John P. Thomas, američki stručnjak, podnio je, 5. svibnja 1992. godine, Ujedinjenim narodima izvješće o navodnom kontinuiranom pljačkanju nafte s hrvatskih naftnih izvora koji su ratnih godina bili pod okupacijom:
“Nakon prikupljanja podataka od predstavnika hrvatske vlasti i naftne tvrtke INA, te razgovora s predstavnicima srpskih vlasti, koji trenutačno imaju vlast nad dijelovima okupiranog hrvatskog teritorija, obišao sam naftni izvor u Đeletovcima i na licu mjesta provjerio sve sporne navode.
Kao rezultat provedene istrage, glavnom tajniku Ujedinjenih naroda podnosim ovaj izvještaj, u kojem iznosim nepobitne dokaze da Srbi u istočnom UNPA području, okupiranom dijelu hrvatskog teritorija crpe naftu iz naftnih izvora u Đeletovcima, Privlaci i Ilači i odvoze je u rafineriju u Pančevo pokraj Beograda, čime izravno krše Rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 757…” – piše u uvodnom dijelu izvještaja koji je 5. svibnja 1992. godine, glavnom tajniku Ujedinjenih naroda podnio John P. Thomas, američki stručnjak kojeg su Ujedinjeni narodi angažirali da provjeri podatke o mogućem kršenju embarga na području pod zaštitom mirovnih snaga.
[product id = 4278]
Spomenuta Rezolucija izglasana je nakon što je Vijeće sigurnosti osudilo neuspjeh vlasti Savezne Republike Jugoslavije u provedbi Rezolucije 752 o povlačenju srpskih snaga s teritorija Bosne i Hercegovine.
Sve države članice Ujedinjenih naroda, prema Rezoluciji 757, obvezne su, do pune provedbe Rezolucije 752:
- spriječiti uvoz svih proizvoda i roba iz Jugoslavije ili bilo koje aktivnosti njihovih državljana na promicanju takvog izvoza
- spriječiti prodaju svih proizvoda i roba Jugoslaviji, osim za humanitarne potrebe
- ne stavljati na raspolaganje Jugoslaviji bilo kakve komercijalne, industrijske ili javne usluge, sredstva ili financijska sredstva
- uskratiti dozvolu zrakoplovima za uzlijetanje, slijetanje ili prelijetanje s njihovog teritorija ako je predodređeno za slijetanje ili je stigao iz Jugoslavije, osim iz humanitarnih razloga
- zabraniti održavanje ili projektiranje zrakoplova u Jugoslaviji ili kojima upravlja Jugoslavija
- smanjiti razinu diplomatskog i konzularnog osoblja u Jugoslaviji
- ograničiti sudjelovanje u sportskim događajima u zemlji
- obustaviti znanstvene, tehničke i kulturne razmjene i posjete
kako bi se nametanjem sankcija prisililo vlasti SRJ da prekinu agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Međutim, s obzirom na stvarno stanje na terenu, postavlja se pitanje koliko su takve sankcije imale smisla.
Naime, John P. Thomas započeo je istragu nakon učestalih pritužbi hrvatske Vlade da se na okupiranim dijelovima istočne Slavonije, pod okriljem UNPROFOR-a, svakodnevno crpi nafta u Đeletovcima, Privlaci i Ilači. Iako su hrvatski organi, od osječke policije sve do Vlade i sabora, nebrojeno puta protestirali, tražili od UNPROFOR-a da spriječi eventualno eksploatiranje naftnih izvora, osim određenih obećanja, nikakav odgovor nikada nije stigao.
Tako je, primjerice, pukovnik Aleksandar Hromačenko, koji je tijekom 1992. godine obnašao funkciju zapovjednika Istočnog UNPA – sektora, početkom iste godine obećao kako će provesti istragu u Đeletovcima i da će o nalazima javnost izvjestiti u roku tjedan dana, no odgovor nikada nije stigao.
Iako je vlada mnogo puta tražila odgovor od UNPROFOR-a, Ujedinjeni narodi nikada nisu odgovorili crpe li Srbi naftu iz Đeletovaca. Štoviše, iako je John P. Thomas još u listopadu 1992. godine podnio izvještaj, koji nedvojbeno govori da Srbi na okupiranom hrvatskom teritoriju crpe naftu i prevoze je u Srbiju (čime ujedno krše Rezoluciju 757 Vijeća sigurnosti UN-a o ekonomskom embargu protiv Srbije), hrvatskoj Vladi nisu bili predočeni podaci iz tog izvještaja.
U kontekstu današnje energetske krize, jasno se vidi razmjer kriminala i štete koja je Republici Hrvatskoj načinjena svakodnevnom pljačkom nafte.
U INA časopisu, broj 39 iz 2008. godine piše se o početku pete faze razminiranja Pogona Vinkovci, na području istražne bušotine Đeletovci-1 Zapad i u tom kontekstu navodi se povijesni pregled istraživanja nafte i plina na gore spomenutom području:
„Do danas je na poljima Pogona Vinkovci ukupno proizvedeno više od 3 milijuna tona nafte. Nažalost, gotovo 500 tisuća tona nafte otpada na proizvodnju tijekom četiri godine okupacije tog kraja, odnosno, postojanja tzv. Naftne Industrije Krajine (NIS) koju su osnovali pobunjeni Srbi. Tih je godina nafta iz Đeletovaca, Ilače i Privlake, umjesto u Ininoj Rafineriji nafte Sisak, gdje joj je prirodno odredište, završavala u pančevačkoj Rafineriji(…).
29. rujna 1991. okupirana su sva tri polja, a jedan od dva naftna spremnika na Đeletovcima je zapaljen. Godinu i pol dana kasnije na njegovu mjestu niče novi spremnik istog kapaciteta čija je izgradnja za NIS bila nužnost budući da se od sredine rujna 1992. na trima okupiranim poljima proizvodilo i do 200 tona nafte dnevno.“
Cijena barela sirove nafte kretala se oko 20 američkih dolara u razdoblju od 1992. do 1996. godine. Jedna tona sirove nafte iznosi 7.49 barela. Dakle, prema izvješću INA-e, u vremenu okupacije, agresori su Hrvatskoj oteli 3.745.000 barela sirove nafte, za što direktna šteta prema tadašnjoj cijeni barela iznosi 74.900.000 američkih dolara. Gotovo 75 milijuna američkih dolara izravne ekonomske štete temeljene na kriminalu i kršenju rezolucija Vijeća UN-a za koje nitko nije odgovarao, niti je Republika Hrvatska za to dobila ikakvu odštetu.
U istom časopisu, iz INA-e se navodi kako je do početka pete faze razminiranja Pogona Vinkovci utrošeno 9.5 milijuna kuna, naravno, o vlastitom trošku, tako da se i taj iznos može ubrojiti u iznos štete s obzirom da je to izravni trošak saniranja posljedica neprijateljskog djelovanja.
Kada gore navedene brojeve zbrojimo i vrijednost dolara pretvorimo u kune, dolazimo do štete od otprilike 500 milijuna kuna koja se odnosi samo na ukradenu naftu s tri naftna polja u četiri godine, uz troškove razminiranja koji nisu konačni. Kad se tome pribroji i neizravna šteta (prekid kontinuiteta proizvodnje, prekid razvoja, godine bez ulaganja, ponovno uhodavanje nakon završetka rata, saniranje ostalih šteta…) zapanjuje činjenica kolika je šteta učinjena samo na jednom malom području.
Više od toga zapanjuje činjenica da nam tu štetu nitko nije nadoknadio, a kako se situacija razvija, čini se da niti neće. Hrvatske vlasti nakon toga, koliko je poznato, nisu postavljale pitanja niti inzistirale na konkretnom odgovoru. Izostanak konkretnog odgovora jasno upućuje na to da je su Ujedinjeni narodi na neki način štitili i odobravali takve nezakonite radnje na štetu države koja je izložena brutalnoj agresiji.
Tvrtko Grgić, sudionik pregovora o povratku otetih polja prisjeća se važnosti jordanskog bataljuna UNPROFOR-a koji je spriječio ilegalnu proizvodnju nafte u svibnju 1996., a spominju se i oružani sukobi Jordanaca s Arkanovom Srpskom dobrovoljačkom gardom koja je osiguravala polja, nakon čega se arkanovci povlače.
U posljednjem trenutku je tako spriječen tzv. scenarij Kuvajt, odnosno paljenje naftnih bušotina koji su Arkanove paravojne snage planirale sprovesti u djelo. Zahvalni smo jordanskom bataljunu što je spriječio zločinačke planove, no postavlja se pitanje zašto su čekali toliko dugo da spriječe ilegalnu proizvodnju nafte…
