Suborci Josipa Abela prisjećaju se njegovih herojstava: Bio je ljudina, vrlo hrabar, držao je najteže položaje i komotno je mogao dobiti čin generala

31. ožujka 2017. godine preminuo je Josip Abel, rodom iz Šestanovca. Njegova iznenadna smrt izazvala je šok među njegovim suborcima i prijateljima. Riječ je o dragovoljcu HOS-a, jednome od 58 pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga koji je dragovoljno, u rujnu 1991. godine došao u područje Vukovara, koji je po dolasku raspoređen na Sajmište, poprište nekih od najkrvavijih borbi tijekom Bitke za Vukovar.

Suborci ga ističu kao jednoga od heroja Domovinskog rata na kojega su se uvijek mogli osloniti u najtežim trenucima, a prema svjedočenjima bio je posebno vješt u bliskim borbama. Tijekom rata je ranjen tri puta.

Josip Abel u trenucima odmora od borbi (u pozadini Nikica Burić – Samoborac)

Jedan od njegovih suboraca, Viktorin Jurić – Paša u emotivnom osvrtu povodom obljetnice Abelove smrti prisjetio se kako mu je Abel u jednom trenu spasio život od četničkog snajpera, a i podsjetio se Abelova vedrog duha kojim je znao bodriti svoje suborce u najtežim trenucima.

Viktorin Jurić – Paša: Abel je bio ljudina, srce kao planina! Spasio mi je život!

“Bilo je to potkraj listopada, lokacija: Sajmište, Vukovar. Nas petoro čuvamo liniju u  velikom dvorištu. Na liniji smo: Vicky (Vijoleta Antolić), Zlatko, Vlado Karešin, još jedan prijatelj, mislim da smo ga zvali Rusin, i ja.

Napad po tko zna koji put kreće, iskačemo kroz prozor, prvo Rusin, zatim ja nakon nekoliko sekundi. U okolici snajperi, metci lete zrakom, tako da se osjeti vjetar blizu lica. Padamo na zemlju… Gledam mrtvog prijatelja ispred sebe, kako je direktno pogođen u glavu. Ostajem nepomično ležati na zemlji. Razmišljam kako će taj prokleti snajperist koji me i dalje drži na nišanu, ako se samo malo pomaknem znati da sam samo ranjen. Ako mi netko i dođe u pomoć, spasiti me, to bi bio samo „švedski stol“ za tog prokletog četnika. Iza mene su još u prostoriji Vlado, Zlatko i naša Viki.  Ja i dalje ležim dolje molim Boga da mi nitko ne priđe.

Otvaram oči, a slijeva dolazi komunistička, fašistička bagra. Dolaze sagnuti, kao mravi, a sve je to na dvadesetak metara od mene. Još sam na zemlji, a na drugoj strani ulice stoji u zaklonu moj Josip Abel. Shvatio je što se događa i prešao cestu kako bi došao bliže meni. Dao sam mu znak desnim palcem da sam dobro i da pričeka. Ni sam ne znam koliko je vremena prošlo dok sam se pravio da sam mrtav. Abel je još tu u blizini, a meni je trebalo tri do četiri metra da brzo ustanem i sklonim se u drugu kuću. Jednostavno nisam više mogao čekati, ustajem, skačem, a Abel me pokriva vatrom. Počinje pucati, a metci lete na sve strane, no uspio sam doći do zaklona.

Josip Abel i Rudolf Vuković – Senzen (ubijen na Ovčari)

Uskačem u drugu kuću, grlim se s Abelom i zahvaljujem što me nije pokušao iznijeti. Gledam dvorište iza sebe gdje je ostao mrtav prijatelj. Pokazujem Zlatku, Vladi i Viki palcem da sam dobro i da čekamo sljedeći napad.

Naš Josip Abel je bio ljudina, srce kao planina! Koliko smo puta u noći, na straži o svemu razgovarali, čak je gangu znao zapjevati. Koliko nam je to dalo snage i volje, za dom, za našu jedinu Hrvatsku. Neka ti je laka sveta hrvatska gruda, prijatelju moj!” – dirljive su riječi koje je poginulom suborcu uputio Paša.

Damir Markuš – Kutina: Abelu smo komotno mogli udijeliti čin generala

Damir Markuš se u svojoj knjizi „58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca“ Josipa Abela prisjeća, također kao iznimno hrabrog i ističe:

“Josipa Abela od milja smo zvali “đeneral” a po borbama u kojima se iskazao mogli smo mu komotno i udijeliti taj čin. Više puta ranjavan, držao je jedan od najtežih položaja, naslijeđen od “Doka” (Ivan Anđelić, op.a.).”

Heroji se nikad ne zaboravljaju! Počivao u miru Božjem!

www.za-dom.com

POVEZANE OBJAVE

Podržimo humanitarnu udruguspot_img

Možda će vas zanimati