tko od vas postane najbolji na svijetu u bilo čemu, ne mora to biti nogomet, e onda si uzimajte za pravo određivati s kime ćete vi slaviti. Ako Ivan Rakitić, koji je zabio neke od odlučujućih zgoditaka i odigrao veliku ulogu u ovom briljantnom pothvatu, kaže kako mu je čast biti s Thompsonom u autobusu i piše kako je „stigao kralj“, odakle vama pravo govoriti kako Thompson nema pravo biti na tom dočeku koji nije organiziran zbog vas, već upravo zbog Rakete, zbog kapetana koji je kazao kako je njihov prvi uvjet bio da Thompson mora pjevati… Gledajte svoja posla i sanjajte o tome kako ćete i vi jednog dana postići uspjeh ravan ovom uspjehu Vatrenih. Narod ostavite na miru, narod će se sam organizirati, kako u Domovinskom ratu, tako i jučer na veličanstvenom dočeku, a vi ste svoje organizacijske sposobnosti odavno dokazali. Službeni protokol bio je fijasko, narodno slavlje bilo je veličanstveno i na ponos čitavom narodu, a ako vama nije bilo do slavlja zbog Vatrenih, niste doček trebali organizirati njima, već ste mogli sami za sebe organizirati feštu u nekom lokalu nakon što je Hrvatska izgubila finalnu utakmicu, uz izbor izvođača po vlastitom ukusu. Vatreni nisu bili u Zagrebu zbog vas gospodo, da bi im vi određivali kako će slaviti, nego su tamo bili zbog naroda i narod je tamo bio zbog njih i to je jedino bitno. Narod i Vatreni.
Ne gasite zajedništvo! Prvi dan nakon dočeka krenuli ste rušiti zajedništvo. Ne gurajte nevažne teme u prvi plan. Umjesto da sada pišem o veličanstvenom uspjehu neponovljive generacije, umjesto da se ovdje divim veličanstvenom putu Luke Modrića od izbjeglice i siromašnog omalenog dječaka do najboljeg igrača svijeta ja moram trošiti riječi na vaše zlobne, maliciozne, nepotrebne komentare. Vi koji ste u prvi plan gurnuli Thompsona i koji ste pokušali od pjesme i pol napraviti neviđen skandal, vi koji ste Vatrene sramotno otjerali s pozornice dok su oni htjeli još slaviti, sramite se! A vama Vatreni, od srca želim da na svakom sljedećem natjecanju ponovite ovaj uspjeh i podignete se još jednu stepenicu više. Želim da ponovno sa svakom novom igrom probudite zajedništvo u narodu koje nitko neće moći slomiti, pa čak ni oni „iz vrha“ koji bi uporno gurali sebe u prvi plan. Onakav ponos i zajedništvo mogu iskazati samo najveći, zato, nikad nas više ne zovite malom nacijom, jer mi smo Hrvati, oni pravi istinski Hrvati, sve samo ne mali. Mi Hrvati smo ljudi čvrste ruke, velikog srca, plemenite duše i gena kamenih, a vi kojima to smeta samo živite s tim, s tom spoznajom, to neka vam bude kazna, ljubomora je gadna stvar, a zavist još gora…
Mi smo prvaci – Bog i Hrvati…
