19. 11. 1991. velik broj ljudi okupljen u dvorištu Vukovarske bolnice čekao je evakuaciju i spas nakon osamdeset sedmodnevne borbe za život. No, umjesto obećane sigurnosti, potpisane s promatračima Međunarodne zajednice, JNA je ljude odvodila i upućivala prema objektu “Velepromet”. Objekt koji se i danas nalazi nekoliko stotina metara udaljen od Vukovarske vojarne, sastojao se od nekoliko hangara i više zgrada, pomoćnih prostorija te je korišten kao skladište.
U istoj ulici je i skladište poduzeća Vupik, ravno preko puta. Dvorište Veleprometa koje je prvotno predstavljeno kao utočište za okrjepu, evidenciju i zbrinjavanje ne znajući da je sam prostor kao logor funkcionirao još od rujna, svake je minute postajao više nalik crnoj rupi koja je isisavala život i dušu onih koji su u njega bili smješteni. Cijeli prostor Veleprometa, njegovi hangari prepuni su priča o utihnulim ljudskim životima čije duše još traže mir, a mi tragamo za njihovim kostima.
Prema svjedočenjima preživjelih, ljudi su na Velepromet dovedeni iz raznih pravaca grada te razdvojeni prema nacionalnoj pripadnosti, nakon čega je slijedilo razdvajanje cijelih obitelji, muškaraca od žena, ali i majki od djece. Sve je popraćeno pljačkanjem osobnih stvari i već početnim izdvajanjem – prokazivanjem. U hangarima Veleprometa zarobljenike je dočekalo repetiranje pušaka uz povike “ruke uvis bando”, svijetljenje baterijom u lice i noge radi traženja Žutih Čizama – Zengerica.
Ti su pojedinci automatski odvedeni. Trebalo je preživjeti “sud” svakojakih srbočetnika, četnika, domaćih Srba teritorijalaca, dojučerašnjih susjeda, prijatelja, vršnjaka, kumova, školskih kolega, radnih kolega, bivših cura i momaka, bivših supružnika i dr. a onda i sudove potpomognute teškom srpskom propagandom “uvezenih četnika” pripadnike jedinica Belih Orlova, Šešeljevaca – (Radikalni četnici Leva Supoderica), Jovićevaca i (Dušan Silni) Arkanovaca – Srpske dobrovoljačke garde.
Zastrašujuća su svjedočanstva Vukovaraca koji su sve do potpune opsade grada dijelili sudbinu sa svojim sugrađanima srpske nacionalnosti. Još više, zastrašuje činjenica da ste kao stanovnik nekog srpskog grada, stotinama kilometara daleko, možda niti ne znajući za “neki tamo gradić na Vuki”, došli dijeliti pravdu po nekim svojim principima, a koji su vrlo malo bili vezani s temeljnim ljudskim pravima i životom općenito. Jedan od svjedoka svjedočio je kako su po dolasku u “Velepromet”, njemu i ostalima iz njegove grupe rekli da se postroje ispred hangara dok su mještani Srbi prošli pored njegove grupe i pokazali na određene ljude. Svjedoči kako su pripadnici dobrovoljačke jedinice Vojislava Šešelja te iste osobe odveli iza hangara, prema ciglani, koja je bila udaljena oko 50 metara. Istaknuo je kako “od 50 muškaraca koji su stajali ispred hangara, odveli su polovinu. Tada sam iz tog pravca čuo prigušene pucnje. Zatišje bi trajalo dva ili tri minuta, a onda bi ponovo počela pucnjava…”
U ranim satima 21.11.1991. u dvorište Veleprometa u koloni su ušli autobusi i svi civili su odveženi, neki u dvoranu “Spens” u Novom Sadu, neki u sportsku dvoranu u Sremskoj Mitrovici, Šid, a neki su preko Bosanskog i Slavonskog Šamca otišli za Hrvatsku, dok je većina muškaraca završila u srpskim logorima. Nakon odlaska autobusa više nitko nije dovezen vojnim kamionima na Velepromet niti je više došao ni jedan autobus za evakuaciju, nitko više nije ni naknadno doveden. U Veleprometu su ostali samo oni koji su bili zatočeni u posebno odabranoj prostoriji. Izabrani za umiranje. Koji su tada odvedeni, danas su ekshumirani ili se još vode nestalima.
“Naše je ljude gutao mrak…”
Svi koji su preživjeli “prve selekcije” ali su ponovo izdvojeni, smješteni su u jednu prostoriju koja je postala najveći simbol stradanja na Veleprometu. Stolarija, prostorija za pomno izabrane. “Ćelija smrti”, kako je svjedoci nerijetko nazivaju sastojala se od prostorije lijevo na čijim je drvenim vratima kredom stajao natpis “Pritvor” dok je na desnoj strani bila prostorija – stolarija sa staklenim vratima (prepoznatljiva po stolarskim strojevima, stolu). U pritvor su stavljeni oni koji su trebali biti likvidirani, koji su određeni za smrt, najekstremniji zločinci – “ustaše”.“Ostali smo samo mi odabrani po naređenju majora Nenada Žigića. On je bio taj koji je u Veleprometu zapovijedao tko će u pritvor, koga likvidirati, on je odlučivao o životu i smrti.” napominje preživjeli.
Tragično stradala Vukovarka, pripadnica HOS-a, Vijoleta Antolić kao zatočenica Veleprometove stolarije i sama je svjedočila:
“S djetetom sam krenula u Velepromet u koji su četnici priveli mnogo ljudi. Podijelili su nas u mušku i žensku kolonu. Očuha su izvukli iz kolone i pretukli ga. Odvoji li su me od djeteta, mislila sam da ću poludjeti. Molila sam da mi vrate dijete, oni su se cerekali i rekli kako će ga odvesti u Beograd u sirotište. Na sreću, sina je povela sa sobom jedna moja poznanica. Uskoro su četvorica došla po mene. Prvi udarac šakom u lice dobila sam od mog prvog susjeda. Bio je mlađi od mene. Predrag Marušin – Peđa udario me nakon što mu je to odobrio klimanjem glave Nenad Žigić, glavni “žandar” koji nas je ispitivao. Peđa je prije rata bio drag dečko, mislim da se bavio slikarstvom. Da je bila obrnuta situacija, ja nikad ne bih dopustila da mu “padne dlaka s glave”. Bio je tu Miki Ikač i još jedan neprijatelj. Njih četvorica mlatila su me naizmjence pendrekom, puškom, štapom i nogama. Onesviještenu, odnijeli su me u „sobu smrti“. Ondje su te večeri već ubili četvero ljudi. Za mene nisu bili sigurni jesam li bila na prvoj crti u uniformi jer sam živjela na Sajmištu. Jedna Srpkinja vidjela me kod bolnice uniformiranu i ona me najvjerojatnije prokazala. Neki čovjek se vratio s izrezanim obrazima, drugi je morao jesti metke, a mnogima su vezali ruke bodljikavom žicom. Sjećam se kako su se rugali i cerekali kad su izvodili mlađeg dečka. On je rekao – samo da uzmem tenisice. Oni su mu odgovorili – tamo kamo ti ideš, neće ti trebati. “
Drugi preživjeli svjedok Stolarije, Vukovarac Miljenko Miljković, kao zatočenik uvjerio se kako su ljudski životi u tim trenucima imali vrlo malu vrijednost o kojoj su odlučivali gore spomenuti bivši susjedi i radni kolege. Lakoća kojom su birali svoj plijen i način na koji su ostvarili sumanuti plan utjerivao je strah u kosti i dovodio do potpune psihičke rastresenosti. O svojem vukovarskom putu, Miljenko je napisao je knjigu Vukovarski deveti krug, u kojem su potresna svjedočanstva o samom zatočeništvu i izvođenju zarobljenika nalikovala baš na taj, Danteov zadnji krug pakla. Sjećanja koja unatoč ogromnom strahu za vlastiti život ni godinama ne blijede, pamteći svoje supatnike, prijatelje i poznanike, Miljenko je podijelio posljednje trenutke s nekoliko njih: čika Martinom, poznatim vukovarskim matičarem i njegovim sinom, prijateljem Karlom, direktorom stočne klaonice, sinom vukovarskog liječnika Krunom te višegodišnjim kolegom iz vukovarskog MUP-a Miroslavom.
“Straža! – vikao je panično i počeo lupati rukama po vratima.
“Prolupao” – bio je vjerojatno zaključak u glavama usnulih prilika, koje su iscrpljeno ležale po podu kao pokošeno snoplje.
Vrata su se odmah otvorila.
Ušao je stražar i ravnodušno pitao:
– Što je mamlaze, što lupaš?
– Tamo. U kutu. Onaj mladić siječe vene – isprekidano je govorio dojavljivač. Stražar se trgnu kao da se iznenada probudio iz sna. Na njegovom licu mogao se pročitati izvjestan strah, jer što će mu reći suborci i nadređeni ako im ovakvim činom izmakne žrtva. Stoga je otrčao do mladića na koje je dojavljivač pokazao rukom, brzo ga je pridignuo i izveo iz prostorije.
U sobi su svi odjednom bili budni, nastalo je komešanje i zapitkivanje, o kome se radi i s čime je mogao sjeći vene na rukama. Netko iz kuta gdje je taj nesretnik sjedio pokazan je zahrđali poklopac zaostao nekom “njihovom” ranijem zatvoreniku ove sobe kada je otvorio limenku manje okrugle konzerve. Svi su se čudili zašto je to učinio, što ga je osim toga što svi zajedno trpe dodatno nagnalo da to učini. Uskoro je među pritvorenicima potiho prepričavana informacija stigla od nekog u sobi tko je bolje poznavao mladića da je to sin vukovarskog liječnika, kojemu su vukovarski Srbi prilikom pretresa pronašli u džepu člansku iskaznicu “Hrvatskog vukovarskog doma” i već tada mu zaprijetili smrću zbog toga.
Nakon pola sata se uplašeni i zagubljeni mladić, s naočalama debljeg tamnog okvira, guste smeđe kose počešljane na stranu, od nepunih tridesetak godina, vratio sa zavojima na rukama, i šutke ponovo sjeo u kut u kojem je sjedio sve vrijeme od kada je pritvoren. Nije ništa ni s kim govorio, gledao je nekuda daleko, prazno i odsutno. Kao da je predosjećao skori kraj jer je sljedeću noć izveden s Karlom, direktorom vukovarske “Vupikove” stočne klaonice i više ih nitko nije vidio.“
“Ti! Izlazi! – s uprtim prstom obratio se starom sijedom čovjeku, najstarijem među zatočenicima, čika Martinu, dugogodišnjem vukovarskom matičaru u mjesnom uredu… starac je teturajući izašao, jer su mu od straha klecala koljena.. Uskoro su se iz prostorije koja se nalazila pokraj pritvora, odjeljena samo tankim zidom, čuli udarci, jauci, padanje tijela i hroptac. Baš kao i prethodnu noć. Opet je to trajalo, za živce i već teško psihičko stanje pritvorenika, vrlo dugo. Onda je prestalo. Nedugo zatim otvorila su se vrata pritvora. U sobu je teturajući razbarušene kose okrvavljena i natečena lica, užasnut, povijen, teško se krećući, ušao stari Martin. Doteturao je do mjesta gdje je prethodno dva dana sjedio, pokraj svoga sina. Baš kada se spremao sjesti, uslijedila je zapovijed s vrata:
– Stani! Vrati se ovamo! I ti – stražar je pokazao na starčeva sina, mladića tridesetih godina.
– Čekaj dok obujem cipele – odgovorio je momak začuđujuće mirnim glasom. Polako je zavezivao cipele, ustao, poravnao odjeću i zaokružio pogledom po sobi, ali začudo u tom pogledu nije bilo straha već nekakve čudne odlučnosti da sačuva ponos i dostojanstvo. Prišao je ocu, koji se okrvavljen od batinanja tresao od straha, uzeo ga blago, gotovo nježno ispod ruke i uzdignute glave izašao sa sjedokosim ocem koji je uz njega teturao jecajući.
Otišli su i nikada se više nisu vratili.”
U prostoriji je zatočen i Miroslav Blašković, jedini policajac osim Miljenka o kojem navodi: “Preko čela je imao okomitu, a preko lijevog uha vodoravnu svježu posjekotinu. Krv se tek osušila.” Miroslav mu je odgovorio kako mu je prošle noći jedan četnik izvježbanim pokretom nožem razrezao čelo i uho.. Tu noć je izveden i više ga nisu vidjeli kao ni one odvedene prije njega.”
Vilim Karlović također kao svjedok, u svojoj je knjizi Preživio sam Vukovar i Ovčaru opisao dva događaja izvođenja. Prvo Edija Vladisavljevića koji je zalažući se za život svog brata Zdravka, izgubio vlastiti te drugi, Tihomira Perkovića, čija je tragična sudbina izbjegnuta samo nekoliko sati ranije na Ovčari, a kom se nakon izvođenja iz stolarije gubi svaki trag.
Zatočenici stolarije spašeni su u noći s 21/22.11. 1991 intervencijom pukovnika Vujića i pripadnika Vojne policije JNA o čijem pothvatu i danas svjedoče malobrojni preživjeli. Po njihovom dolasku u vojarnu i izlasku iz autobusa u dvorištu “nije bilo žive duše, bila je mukla tišina, samo se čulo šljapkanje koraka kroz mulj i blato koje je u debljini centimetar dva prekrivalo mali plato ispred ulaza u zgradu” u koju su uvedeni.
Pravo i pravda?!
Pri Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju u predmetu Vukovarska Trojka (Radić, Mrkšić, Šljivančanin) za zločine počinjene na Veleprometu i događajima u Stolariji u optužnici je navedeno:
“Prema zaključku Veća, Srpske snage su 19. novembra 1991. godine nekoliko stotina ljudi nesrpske nacionalnosti odvele iz vukovarske bolnice i prebacile ih u objekat “Veleprometa”. Ostali su u “Velepromet” došli s drugih lokacija. U “Veleprometu” su ti ljudi odvojeni po nacionalnoj pripadnosti i sumnji da su bili pripadnici hrvatskih snaga. Veće zaključuje da je ustanovljeno da je u “Veleprometu” vršeno ispitivanje nekih od tih ljudi, tokom kojeg su osumnjičene tukli, vređali i na druge načine zlostavljali. Određeni broj tih ljudi su iz vatrenog oružja ubili u “Veleprometu”, neke od njih 19. novembra 1991. godine. Veće zaključuje da su mnoga, ako ne i sva, lica odgovorna za okrutna ispitivanja i ubijanja bila pripadnici srpskog TO ili paravojnih jedinica. U večernjim časovima između 19. i 20. novembra 1991. godine, neki ljudi zatočeni u “Veleprometu” prebačeni su autobusima, pod stražom JNA, u zatvor u Sremskoj Mitrovici. Civili za koje se nije sumnjalo da su bili pripadnici hrvatskih snaga evakuirani su u toku 20. novembra 1991. godine iz “Veleprometa” u mesta u Hrvatskoj i Srbiji. Posle sastanka, pukovnik Vujić i drugi oficiri obišli su prostorije u kojima su zatvorenici držani u objektu “Veleprometa”. Tokom tog obilaska, on je video da su neki ratni zarobljenici pretrpeli povrede, a da su drugi držani u nehumanim uslovima. Pošto su kontraobaveštajni oficiri obišli prostorije za zatočenje, vojni policajci GMTBR počeli su da ukrcavaju ratne zarobljenike u autobuse. Dok je to ukrcavanje trajalo, pripadnici srpskog TO i paravojnih snaga pretili su pukovniku Vujiću i drugim kontraobaveštajnim oficirima. Pukovnik Vujić je poslao jednog oficira u Komandu OG Jug u Negoslavce da traži pojačanje i da o situaciji u “Veleprometu” izvesti Mileta Mrkšića. Posle toga, on je bio u jednom od autobusa s ratnim zarobljenicima i popisivao je njihova imena kada je “vojvoda Topola”, pripadnik TO, ušao u autobus. Topola je fizički podigao pukovnika Vujića, stavio mu nož na vrat i rekao mu da neće moći da odvede “ustaše i zločince” jer “moraju da plate ono što su učinili srpskom narodu”. Jedan drugi oficir uspeo je da odvuče Topolu iz autobusa koji je krenuo bez daljeg ometanja.
Odmah posle prvog sukoba u “Veleprometu” između pripadnika TO i paravojnih snaga, s jedne strane, i kontraobaveštajnih oficira, s druge, dva oficira iz Uprave za bezbednost Saveznog sekretarijata, pukovnik Tomić i pukovnik Kijanović, prišli su pukovniku Vujiću i rekli mu da se vraćaju u Negoslavce da obaveste Mileta Mrkšića o tom incidentu i da mu kažu da više ne žele da učestvuju u tom zadatku. Kada je pukovnik Vujić video ta dva oficira sledećeg dana, 20. novembra 1991. godine oko 19:00 časova, pukovnik Kijanović ga je obavestio da su, nakon što su Mileta Mrkšića ili “jednog od njegovih starešina” obavestili o situaciji u “Veleprometu”, pukovnik Kijanović i “grupa starešina iz jedinice Mileta Mrkšića”, s vojnim policajcima, otišli da pretraže prostorije u objektu “Veleprometa” i da su tamo našli 17 leševa. Pronađeni leševi su na vojno groblje* prebačeni vojnim kamionom koji je obezbedio Mile Mrkšić.”
Svi zatočenici, izvedeni, ubijeni i nestali jednako kao i danas živući, prošli su pakao mučenja, fizičkog i psihičkog maltretiranja, ispitivanja, ponižavanja, vrijeđanja, odvođenja na fiktivna streljanja. Među njima nisu bili “samo branitelji zatočenici” koji su se vraćali propucanih nogu ili tjerani da gutaju metke već i žene, pa čak i dvanaestogodišnje dijete, koji su po prokazivačima bili “krivi” i za njih spas nije bio opcija. “Nitko u Veleprometu nije ni jednog trenutka onemogućavao ni sprečavao odvođenja i ubijanja svega što nije bilo srpsko, jer ubijeni su i neki Rusini, Ukrajinci, pa i Srbi koji su se priklonili “Ustašama”. Ubijani su i muškarci i žene, stari i mladi, branitelji i civili, nije bilo milosti ni ičije zaštite. Koga ubiti, odlučivali su “domaći” Srbi, njihovi potkazivači, a nad svima su bile zapovjedi bezbednjaka teritorijalaca, bivšeg milicijskog inspektora, a u Veleprometu Majora Nenada Žigića. Koga je on odredio za likvidaciju nitko nije mogao spasiti.” – Kao riječi posljednje opomene naveo je preživjeli svjedok zloglasne stolarije.
