Slobodan Praljak otišao je u Haag vlastitom voljom i uz čvrsto uvjerenje kako će nepobitno dokazati svoju nevinost. U Hrvatskoj javnosti se o njemu uglavnom govorilo kao o generalu Hrvatske vojske i HVO-a, ali Praljak je bio već izgrađena ličnost, godinama prije rata. Ovaj svestrani intelektualac završio je tri fakulteta. FER, Filozofski fakultet i Akademiju dramskih umjetnosti. Intelekt na jednom području obično čovjeka čini slabije sposobnim za razumijevanje drugačijih znanosti, ali Praljak je bio istodobno filozof, umjetnik i tehnički obrazovan te kreativan na polju elektronike i računarstva. U sebi je spojio naizgled nespojive afinitete i sposobnosti.
U rat su većinom išli mladi ljudi koje su ratna stradanja i traume gradile i oblikovale u drugačije osobe. Ne može se reći da rat nije utjecao na psihu i dušu Slobodana Praljka, ali nije izmijenio njegovu suštinu, jer Praljak je ostao dosljedan sebi i etičkom kodeksu kojeg se čitavog života držao.
Tijekom života radio je i kao kazališni redatelj. Režirao je brojne predstave, a kao školovani filozof imao je svoje uzore. Jedan od njih svakako je bio Sokrat, slavni grčki filozof kojeg su osudili da popije otrov. Na neki način, današnja tragična smrt generala Praljka je remake Sokratove smrti. Ali za razliku od kazališne predstave ili filma, u stvarnom životu umire se samo jednom. Mi ne možemo znati kada je Slobodan Praljak odlučio umrijeti. Ipak, moramo se truditi razumjeti njegov čin. U ovom slučaju smrt ima oslobađajuću ulogu. Ona je sredstvo uzdignuća nad nepravednom presudom.
Praljak činom samoubojstva nije imao namjeru osloboditi krivnje sebe, nego Hrvatsku. Sudili su mu po zapovjednoj odgovornosti za zločine koji su se većinom dogodili nakon što je smijenjen s mjesta glavnog zapovjednika, odnosno načelnika glavnog stožera HVO-a. A smijenjen je zbog toga što je propustio humanitarni konvoj Bošnjacima u Istočnom Mostaru.
U krvavom ratu Hrvata i Bošnjaka, general Praljak je bio vojno lice, ali nije se uvijek tako ponašao. Usred tog ludila, razaranja, kad su se ljudi pretvarali u zvijeri, Praljak je ostao vjeran vrijednostima koje zagovarao kao intelektualac, humanist i umjetnik. S takvom biografijom, mogao je rat provesti poput Rade Šerbedžije i drugih, obilazeći kavane bivše Jugoslavije, oplakujući propast Jugoslavije dok armija te iste države, sije smrt po selima i gradovima, ubija, zarobljava i raseljava njihove sugrađane. Svjestan kako nema izbora, odlučio je braniti Domovinu. Hrvatsku i Herceg-Bosnu, svoj hrvatski narod. Vjerujem, kako Slobodan Praljak nikada nije požalio zbog te odluke. Bio je suviše snažna ličnost da bi ga poljuljale promjene političke klime, pa i međunarodna nepravda.
Što se tiče slobode, neovisno o presudi, s obzirom da je izdržao 2/3 kazne, Praljak je mogao očekivati puštanje iz zatvora. Trebao je provesti ostatak života s bližnjima, pokušavajući nadoknaditi izgubljene godine. Zašto je izabrao smrt? Nevinom čovjeku, presuda ništa ne znači. Onaj koji nije kriv, krivnju ne može ni osjećati. Zato je jasno kako Praljak nije odabrao samoubojstvo kako bi sebi olakšao, već radi toga da pomogne Hrvatske. Bio je to njegov zadnji i najveći čin domoljublja, jer odlučio je žrtvovati ono najvrjednije, vlastiti život.
Otrov koji je popio je obična kemikalija. Pravi otrov je bila presuda. Ta presuda je trebala trajno zatrovati hrvatsko društvo i uvjeriti nas sve kako je valjda i sama Hrvatska proizvod udruženog zločinačkog pothvata. Sokrat je bio izdan, a nakon toga osuđen na smrt. I generala Prljaka su izdali brojni pojedinci iz Hrvatske, ali je sam odabrao umrijeti.
Slobodan Praljak popio je otrov, da ga mi ne bi morali piti u narednim desetljećima. Umro je smrću mučenika i pravednika. General Praljak, otrovao je sebe, da bi izliječio Hrvate!
Izvor: dnevno.hr
