25.6.1991. službeno su osnovane Hrvatske obrambene snage (HOS). Odmah je osnovan i Ratni stožer HOS-a, a Ante Paradžik je bio njegov prvi načelnik. Ratni Stožer HOS-a je bio smješten u zagrebačkim prostorijama HSP-a, tj. u Šenoinoj ulici na broju 13, a kasnije u Starčevićevom domu. Taj je datum upisan kao službeno osnivanje HOS-a iako je tada obuka dragovoljaca HOS-a trajala već dugo, a odradili su prije toga i prve prave ratne operacije.
Pripadnici HOS-a u povijest Hrvatske upisali su se svojim herojskim djelima na svim hrvatskim ratištima. Brojni zlobnici danas HOS-u žele nametnuti etiketu nacizma, fašizma, rasizma i ostale besmislice, no ratni put HOS-a je čist, njihovo ratovanje je bilo časno, a jedini kriterij za pristup je bilo dragovoljno pristupanje, a ne nikakav nacionalni ni vjerski ključ pa su tako za Hrvatsku u sklopu HOS-a ratovali, katolici, pravoslavci i muslimani, Hrvati, Srbi, Kanađani, Mađari, Irci, Francuzi, Škoti i mnogi drugi. Simboli HOS-a su branili Hrvatsku od razaranja kokarde i crvene zvijezde koju ovih dana mnogi slave.
Među najveće legende Domovinskog rata ubrajaju se upravo strani HOS-ovci kao Irac Thomas Crowley, Francuz Jean-Michel Nicolier, Mađar poznat pod nadimkom Hijena, a narod će vječno pamtiti i Blaža Kraljevića, Antu Paradžika, legendarnu HOS-ovu štafetu smrti na čijem je čelu bio Žarko Manjkas Crvenkapa, herojsku obranu Škabrnje, Srđa, Vukovara i mnoge akcije u oslobađanju Bosne i Hercegovine.
HOS omiljen među narodom
Danas, Bogu hvala, možemo vidjeti mnoge mlade na raznim događanjima kako ponosno nose obilježja HOS-a i na taj način oni simbolički daju podršku HOS-u tako što promoviraju simbole s kojima su njihovi očevi ginuli za Hrvatsku. Teško će bilo tko zabraniti simbole iza kojih ponosno stoji pola milijuna mladih Hrvata. Djelomičan razlog zašto HOS uživa toliku popularnost je upravo fanatizam i iskrena želja za obranom domovine, jer mnogi koji su pristupili HOS-u pristupili su HOS-u nakon što su ih odbili u MUP-u ili ZNG-u s obrazloženjem da imaju dovoljno ljudi, da su premladi i slično, no ti su ljudi na svaki način htjeli doprinijeti obrani domovine i pristupili onima koji su primali svakoga tko je voljan stvarati Hrvatsku.
Jedan od najpoznatijih pripadnika HOS-a, Marko Perković Thompson, koji se u Domovinski rat uključio kao dragovoljac, pripadnik Samostalnog voda Čavoglave i čija prva pjesma koja je proslavila i njega i čitavu postrojbu, kao i selo Čavoglave, počinje geslom HOS-a „Za dom spremni“, vrlo je jednostavno i plastično objasnio motiv pristupanja Hrvatskoj vojsci u intervjuu Večernjem listu iz 31.12.1998.:
„U vrijeme kada smo napadnuti, ne samo Čavoglave, nego i cijela Hrvatska, morali smo im pokazati zube! Moji prijatelji i ja napravili smo pjesmu kojom im poručujemo: „E nećemo plakati, nego ćemo vam j… mater! Oprostite na izrazu…“
U to se vrijeme legendarni Mišo Kovač fotografirao u uniformi HOS-a, Zlatko Pejaković je rado pjevao na svim događanjima vezanim uz HOS, kao i mnogi drugi. Na drugom albumu Dražena Zečića nalazio se i amblem HOS-a, a u to su vrijeme i on i Mišo Kovač i Milo Hrnić i Siniša Vuco i mnogi drugi u svoje pjesme uključivali geslo HOS-a „Za dom spremni“.
Ratna priča HOS-a s brojnih hrvatskih ratišta
Pripadnici HOS-a i danas su omiljeni među generacijama, a njihovih herojstava svi se rado sjećaju. U pomoć na terenu su ih rado zvali i oni koji HOS-u danas okreću leđa, kao npr. Pavao Miljavac koji je kao čelnik Kriznog stožera Duge Rese u pomoć Mejaškom Selu zvao HOS i to je bilo prvo „pravo“ ratište HOS-a u Domovinskom ratu.
Tada je na rijeci Korani bilo stotinjak dragovoljaca HOS-a i otprilike isto toliko pripadnika tamošnjeg ZNG-a, koji su s vremenom postali 2. gardijska brigada GROM. Sudionici te akcije sjećaju se kako su i tada i u svim budućim akcijama na terenu sve zlo i dobro dijelili sa pripadnicima MUP-a i ZNG-a i nikada na terenu nije bilo dvojnog zapovijedanja!
HOS u Vukovaru
O dolasku HOS-a u Vukovar svjedoči pukovnik Damir Radnić, zapovjednik HOS-a Bogdanovci:
„Dan nakon tužnog ali veličanstvenog pogreba mučki ubijenog načelnika Ratnog stožera HOS-a Ante Paradžika na Mirogoju, na kojem je bilo preko 20.000 ljudi i na kojem smo mu mi dragovoljci HOS-a odali posljednju počast vojničkim pozdravom te ispaljivanjem počasnih plotuna, u poslijepodnevnim satima nas 40, prva grupa dragovoljaca HOS-a, krenuli smo za Vukovar kako bi se priključili braniteljima Vukovara.
Naime već nekoliko dana ranije u Zagreb je stigla ekipa iz Vukovara (pokojni Iva Kasalo Đango i Zvonko Kovačić Ličo) sa zadaćom prikupljanja pomoći za Vukovar. Pomoći u smislu branitelja i naoružanja.
Uz MUP i zapovjedništvo ZNG-a po pomoć su došli i u Ratni stožer HOS-a u „Stračevićev dom“.
Jezgro te naše grupe dragovoljaca HOS-a činila je grupa od nas 20-tak koji smo bili dio prve ratne formacije HOS-a i te smo iza sebe imali već skoro tri mjeseca ratnih terena, od Korduna preko Banovine do Zagreba (od Mejaškog sela – Barilovića na Kordunu, preko Velike Vranovine – kod Topuskog na Banovini, do vojarne Borongaj u Zagrebu).
Dolaskom u Bogdanovce doživjeli smo i svoje prvo vukovarsko ratno krštenje jer su nas četnici u centru sela pronašli svojim minobacačima te zasuli granatama. Razletjeli smo se po kućama i podrumima tražeći skloništa i uglavnom tu smo noć prenoćili u Bogdanovcima, ne znajući da će to malo pitomo slavonsko selo kasnije, tijekom slijedećih ratnih mjeseci, izrasti u „Veliko selo“ iz Domovinskog rata, u pravo groblje neprijateljskih tenkova i pješadije. I da će upravo ono biti glavna bojišnica drugome dijelu naše postrojbe.
Drugi dan 27.9., u petak rano ujutro, po nas su došli vodiči iz Vukovara te smo kukuruznim putem krenuli za Vukovar. Dovezli smo se pred zapovjedništvo obrane Vukovara, odnosno tada već zapovjedništvo 204. vukovarske brigade, gdje smo postrojeni pred zapovjednikom dopukovnikom Milom Dedakovićem – Jastrebom i njegovim zamjenikom kapetanom Brankom Borkovićem – Mladim Jastrebom. Prva namjera zapovjednika bila je da sa nama osvježi obranu Vukovara na način da nas u manjim grupama raspodijeli po cijeloj obrani Vukovara. No nakon naših konzultacija sa zapovjednikom Robertom Šilićem mi smo tražili da barem u početku svi budemo zajedno na jednoj lokaciji.
Sve dok ne upoznamo grad i bojišnicu, a kasnije po volji.
Tada je Dedaković rekao slijedeće: „Momci hvala vam što ste se odlučili doći u Vukovar, vi ste od danas dio jedinstvene obrane Vukovara, razlike između ZNG-a, MUP-a ili HOS-a za mene nema, svi ste jedna vojska pod jednim zapovijedanjem, a šaljemo vas na najteži dio vukovarske bojišnice na mjesto gdje će te svaki dan proživljavati pakao, šaljemo vas na Sajmište kod Petra Kačića – Srednjeg bojlera!“
O svom iskustvu iz Vukovara pisao je i Damir Markuš – Kutina u svojoj knjizi „58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca“:
„Po dolasku u Vukovar, Mile Dedaković – Jastreb, održao nam je govor i uputio na Sajmište, urbani dio grada Vukovara. Nakon desetak dana, tako nešto, 14 hosovaca je upućeno u Bogdanovce, da pomognu tamošnjim malobrojnim braniteljima, nas 44 ostaje na Sajmištu. Kad smo krenuli u proboj, jer predaje nema, 16. na 17.11. od nas 44, 8 nas je ostalo. Svi ostali su ili poginuli, ranjeni ostali u bolnici, a jedan manji dio kao teški ranjenici izašli u jedinom konvoju ranjenika oko 20.10. Od nas 8, samo dvojica nisu ranjena, mi svi ostali i po više puta.
Ranjen sam dva puta gelerima u glavu, metkom kroz nogu. Napisao sam knjigu “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, i moji suborci sudjeluju u njoj, a koristio sam i knjigu neprijateljskog vojnika, jer je pisao o istim ulicama gdje smo i mi hosovci bili. Tako se kroz knjigu provlači moj tekst velikom većinom, te manji dio od neprijateljskog vojnika, kako bi svi vidjeli, kako su oni napadali, a kako smo se mi branili. Svakodnevni napadi višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, što po broju vojnika, tehnike, opreme, svega. Ali nisu imali jedno, što je krasilo nas branitelje grada. Srce! Bogu smo se molili kao i cijeli Hrvatski narod i za Hrvatsku borili. I uspjeli smo. Izgubili smo bitku, ali smo dobili rat, potukli neprijatelja do nogu.“
Danas, godinama nakon rata, o situaciji oko HOS-a Markuš govori: „Povijest je napisana, i mi smo kao sastavni dio Hrvatske pobjedničke vojske taj dio i to nitko i ničim više ne može ”izbrisati”. Rade to oni koji nikad nisu voljeli Hrvatsku, niti se borili za nju. Miševi odnekud iznikli, a u ratu pod suknjom majčinom ili ženinom bili. Ni strane države im onda nisu bile mrske, a sad se našli nas prozivati. Velik broj hosovaca je dao život, mnogi su ranjeni, imamo nestalih u obrani od četničke kokarde i crvene zločinačke petokrake (JNA). I danas, gle apsurda, žele prikazati da smo mi fašisti, a ovi cvijeće i dobri momci? Neće ići, pitanje je dana kad će ti i tzv. biti prizemljeni.“
U serijalu „Priče hrvatskih ratnika“ na našem youtube kanalu objavili smo priču Vijolete Antolić – Vicky, tragično poginule hrvatske braniteljice i žene koja za mnoge predstavlja simbol braniteljica jedine nam domovine:
Obradili smo i ratnu priču Žarka Manjkasa – Crvenkape koji je poginuo na čelu Štafete smrti i čiji su posmrtni ostaci pronađeni prije nekoliko godina:
Uskoro stižu novi videozapisi iz tog serijala kako bi se ljudi imali priliku i na ovaj način pobliže upoznati s pričama hrvatskih heroja, onih kojima dugujemo našu slobodu.
Poginuli su u Vukovaru ili su ubijeni na Ovčari: Ivan Krajinović Ića, Rudolf Vuković Senzen, Tihomir Tomšić Tihica, Dragan Peša Šiljo, Željko Herceg Đero, Jean Michel Nicolier Francuz, Duško Smek Bosanac, Dragan Granić Pero, Vid Ivanić, Ohran Merić, Pavao Spudić Dado, Tomislav Lesić Dok, Jadranko Anić-Antić Šnicla, Robert Šilić Rora, Zdravko Špalj Papundek, Ivan Brdar, Žarko Manjkas Crvenkapa, Željko Delić Švico, Mladen Amstrong Grof, Nikola Bogojević Dugi Nidžo, Anđelko Sakač Niger, Ante Šarić, Zoran Antunović, Zdravko Bezuk i Dubravko Rusek.
Javnosti je poznata i kalvarija Ivice Jurčana koji je u Štafeti smrti uslijed eksplozije mine ostao bez obje noge i usred minskog polja krajem studenog čudom preživio dvanaest dana bez hrane i vode, teško ranjen, čak je u toj muci pokušao samoubojstvo, no preživio je i to i logorsku torturu, a o toj čudesnoj priči Laudato televizija snimila je film naslova „Štafeta smrti“.
Herojska obrana Srđa i Škabrnje
Bitka za Srđ se smatra jednom od najvećih pobjeda Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata. Neprijatelj je zbog svoje nemoći pri napadu na utvrdu topništvom tukao i po staroj gradskoj jezgri Dubrovnika te po svim crtama obrane, poglavito po hotelu Belvedereu i selu Sustjepanu u kojem su četvorica branitelja poginula.
U zapadnom krilu utvrde Imperial nalazio se 21 branitelj iz Dubrovnika, a u središnjem 13 pripadnika HOS-a i to pripadnici samostalne satnije kojom je zapovijedao Nediljko Grubišić, a koji su tih dana gliserima Odreda naoružanih brodova ušli u okupirani Dubrovnik kao ispomoć malobrojnim braniteljima grada. U obrani su se također smjenivali vodovi IX. bojne HOS-a iz Splita.
S neprijateljske strane bilo je oko 600 aktivnih vojnika i oko 700 vojnika u fazi pripravnosti. Napadali su topništvom svih kalibara, te s dva tenka i dvije grupe pješaštva iz sastava 3. bataljuna Trebinjske brigade, oko 20 iz pravca utvrde Strinčjera uz oko 20 vojnika s istočne strane iz pravca sela Bosanka.
Šibenski HOS-ovac Tomislav Bašić svjedoči:
„HOS je 1991. godine branio Srđ i kada je završio najgori neprijateljski napad, zapovjednik obrane Dubrovnika tražio je da mu pošalju još HOS-ovaca. Rekli su mu da nikakvih raspoloživih snaga više nema, a on mi je odgovorio – ako mi ne možete poslati HOS-ovce, pošaljite mi barem uniforme s oznakama HOS-a.“ – što dovoljno govori o važnosti HOS-a za moral na terenu.
Krajem siječnja 1993., po zahtjevu brigadira Ante Gotovine, vodstvo 114. brigade uputilo je IX. bojnu HOS-a u obranu zadarskog zaleđa tj. Škabrnje. 23 pripadnika postrojbe upućena su u Škabrnju, koju je tada branilo samo 12 pripadnika specijalne bojne Zrinski. Kada se postrojba okupila, Škabrnju je branilo nešto više od 80 pripadnika IX. bojne. 15. veljače vojnike je na položajima obišao predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga.
Krajem mjeseca pripadnici HOS-a izveli su diverzantsku akciju protiv srpskih postrojbi koje su napadale mjesto, kojima je zapovjedao Dragan Vasiljković, te uništili nekoliko minobacača, topova, i oklopnih transportera.
Pripadnici HOS-a su ukupno 43 dana branili Škabrnju od naleta moćnog neprijatelja koji su Škabrnju udarali najjačim raspoloživim sredstvima kada su konačno dobili smjenu. Veliku ulogu u ustroju obrane imao je legendarni Irac Thomas Crowley.
HOS u Bosni i Hercegovini
Politika HOS-a i HSP-a bila je usmjerena na političko i vojno savezništvo Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini te protiv velikosrpske politike osvajanja Bosne i Hercegovine. HOS-ovci su imali značajnu ulogu u bitci za Kupres, postizali su velike uspjehe oko Trebinja, jakog četničkog uporišta, kao i u oslobođenju Livna i na brojnim drugim ratištima.
Riječi Blaža Kraljevića do danas se pamte i često citiraju:
”Nemojte dozvoliti da Vas bilo tko razoruža ili Vas natjera da skinete oznake HOS-a. HOS je hrvatska vojska, i nikakve grupe, koje kradom bez oznaka švrljaju okolo ili bilo tko, pogotovo ne oni kojima Hrvatska nije do Drine, neće nam krojiti nikakve zakone. Tko digne ruku na HOS ili HOS-ovca, bit će strogo kažnjen. Kome ne odgovara hrvatski grb ili program HOS-a i HSP-a mi mu ne možemo pomoći, mi radimo ono što odgovara Hrvatima, a ne nekakvim grupama senilnog vođe.”
Ovo je samo mali dio ratnog puta HOS-a i nikoga ne želimo zapostaviti, no moramo se zadržati u okvirima pristojne duljine članka na portalu i svakom od ovih nabrojanih pothvata ćemo u budućnosti posvetiti zaseban tekst, da se ne zaboravi!
Vrhovni sud još 1993. dao legitimitet HOS-u, a pozdrav Za dom spremni u grbu HOS-a zaštićen je zakonima RH
Jedna od brojnih gnusnih optužbi kojima je cilj kreirati tezu kako je HSP s HOS-om i u sprezi sa zapovjednicima Vukovara pravi krivac za lošu obranu glasi: „… pojedini pripadnici HOS infiltriraju se i u ZNG gdje pokušavaju širiti uobičajene laži i dezinformacije te vršiti… i vrbovanje za oružane akcije prema legalno izabranim vlastima u RH“. Tvorac tog uratka, koji zapravo apsolutno ničim nije objasnio uzrok pada Vukovara, osim time što je izmislio postrojbe HOS-a koje su trebale napasti Banske dvore i likvidirati Franju Tuđmana, Josip Manolić, i nakon 15 godina, pred haaškim istražiteljima tvrdio je kako su HOS-ovci nacisti.
Pojedinci HOS-ovce uporno nazivaju polukriminalcima i nacistima, HOS nazivaju nelegalnom paravojskom, stranačkom vojskom koja je štetila ugledu Republike Hrvatske u ratno vrijeme. To su, naravno, besmislice jer sve te pojedince demantiraju brojna herojstva HOS-ovaca, ali ih demantira i presuda Vrhovnog suda RH još iz 1993. godine.
U obrazloženju pravomoćne presude Vojnog suda u Zagrebu K-500/93 od 4. studenog 1993., potvrđene rješenjem Vrhovnog suda RH, temeljem koje je Dobroslav Paraga kao glavni optuženi utemeljitelj, glavni zapovjednik i jedan od organizatora HOS-a oslobođen svih neistinitih i neosnovanih optužbi za stvaranje paravojnih postrojbi HOS-a radi rušenja ustavnog poretka RH i restauraciju NDH, Vojni sud u Zagrebu je utvrdio “…da su se svi dragovoljci HOS-a okupili oko Hrvatske stranke prava kojoj je prvooptuženik bio predsjednik, isključivo s ciljem obrane Republike Hrvatske i djelovali su u suradnji sa institucijama sistema, kao i da je cilj njihovog nastanka i postojanja bio upravo obrana Republike Hrvatske od nastupjele agresije…“
Postrojbe dragovoljaca HOS-a priznate su Zakonom o pravima hrvatskih branitelja 2003. godine kao legalni dio hrvatske vojske i obrane, a Udrugu bojovnika HOS-a sa žigom i zastavom na kojoj je upisano geslo „Za dom spremni“ registrirala je 2000. godine, dakle prije punih 22 godine, vlada premijera Ivice Račana koji je Zorana Milanovića, koji je prije nekoliko godina izjavljivao kako bi spomen-ploču poginulim HOS-ovcima trebalo baciti negdje, predložio 2007.g. za nasljednika na mjestu predsjednika SDP-a Hrvatske.
Brojni pripadnici HOS-a nositelji su najviših državnih odlikovanja što jasno govori o njihovoj ulozi u stvaranju Hrvatske.
Za dom spremni u grbu HOS-a već je reguliran i zaštićen zakonima RH
Ne ulazeći u to je li pozdrav “Za dom spremni” povijesni pozdrav prije Drugog svjetskog rata, sa sigurnošću možemo potvrditi da NIJE zabranjen zakonom. Ne samo da nije zabranjen već je reguliran zakonom kao i sva obilježja i odore iz Domovinskog rata.
Naime, Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji od 12. veljače 2013. u članku 2. stavak 1. precizirano je tko su to hrvatski branitelji iz Domovinskog rata.
Članak 2.
(1) Hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je kao dragovoljac i pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (ZNG, Hrvatske vojske, Ministarstva obrane, Policije, Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a) te pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je u njima proveo najmanje 5 mjeseci do 24. prosinca 1991. godine), organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: hrvatski branitelj iz Domovinskog rata).
Dakle, zakonom je regulirano da su pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, a budući da su sve postrojbe imale svoja obilježja na odorama, tako je i HOS imao znak s natpisom “Za dom spremni” koji je bio i uzvik na postrojavanjima.
Pravilnik Ministarstva obrane o vojnim odorama
Nadalje, člankom 18. Pravilnika o vojnim odorama (NN broj 58/11 i 113/11) propisano je da hrvatski branitelji iz Domovinskog rata mogu u svečanim prigodama u OS RH i u prigodama službenog obilježavanja obljetnica vezanih uz događaje u kojima su sudjelovali u Domovinskom ratu ili na obljetnicama zbivanja iz Domovinskog rata nositi službene vojne odore, ako ih posjeduju, a mogu nositi i vojne odore iz Domovinskog rata.
Ako sagledamo ovaj Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i pravilnik Ministarstva obrane o nošenju vojnih odora, a znajući kako izgleda odora i dijelovi odore HOS-a u Domovinskom ratu te da se na njima nalazi “Za dom spremni”, dolazimo do zaključka da su sva dosadašnja postupanja hrvatske policije i pravosuđa o oduzimanju predmeta, kažnjavanju na javnim skupovima zbog riječi “Za dom spremni” protuzakonita, a izjave naših političara ukazuju da ne poznaju zakone koje bi oni u najvećoj mjeri trebali štititi.
Temeljem spomenutog zakona dolazimo do zaključka da je i presuda suda u slučaju Josipa Šimunića nezakonita jer tvrdnja suda da je pozdrav “Za dom spremni” ustaški, a ne osvrćući se na Domovinski rat, upravo je politička presuda koja se ne temelji na zakonima Republike Hrvatske, a to upravo potvrđuje i ovaj zakon.
Preostaje im samo jedno objašnjenje koje bi bilo suludo, a isto tako bilo bi i čisto silovanje zakona, a to je kad kažu: možete nositi ali ne smijete izgovarati pozdrav “Za dom spremni”.
Dakle, kome pravo, a kome krivo, ali pozdrav “Za dom spremni” je pozdrav iz Domovinskog rata i kao takav je dozvoljen. Stoga, za nošenje, primjerice, majice ispod, nitko vam nema pravo, niti zakonsku osnovu za to bilo što prigovoriti.
[product id = 5829]
Sve ovo, a toga ima mnogo više, kada se samo zagrebe po površini jasno pokazuje da je HOS imao ogromnu ulogu u stvaranju Hrvatske i na tome smo im dužni biti vječno zahvalni! Ponosno stanimo uz HOS danas kada su napadi na njih jači no ikad i pokažimo im jasno da stojimo uz pobjednike i simbole pobjednika i da smo mi danas tu za njih, kao što su oni bili tu za nas kada je to Hrvatskoj bilo najpotrebnije.
Svim poginulim HOS-ovcima neka je vječna slava i hvala, a svim preživjelim pripadnicima, simpatizerima HOS-a i hrvatskim domoljubima želimo čestitati službenu obljetnicu osnutka HOS-a. Na isti dan Sabor je donio odluku o razdruživanju od bivše, komunističke SFRJ, tako da na današnji dan imamo mnoštvo razloga za slavlje, a imat ćemo ih još i više kada Lijepa Naša domovina zasja u onakvom sjaju u kakvom su je zamišljali hrvatski ratnici. Oni su svoju misiju stvaranja države ispunili, ova misija razvoja i vraćanja ponosa domovini je na nama…