Loš izborni sustav je svakako jedan od najvećih razloga otuđenosti političara od naroda i demotivacije građana za sudjelovanje u bilo kojem procesu koji bi za posljedice donio toliko potrebne promjene. S obzirom na količinu nepovjerenja koje građani ističu prema izbornom sustavu, raznih sumnji u izborne prijevare i slično, jasno je vidljivo koliko je taj sustav loš. Jer, ukoliko građani daju svoje povjerenje nekome od političara, da ti političari uistinu rade ono što im je povjereno na način kako im je povjereno, ne bi bilo razloga za sumnju u malverzacije oko izbornog procesa. Mane izbornog sustava vidljive su svakome mislećem građaninu Republike Hrvatske, stoga ih nije teško nabrojati i ponuditi rješenje koje bi bilo prihvatljivo biračima, no pitanje je, bi li to bilo ostvarivo s obzirom na vladajuću političku oligarhiju.
Održavanje neposrednih izbora
Prema Ustavu Republike Hrvatske, građani Hrvatske imaju pravo, neposredno, tajnim glasovanjem na demokratskim izborima birati predstavnike lokalne, regionalne i državne vlasti. Svaki građanin Republike Hrvatske ima jednako pravo birati i biti biran. To su osnove izbornog procesa, no on je manjkav na više razina.
Što se tiče samog izlaska građana na izbore, način na koji se to provodi je prekompliciran, neučinkovit i nepraktičan. Često se može čuti pitanje: „Koliko će to sve koštati?“ – posebno to dolazi od političara kada se pokrene neka referendumska inicijativa koja njima ne ide u prilog (da ne ulazimo dublje u ispraznost takvih teza, kao da se može staviti cijena na ostvarivanje demokratskih prava građana), a takva se pitanja ne postavljaju kada su sami izbori u pitanju, osim kod prijevremenih izbora, gdje vladajuća stranka često poseže za takvim lošim argumentima u želji ostanka na vlasti. Pitanje troška papira, organizacije i slična pitanja ne postavljaju se u slučaju neučinkovitog i nepraktičnog načina provedbe izbora. U obzir treba uzeti i činjenicu kako građani sve više sumnjaju u „krađu glasova“ na izborima, u ispravnost kemijskih olovki na biračkim mjestima, (ne)pristranost članova biračkih odbora i slično, tako da se svakako, ako ni zbog čega drugog, onda zbog sumnje građana u ispravnost tog dijela izbornog procesa, mora razmisliti o osuvremenjivanju procesa provedbe neposrednih izbora.
[product id=3351]
Živimo u 21. stoljeću, pa je sasvim logično pitanje zašto izbori moraju izgledati tako kako izgledaju. Izbori izgledaju tako da birač dođe na izbore i tamo na papiru, a ti papiri postaju sve veći i veći, zaokruži svoju političku opciju. Prije samog zaokruživanja birač dolazi do članova biračkih odbora, kojih je najčešće pet. Nekoliko sam puta osobno sudjelovao u radu biračkih odbora, kao član biračkog odbora i kao promatrač, stoga o radu istih znam nešto iz prve ruke. Prilikom dolaska na izbore građanin predaje svoju osobnu iskaznicu jednom članu biračkog odbora, drugi član biračkog odbora pregledava popis birača i zaokružuje tog birača na popisu kako bi se znalo da je birač pristupio glasovanju, a treći daje listić u ruke. Barem jedan član odbora, po mom iskustvu, ne radi ništa. Naknada za člana biračkog odbora, u vrijeme kada sam ja sudjelovao u radu odbora, bila je 300kn. U gradu Kutini, što je mala sredina, na izborima postoji 39 biračkih odbora, a ako se uzme u obzir da otprilike 5 članova u svakom od 39 biračkih odbora dobije naknadu od 300kn, jasno je kako u Kutini samo članovi biračkih odbora porezne obveznike koštaju okvirno 58.500kn samo u jednoj smjeni, dok je ukupni trošak dvostruko veći.
Članovi biračkih odbora vrlo često površno obavljaju svoje dužnosti, što najbolje mogu prikazati na osobnom primjeru. Kada sam kao promatrač tražio od članova biračkog odbora da prije početka izbora prebroje sve glasačke listiće kako bi se smanjila mogućnost malverzacija usklađivanjem broja birača na popisu s brojem listića, odbili su to. Kao član biračkog odbora više puta sam ukazivao da netko od članova odbora nije označio birača koji je izašao na izbore na popisu birača, jer se jednostavno izgubio u gužvi, svjedočio sam i višku i manjku glasačkih listića, tako da je jasno vidljivo da takva metoda kontrole izbora ne daje zadovoljavajuće rezultate i istovremeno stvara velike troškove. Imamo tako slučajeve da ljudi izađu na izbore i vide da su već označeni da su glasovali, mediji su pisali o zapečaćenoj glasačkoj kutiji u kontejneru za smeće u Matuljima, o čemu je svjedočio Ivan Vilibor Sinčić[1] a svojevremeno je majka Blage Zadre, Milka, kada je pristupila izborima saznala da je nema na popisu birača jer je umrla. A nije tako rijetka pojava da i mrtvi glasuju.[2]
Od završetka izbora do objave konačnih rezultata postupak je otprilike sljedeći:
- Članovi biračkih odbora broje glasove i kategoriziraju ih kao važeće ili nevažeće
- Netko iz biračkog odbora nosi glasačku kutiju u lokalno predstavništvo Državnog izbornog povjerenstva
- U lokalnom DIP-u se još jednom broje glasovi, ovaj put u prisustvu manje ljudi i u pravilu s manje promatrača
- Rezultati se šalju u centralni ured Državnog izbornog povjerenstva koje objavljuje službene rezultate izbora, a rezultate u međuvremenu obrađuju djelatnici APIS IT-a
Puno je neefikasnih i redundantnih koraka u cijelom tom postupku. Zašto ne bismo iskoristili sustav e-Građani za sudjelovanje na izborima? Postoji više sigurnosnih razina koje su minimalne kako bi se određenoj usluzi pristupilo. Postoji četvrta razina sigurnosti, dakle pomoću e-osobne iskaznice, putem čitaća čipa na osobnoj iskaznici s kojom bi građani mogli uz određene prilagodbe sustava pristupiti glasovanju elektronskim putem. Biračka mjesta ne bi trebalo potpuno ukinuti zbog ljudi koji su slabije informatički pismeni (iako se radi o vrlo trivijalnim stvarima gdje tehnikalije nikako nisu prepreka u elektroničkom glasovanju), nisu kod kuće ili slično, ali se broj odbora tada može značajno smanjiti. Birački odbori su najčešće u prostorijama škola, veleposlanstava i sličnih institucija u kojima zasigurno postoji barem jedno računalo s monitorom koji se mogu postaviti kako bi se građanima omogućilo glasovanje. Ne bi bila potrebna ni ranija prijava za glasovanje van mjesta prebivališta jer se vrlo jednostavno može napraviti sustav koji bi registrirao pokušaj dvostruke prijave. Na tim biračkim mjestima dovoljno je imati jednog ili dva čovjeka što znatno smanjuje troškove i naknade članova odbora, troškove papira i slično, time bismo i pokazali da pratimo globalne trendove na ovom polju, a vjerojatno bi se podigla i razina povjerenja građana u sustav, jer niža od ove razine teško da može biti.
Omogućavanje elektronskog glasovanja predložio je i MOST-ov Božo Petrov te Miroslav Škoro iz Domovinskog pokreta. Škoro navodi da se na taj način može potaknuti birače koji inače ne izlaze na izbore i birače iz inozemstva. No, SDP ne želi ni čuti za njega. Bivši ministar uprave i aktualni predsjednik kluba zastupnika SDP-a Arsen Bauk za RTL je izjavio:
“SDP neće podržati izmjene Ustava koje bi išle na elektronsko i dopisno glasovanje iz vrlo jednostavnog razloga: smatramo da bi na taj način dramatično se promijenio i povećao utjecaj dijaspore na rezultat izbora u Hrvatskoj.”
Ovakvom izjavom zastupnik Bauk pokazao je potpuno nerazumijevanje izbornog sustava Republike Hrvatske. Naime, na stranicama Državnog izbornog povjerenstva navedeno je da birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj biraju 3 zastupnika u posebnoj (XI.) izbornoj jedinici. Dakle, uopće nije bitno koliko će birača izaći na izbore u inozemstvu, oni ukupno biraju 3 (slovima: tri) zastupnika u Hrvatskom saboru.
Ovo je tipičan primjer jeftinog populizma koji nije stran članovima SDP-a, niti mnogim drugim političarima. Takve lažne informacije koje se mogu brzo proširiti treba odmah argumentirano pobiti i objaviti istinu. Žalosno je da jedini hrvatski medij za provjeru činjenične točnosti, Faktograf nije napravio provjeru istinitosti ove Baukove izjave iako su na istu bili upozoreni još prošloga tjedna.
U Baukovom slučaju se zasigurno ne radi o neznanju i nenamjernoj pogrešci jer je isti proveo četiri godine kao ministar uprave, te bi trebao biti jedan od najupućenijih ljudi u registar birača i izborni sustav.
Zanima me i Vaše mišljenje o uvođenju elektroničkog i dopisnog glasovanja, podržavate li ga ili ne, a svoju nam odluku možete detaljnije obrazložiti u komentaru na dnu teksta.
[playbuzz-item url=”https://app.ex.co/stories/maxkuz10/sla-ete-li-se-s-promjenom-izbornog-sustava-u-smjeru-uvo-enja-elektonskog-i-dopisnog-glasovanja-na” comments=”false”]
Izborne jedinice
Vratimo se na osnovu provedbe izbora u RH: „Svaki građanin Republike Hrvatske ima jednako pravo birati i biti biran.“ Izborne jedinice u velikoj mjeri to narušavaju. Ne ulazeći u lošu raspodjelu tih jedinica gdje je, primjerice, grad Zagreb, podijeljen na četiri izborne jedinice, treba se samo držati činjenice da sustav izbornih jedinica kakav se primjenjuje na parlamentarnim izborima iskrivljuje volju naroda. Na parlamentarnim izborima nakon kojega je formirana Vlada s najkraćim mandatom u povijesti Republike Hrvatske, najbolji primjer za to je rezultat Živog zida na parlamentarnim izborima 2015. godine[3]. Živi zid je u većem broju izbornih jedinica ostao tek neznatno ispod izbornog praga, a kad se svi ti glasovi zbroje, ispostavilo se da bi u cijeloj Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici dobili dvostruko veći broj mandata nego što su dobili tada, a znamo koliko je delikatna politička situacija tada bila, tako da je moglo imati znatan utjecaj na rasplet političke situacije u tom trenutku. Ne ulazeći u činjenicu da je možda za političku higijenu Republike Hrvatske bolje da neke opcije ostanu ispod praga, jer to je irelevantno, broj glasova nekoj opciji je izraz volje naroda i pokazuje stupanj političke pismenosti naroda. Kakva god ta volja naroda bila, nju se mora poštovati, stoga je nužno izborne jedinice ukinuti, razmisliti o ukidanju D’Hondtove metode kako bi se volja naroda što bolje mogla očitovati u raspodjeli mandata u Hrvatskome saboru, uz uvođenje većeg broja preferencijalnih glasova (a zašto se ne bi i svi zastupnici birali isključivo preferencijalno, dakle isključivo prema broju dobivenih glasova), te bi se i tim doprinijelo povećanju zadovoljstva, povjerenja u institucije i oživjela vjera u mogućnost toliko važnih promjena.
Predizborna obećanja
Nepovjerenje u politički sustav raste i zbog stalne zloupotrebe povjerenja birača. Biračima se često serviraju obećanja koja graniče s nemogućim, nude se, kao u TV reklamama, instant-rješenja za sve probleme i garantira se procvat države preko noći. Razumljivo je da se ne može baš sve ispuniti u cijelosti, ali cjelokupan rad političara je vrlo lako mjerljiv i može se utvrditi ide li se u smjeru ispunjenja obećanog ili ne.
Članak 236. Kaznenog zakona, između ostaloga, kaže:
„(1) Tko s ciljem da sebi ili drugome pribavi protupravnu imovinsku korist, dovede nekoga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.“[4]
Slobodnijim tumačenjem ovog članka zakona, on bi se mogao dovesti u vezu s kršenjem predizbornih obećanja. Predizborna kampanja se provodi s ciljem dolaska na vlast, dakle postoji jasna imovinska korist u vidu plaća, beneficija, olakšica, imuniteta i sl., a na temelju kampanja građani daju glas svojim favoritima. Ukoliko se u kampanji iznose laži, a što se može vidjeti tijekom ili na kraju mandata i što se u velikom broju slučajeva može lako kontrolirati, to je dovođenje u zabludu, a može se reći da je time indirektno nanesena šteta građanima jer su izabrali nekoga tko će provoditi lošu politiku.
Ovo je vrlo slobodno tumačenje zakona i u hrvatskom zakonodavstvu ne postoji zakon koji bi regulirao nužnost ispunjenja predizbornih obećanja, no kada bi se uvele velike novčane, ili čak zatvorske kazne, za one koji nisu radili kako su obećali, bila bi moguća, koliko je meni vidljivo, dva efekta – ili bi se prestala davati nerealna obećanja, ili bi se obećanja počela ispunjavati. Metoda slična ovoj sigurno bi imala jači učinak od smiješnih kazni za izostanak iz Sabora i za pretpostaviti je da bi povjerenje građana u sustav poraslo.
Naravno, ovo je vrlo radikalna metoda i bila bi teško provediva u praksi, no kada uzmemo u obzir činjenice da građani ne vjeruju sustavu i da političari nikako ne mogu osvijestiti da narod ima vlast nad njima, kao što stoji u Ustavu, a ne obratno, možda ne bi bilo loše pokušati provesti nešto slično. Ako ništa drugo, barem u ovom slučaju ne bi mogli toliko kriviti politiku i politički sustav za masovno iseljavanje mladih jer tada bi stvari bile postavljene mnogo jasnije, iskrenije i realnije.
Preferencijalni glasovi i koalicije
Sadašnji sustav koaliranja de facto omogućuje prijevaru birača. S jedne strane, valjalo bi razmisliti o zabrani predizbornih koalicija. Na taj bi način onemogućili stranke bez podrške naroda ulazak u parlament. Godinama se piše o Hrvatskoj narodnoj stranci kao o „stranci 2%“ koja ima mizernu podršku u narodu, a kontinuirano ulazi u Sabor putem koalicija i čiji kadrovi drže rukovodeće pozicije u raznim državnim poduzećima.[5] U istinitost tih ocjena ne mogu i ne želim ulaziti, no slični su tekstovi svakako indikativni i ukazuju na stanje u političkom svijetu. Zabranom predizbornog koaliranja dobio bi se jasan uvid u omjer snaga i stvarni izraz podrške naroda pojedinim političkim opcijama tako da bi se takav vid optužba mogao lako eliminirati.
S druge strane valjalo bi razmisliti o zabrani postizbornih koalicija. Na taj bi se način mogle efikasnije spriječiti političke trgovine i prijevare birača kakvima možemo svjedočiti u aktualnom sazivu Sabora. Sigurno niti jedan glasač koji je svoj glas dao koaliciji okupljenoj oko SDP-a, ne bi podržao HDZ-ovu većinu, kao što je nezamisliv i obratan slučaj, a danas imamo upravo takvu situaciju gdje HNS drži HDZ-ovu većinu, a u Sabor je ušao zahvaljujući SDP-u, a HDZ-ovu većinu drže i uz poneke prebjege iz bivše SDP-ove Vlade što dovodi do vrlo shizofrene političke situacije. U oporbi danas sjede pripadnici onih opcija koji su u Sabor ušli s lista HDZ-a ili koalicijskih partnera, no u međuvremenu se radikalno promijenio smjer rada stranke.
Nije moguće zabraniti i jedne i druge koalicije jer teško da bi tada ijedna opcija ikada uspjela formirati vlast, no pojave koje se događaju upravo zbog mogućnosti predizbornog i/ili postizbornog koaliranja pokazuje da Republika Hrvatska zaostaje svjetlosnim godinama za razvijenim demokracijama.
S obzirom na Ustav Republike Hrvatske koji jasno kaže da vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu, mora se donijeti adekvatno zakonsko rješenje koje bi dovelo do što jasnijeg očitovanja volje naroda kroz mandate u Saboru. Osobno sam mišljenja kako bi dobro rješenje bilo zabraniti predizborne koalicije kako bi se stranke bez stvarne podrške onemogućile u stjecanju saborskih mandata, uz uvjet da prije izbora stranke moraju iznijeti popis stranaka koje su im prihvatljive za moguću suradnju nakon izbora u slučaju da ne uspiju u samostalnom formiranju saborske većine. Na taj bi se način spriječio neki budući politički salto mortale kao u slučaju sadašnje vladajuće koalicije.
Važno je također građanima osvijestiti koliku preferencijalni glasovi važnost mogu imati. Vidljivo je da građani ne razumiju sustav preferencijalnog glasovanja u potpunosti jer redovito najviše preferencijalnih glasova dobivaju nositelji lista koji bi svakako ušli u parlament u slučaju prelaska izbornog praga. Trenutno samo jedan zastupnik s liste, koliko je meni poznato, može u Sabor ili Europski parlament ući po broju preferencijalnih glasova, bilo je prijedloga da se taj broj poveća na tri, no zašto jednostavno ne bismo preokrenuli sadašnju situaciju? Možda bi sustav bio kvalitetniji kada bi stranka imala pravo odrediti jednog tko će s liste ući u parlament po njihovom kriteriju, a svi ostali da ulaze isključivo u skladu s brojem glasova koje su ljudi dali njima osobno. Na taj bi način i birači dobili dojam kako oni imaju utjecaj u stvaranju političke slike društva i da oni uistinu kreiraju politiku, nasuprot sadašnjem mišljenju, gdje ljudi uopće ne doživljavaju političare kao one koji su odgovorni njima i nad kojima narod ima vlast, već na situaciju gledaju potpuno suprotno, što nije u skladu ni s demokracijom kao takvom, a ni s Ustavom RH. Jačanje svijesti o važnosti naroda u kreiranju politike je presudno jer ako je osobi stalo do boljitka društva, a vidi da ništa ne može promijeniti, već se samo nervira oko političke situacije, znatno lakše donijeti odluku o prestanku borbe za napredak i boljitak društva i okretanju samo zadovoljenju vlastitih potreba, pa se tako u konačnici mnogi odlučuju svoju sreću potražiti u inozemstvu, daleko od ovdašnjih svakodnevnih problema.
Povratak županijskog doma Hrvatskog sabora
Mišljenja sam kako bi se u ovom izbornom sustavu trebalo, na neki način, ograničiti sudjelovanje stranaka lokalnog predznaka na parlamentarnim izborima. Nijednoj političkoj opciji ne želim ograničavati političko djelovanje dokle god ona sustavno ne krši zakone Republike Hrvatske i ne udara na državne temelje, ali smatram kako u Saboru ne trebaju sjediti predstavnici lokalnih stranaka na ovaj način kako je sada definirano. Trenutno bilo koja opcija može sudjelovati na parlamentarnim izborima, to ničime nije definirano i nije definiran okvir djelovanja političke opcije kroz Hrvatski sabor. Redovito u saborskim klupama imamo zastupnike IDS-a (Istarski demokratski savez) ili primjerice HDSSB-a (Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje). U tim strankama kao takvim nema ništa sporno, imaju svoje birače, ulaze u Sabor uglavnom putem koalicija, ali ulaze, dakle postoji volja naroda da ih oni na neki način predstavljaju. Stoga smatram kako bi se trebao vratiti županijski dom Hrvatskoga sabora, možda ne u obliku kakav je bio u devedesetima, ali svakako u nekom obliku, gdje bi se raspravljalo o regionalnim problemima i unutar kojeg bi takve regionalne stranke mogle politički djelovati i vršiti volju onih koji su ih izabrali. Smatram kako bi u Hrvatskom saboru trebali sjediti zastupnici onih stranaka koji ipak razmišljaju van lokalnih okvira, jer za pretpostaviti je, što je i logično, da će zastupnici iz Istre brinuti više o Istri nego o Slavoniji, a zastupnici neke dalmatinske stranke bolje poznavati probleme Dalmacije nego Moslavine, što je potpuno legitimno i treba im se omogućiti da djeluju unutar tijela gdje sjede zastupnici regionalnih opcija. U ovom modelu gdje nije definiran broj zastupnika iz pojedine hrvatske županije ili regije može se dogoditi da imamo, primjerice, 75% zastupnika iz Dalmacije ili omjer 50:50 između zastupnika iz Istre i Dalmacije, dok Slavoniju ne predstavlja nitko. Ovo ipak nije realno, no moguće je, stoga smatram da bi se trebao reorganizirati sustav Sabora u tom djelu da se ojačaju uloge županija i regija u kreiranju politike, a u zastupničkom domu Hrvatskog sabora imati one ljude koji gledaju na dobrobit svih krajeva Lijepe Naše podjednako.
[1] https://www.youtube.com/watch?v=WXdu2jqT_0k
[2] https://express.24sata.hr/top-news/izbori-analiza-kako-u-hrvatskoj-glasaju-mrtvi-23783
[3] https://www.izbori.hr/arhiva-izbora/#/app/parlament-2015
[4] https://www.zakon.hr/z/98/Kazneni-zakon
[5] https://express.24sata.hr/top-news/stranka-uhljeba-samo-hdz-je-bio-na-vlasti-vise-od-njih-22051
