(ANALIZA) Svojatanje hrvatske književne baštine: ima li Srbima pomoći?

Je li Srbima moguće pomoći riješiti se velikosrpske mitomanije? Ukratko, vrlo teško jer je, po svemu sudeći, nemalomu broju Srba ta mitomanija postala sastavni dio nacionalnoga identiteta. Osim toga, mi Hrvati im prvi ne možemo pomoći jer još nismo pomogli samima sebi.

Zakon o kulturnom naslijeđu koji je prije mjesec dana izglasan u Skupštini Srbije(!), kojim se hrvatska književna baština svojata kao (djelomično) srpska, neobranjivim pseudoargumentima pokušao je obraniti predsjednik Matice srpske Dragan Stanić. Ovaj jezikoslovac, razvidno je, gaji primordijalno-romantičarsko Blut und Boden poimanje predmodernih etničkih identiteta i razvoja južnoslavenskih idioma.

Svi govornici štokavske jekavštine, po Staniću, podrijetlom su pripadnici srpskoga Volka. No, Stanić glasno prešućuje štokavsku ikavštinu, kao i podatak da se je ekavski refleks staroslavenskoga jata Srbijom proširio s bugarsko-makedonskoga ozemlja (Lisac 2003: 18).

Prema njegovu (implicitnomu) mišljenju, štokavsko-jekavska dijalektalna stratifikacija nije se mogla dogoditi bez prisutnosti “srpske krvi”, a hrvatski je književni/standardni jezik tobože utemeljen na jeziku revolucionarnoga reformatora srpskoga književnoga jezika Vuka Karadžića. Uzaludno je Stanića podsjećati kako su Hrvati pisali svojim narodnim jezikom (čakavštinom, štokavštinom – ikavskom i jekavskom – i kajkavštinom) stoljećima prije Srba i da su, k tomu, štokavsko-jekavske jezične priručnike Hrvati imali dva stoljeća prije Vukove reforme srpskoga književnoga jezika na bečki pogon.

Da su Srbi imali Zoranića, njemu bi se vila Srbkinja još početkom 19. stoljeća jamačno žalila s “malo jabukami u krilcu” (djelima na narodnom srpskom jeziku), no to nami Hrvatima nije problem. Problem nam predstavlja kada lupeži poput Stanića nastoje ukrasti jabuke iz krila vile Hrvatice pa tako i djela dubrovačkih pisaca koje 1709. nahodimo u katalogu mletačkoga knjižara Bartola Occhija pod naslovom Broj knjig hervatskih jimenovanih odozdola … na Rivi od Hrvatov.

Još je veći problem to što Stanić, pripadnik srpske elite, reproducira nakaradnu etno-imperijalističku i sui generis fašističku ideologiju prema kojoj su Hrvati “Srbi”, odnosno prema kojoj (štokavski) Hrvati imaju “srpsku krv”, ali su “zaboravili” da su “Srbi”. Implikacija je te ideologije da sve koji su “zaboravili” svoje tobože srpsko podrijetlo treba ubiti ili protjerati, a njihove (“srpske”) gradove i sela spaliti. Šešelj je u Haagu objašnjavao kako je, među ostalim, cilj velikosrpske politike “ubediti” Hrvate da su “Srbi”. Poznato je kako to uvjeravanje izgleda u praksi, a spomenti srbijanski zakon nije ništa drugo doli nastavak agresije drugim sredstvima.

Sui generis fašistička ideologija

Velikosrpska ideologija doista jest sui generis fašistička ideologija.

Ona kao ab ovo poziciju podrazumijeva čistu i superiornu srpsku krv (Blut). Iz “golema” srpskoga “biološkoga” tkiva, razna središta navodne višestoljetne protu-srpske urote (Rim, Beč itd.) potom ex nihilo stvaraju manje “umjetne” nacije. Te su druge nacije, tobože podrijetlom dio srpskoga Volka, otpadnici koje – ubijanjem i uništavanjem njihovih ognjišća – treba kazniti jer su im predci navodno napustili srpstvo. To davno tobožnje napuštanje srpstva nastoji se, dakle, objasniti teorijom o višestoljetnoj protusrpskoj uroti i etno-inženjeringu univerzalističke Katoličke Crkve. Jer samo se teorijom urote “može” objasniti zašto “genetski” superiorno srpstvo navodno nestaje u katoličkim i muslimanskim (hrvatskim i bošnjačkim) zapadnoštokavskim krajima.

Da je upravo ova ideologija u pozadini spornoga zakona jasno se nazire u bijednim argumenatima predsjednika Matice srpske Dragana Stanića. Doktor Stanić, između ostaloga, tvrdi kako se stari Dubrovčani nisu nikad izjašnjavali Hrvatima, odnosno da se nisu identificirali s hrvatstvom. Stanić tvrdi da su žitelji dubrovačke komune i kasnije republike etnički, jezično i društveno bili bliži Srbima (nego Hrvatima), ali da se nikad nisu izjašnjavali Srbima. Tvrdi kako su po vjeri i kulturi bili bliski Hrvatima koji su bili “rasuti po dalmatinskim, de facto italijanskim gradovima”. U etničkom smislu, proturječno zaključuje Stanić, stari su Dubrovčani bili mješavina romanskoga stanovništva i Slavena “mahom srpskog porekla, … sudbinski povezani sa Srbima, ali katoličanstvom, zapadnim književnim obrascima i katoličkim tipom kulture jasno odeljeni od njih”. Za nj je Dubrovnik narodnosno bio “neutralan”, ali mu je zato većina Slavena koji su živjeli u dubrovačkoj komuni/republici neprijeporno srpskoga podrijetla jer je eto Dubrovnik stoljećima unazad bio okružen de facto srpskom modernom nacijom.

Stanić zaključuje da je Marin Držić Srbin koji je pisao srpskim jezikom i koji je značajan za srpsku književnost, odnosno da su stari Dubrovnik i stari Dubrovčani “važni za Srbe i za njihovo shvatanje etničkog, jezičkog i književnog identiteta”. Kolika hrpa opasnih i već viđenih bedastoća! Gremo redom, ali come prima zamislite da Slovenska matica izjavi da Razvod istarski, u kojem se na više mjesta navodi “hrvacki” jezik i notar, pripada (i) Slovencima jer su čakavski Hrvati Istre uljudbeno-društveno i jezično bili (i jesu) bliski Slovencima. Ne moramo zamišljati da Bugarska akademija znanosti i umjetnosti kao bugarski svojata torlačko narječje, mahom srpsko narječje na jugoistoku Srbije (i u dijelu Kosova), jer se tomu već svjedočilo.

Istra i južna Dalmacija – rubna područja hrvatskoga etno-kulturnoga prostora

Velikosrpsko svojatanje hrvatske književne baštine nastale na južnom obodu hrvatskoga etno-kulturnoga prostora zanimljivo je staviti u surječje spomenuta hipotetskoga (veliko)slovenskoga svojatanja Istarskoga razvoda na temeljima jezičnih sličnosti između sjeverne čakavštine i slovenskoga i na temelju istoga (zapadnoga) uljudbenoga kruga kojem pripadaju i Hrvati i Slovenci.

Naime, južnodalmatinsko područje i najveći dio Istre spadaju u “rubna područja” hrvatskoga srednjovjekovlja. Tomislav Raukar izdvaja tri skupine tih perfernih područja, a krajnji jug (dubrovačko područje) i krajnji zapad (najveći dio Istre) današnje Hrvatske spadaju u skupinu područja koja su bila dio “hrvatskoga društvenoga prostora”, no koja do kraja srednjovjekovlja nisu uopće bila uključena u politički opseg neovisnoga Hrvatskoga Kraljevstva (1997: 271), s tim da bi se moglo bi reći da se je Dubrovnik službeno (od 1358.) nalazio u sklopu nesamostalne Kraljevine Hrvatske i Dalmacije.

Istra

U početnim razdobljima “srednjega vijeka (do početka XII. stoljeća)” samo se je manji dio istarskoga poluotoka nalazio u sklopu Kraljevine Hrvatske (Raukar 1997: 273), a koliko mi je poznato, u srednjem vijeku u unutrašnjosti Istre nije bilo (nastanjenih) hrvatskih plemićkih rodova. Ipak, u Istri se je “hrvatsko etničko ime očuvalo unatoč činjenici da cijeli poluotok nije zadugo imao nikakve političke veze s Hrvatskim kraljevstvom“ (Ančić 1999: 48). Nije imao političke, ali je imao društveno-kulturne veze s “matičnim” hrvatskim prostorom. Tu je ponajprije riječ o glagoljaškom stvaralaštvu koje je isijavalo s hrvatskoga političkoga ozemlja i koje se je vrlo brzo proširilo Istrom (Raukar 1997: 273) i drugim krajima. Tako u unutrašnjosti Istre, onkraj političke Hrvatske, nastaje srednjovjekovni pravni spomenik Istarski razvod (1275.–1395.) u kojem se, kako je već napomenuto, na više mjesta spominju “jazik hrvacki” i “hrvacki nodar”. O glagoljaštvu je, među ostalim, pisao i Juraj Slovinac (Georges d’Esclavonie) (1355./1360. – 1416.). On je glagoljicu nazivao “alphabetum Chrawaticum”, njezin jezik (ako nije riječ o sinonimu za glagoljicu) “lingua croata”, dok je za Istru napomenuo da je sastavni dio domovine Hrvata (“Istria eadem patria Chrawati”) (Tomasović 2011: 17-18).

U ovom se izričaju “Hrvati” mogu shvatiti u širem etno-kulturnom, ne u užem staleškom smislu (Hrvat(i) = plemić(i)) ili u smislu ljudi koji žive unutar hrvatskoga političkoga prostora. Valja naglasiti kako čakavsko narječje, kojim se je govorilo i još djelomice govori u Istri, “nikada nije bilo posvje jedinstveno … I danas postoje vrlo značajne razlike između sjevernočakavskoga (na kvarnerskim otocima i u dijelu Istre) i ostalih čakavskih dijalekata” (Matasović 2008: 35). Iako se nerijetko tvrdi da od svih hrvatskih narječja kajakavština ima najveće sličnosti sa slovenskim jezikom, istina je da “i kajkavština i čakavština imaju ‘najveće’ sličnosti sa slovenskim jezikom, ali naravno na onim područjima na kojima su u kontaktu” (Lončarić 2011:153).

Prema svemu ovomu, hrvatski se identitet u dijelu slavenskoga puka srednjovjekovne Istre nije počeo razvijati jer je hrvatstvo “urođeno” čakavštini i vice versa, kako se dugo tvrdilo i još uvijek, implicitno ili eksplicitno, tvrdi u protuhrvatskoj pseudoznanstvenoj produkciji (usp. Mitrović 1992), već jer su društveno-kulturne silnice stvorile uvjete da se etnogeneza dijela slavenskoga pučanstva Istre razvije na korist hrvatstva. Temelji tomu identitetskomu razvoju postavljeni su u srednjovjekovnim stoljećima, društveno-kulturnom povezanošću nemala dijela Istre, odnosno njezina slavenskoga puka, s “matičnim” hrvatskim prostorom, a nastavili su se u stoljećima ranoga novoga vijeka.

Južna Dalmacija

U vrijeme svoga najvećega opsega, Kraljevina se je Hrvatska na istoku najvjerojatnije prostirala do Neretve (usp. npr. Budak-Raukar 2006: 135; Budak 2019: 328). Rijetki hrvatski povjesničari tvrde da je i dio dubrovačkoga zaleđa bio dijelom onodobne političke Hrvatske. Tako Mladen Ančić smjelo tvrdi da je arapski kartograf el-Idrisi, koji je u 12. stoljeću zapisao da je Dubrovnik posljednji grad u Hrvatskoj, dobro znao dokle je “sezalo ranosrednjovjekovno Hrvatsko kraljevstvo” (2001: 168). Dubrovačka komuna nije bila dio ranosrednjovjekovne Kraljevine Hrvatske, a tješnije povezivanje Dubrovnika s (nesamostalnom) Kraljevinom Hrvatskom i Dalmacijom pratimo od razvijenoga srednjega vijeka. U užoj okolici Dubrovnika, koliko mi je poznato, nije bilo stalno naseljena hrvatskoga plemstva.

Ipak, zanimljivo je kako je u Dubrovniku i njegovoj široj i užoj okolici u srednjem vijeku zabilježeno mnogo osobnih imena izvedenih od hrvatskoga etnonima (više u: Vidović 2019). Valja naglasiti da su društveno-kulturne silnice, a ne biološko širenje/reprodukcija prvotnih nositelja hrvatskoga imena, stvorile uvjete da se etnogeneza slavenskoga pučanstva Dubrovačke Republike (i ne samo toga područja) razvije ili počne razvijati na korist hrvatstva. Političke, društvene, kulturno-civilizacijske silnice ključne su silnice etnogenetskih procesa među narodima koji govore srodnim jezicima (to nam primjerice jasno pokazuje izvrsno djelo Nedovršena kroatizacija slovenskoga povjesničara Borisa Goleca). U tom je smislu ne samo bijedna, već i smiješna Stanićeva teza da stari Dubrovčani u etničkom i jezičnom smislu bili bliži Srbima, nego drugim Hrvatima. U jezičnom smislu, stari su Dubrovčani bili bliski ostalim proto-nacionalnim Hrvatima štokavcima (ikavcima i jekavcima), kao što su proto-nacionalni Srbi i govornici torlačkoga narječja, ali i arhaične istočne štokavštine, jezično bili bliski proto-nacionalnim Bugarima i Makedoncima.

Stanićevu tvrdnju može se, k tomu, obrnuti pa reći da su proto-nacionalni Srbi istočne Hercegovine jezično bili bliži proto-nacionalnim Hrvatima krajnjega juga današnje Hrvatske, nego proto-nacionalnim Srbima krajnjega sjeveroistoka današnje Srbije. Iz Stanićevih besjeda jasno je da ovaj velikosrpski djelatnik gaji primordijalno poimanje predmodernih etničkih identiteta. U njem se etnicitet pojavljuju kao okamenjena biološko-genetska danost, neovisna o etno-kulturnim identitetima i drugim okolnostima. Ovakvo poimianje predmoderne etničke zbilje, o kojem sam neizravno ovdje već pisao, Stanić dijeli s fašistima. Stanić, sukladno tomu, gaji i romantičarsko viđenje razvoja južnoslavenskih jezika, o kojem sam također već pisao. Jasno je kao dan da su prema ovomu velikosrpskomu trudbeniku “genetski” Hrvati jedino govornici čakavskoga narječja (“razasuti po dalmatinskim, de facto italijanskim gradovima”), dok su mu štokavci, neovisno o njihovim etno-kulturnim identitetima, “biološki” Srbi. On srpsku modernu naciju projicira u daleka stoljeća srednjega vijeka jer ex silentio smatra da su slavenofone seljačke mase srednjovjekovne Srbije imale de facto suvremeni srpski nacionalni identitet koji su dijelile sa srpskim plemstvom – nositeljima srpske samoidentifikacije i etnonima. Time si daje za pravo tvrditi da je slavensko pučanstvo dubrovačke komune/republike, koja se je širila (i) na račun srednjovjekovne Srbije (koja je više puta napala Dubrovnik), bilo mahom srpskoga podrijetla, odnosno da je dubrovački slavenski idiom – koji su stari Dubrovčani nazivali “slovinskim”, “dalmatinskim”, “naškim”, “dubrovačkim”, “hrvatskim”, “ilirskim” (nikad srpskim!) – tobože srpski jezik.

Uzaludno je Stanića i njemu slične podsjetiti da se je već od razvijenoga srednjega vijeka srpski etnički identitet temeljio/gradio i širio na pravoslavlju pa se, kako tvrdi Mario Grčević, “etnogeneza slavenskoga pučanstva u Dubrovniku nije ni teoretski mogla razvijati u korist srpstva”. Uzalud je ponoviti da su stoljećima “Srbi (kako oni iz Srbije, tako i oni iz hercegovačkoga zaleđa) bili u Dubrovniku smatrani strancima koji nisu smjeli noć provesti unutar gradskih zidina.” U to surječje treba staviti i Stanićevo nerazumijevanje i zlouporabu fenomena “našijenaca”, odnosno dubrovačkoga osjećaja “široke etničke pripadnosti” utemeljene zbog sličnosti govornoga jezika (Kunčević 2016: 76). “Našijencima” koji su bili Srbi nije bilo dopušteno noć provesti unutar zidina krune “hervatskih gradov[ah]”, kako je u poslanici dubrovačkomu pjesniku Nikoli Nalješkoviću Dubrovnik nazvao korčulanski plemić Ivan Vidali (16. stoljeće). Dakle, “Dubrovčani koji su u pjesničkim i inim djelima za svoju čitateljsku publiku kojoj nisu pripadali susjedi pravoslavci ni muslimani izricali panslavenske osjećaje pripadnosti sa svim Slavenima, sve do ‘mora ledena’, bili su dio cjeline koja je sudjelovala u osmišljanju, provođenju i podupiranju” iznimno isključive politike Dubrovačke Republike “prema svojim pravoslavnim susjedima” (Grčević 2019: 218), odnosno prema proto-nacionalnim Srbima (i Crnogorcima).

Poznato je da su “za nadzor gradskih zidina … u Dubrovniku tijekom više stoljeća bili zaduženi – zahvaljujući zalaganjima dubrovačke vlade – naoružani ‘Croati, de nostra lingua e cattolici'” (“Hrvati našega jezika i katolici”), koji su se nerijetko i trajno naseljavali u Dubrovniku. Eto koliko su stari Dubrovčani bili “sudbinski povezani sa Srbima”. Kleta je to neka sudba, pogotovo kada se “prisjetimo” ruskoga napada na Dubrovnik i Republiku 1806., u kojem su uvelike sudjelovali Crnogorci i (pravoslavni) “Vlasi” (proto-nacionalni Srbi), o čem je detaljnije pisala Vesna Čučić u Posljednjoj krizi. Tu sam knjigu pročitao prije najmanje šest ljeta, ali u sjećanju mi je pogotovo ostala jedna epizoda. Naime, tijekom boravka crnogorske vojske u zauzetoj Rijeci dubrovačkoj, crnogorskoga vladiku i svetca Srpske pravoslavne crkve Petra I. Petrovića Njegoša pohodio je jedan franjevac koji je kao svećenik svećenika vladiku zamolio da se protu-kršćansko nasilje njegove vojske obustavi, no od toga nije bilo ništa.

Spomenuti je svetac SPC-a, koliko se sjećam naracije Vesne Čučić, sa Srđa gledao kako njegova vojska pljačka, pali kršćansku imovinu i ubija kršćane. To valja staviti u surječje nedavno uklonjene freske u jednoj crkvi SPC-a u Srbiji na kojoj je Stepinac bio prikazan kako gori u ognju paklenom! Koliko me pamćenje služi, Čučić je napisala i kako su u razbijanju rusko-crnogorskoga okruženja Dubrovnika, uz Francuze, sudjelovali i hercegovački katolici pod osmanskim zapovjedništvom, dakle “mi H[a]rvati” Lovre Šitovića Ljubušaka (1682.–1729.) – koji svoju Pismu “složi u hrvatski jezik i pivanje” – ili “naši Hrvati” Ruđera Boškovića (1711.–1787.). Prema ruskomu diplomatu Petru Andrejeviču Tolstoju, koji je krajem 17. stoljeća posjetio i neko vrijeme proveo u Dubrovačkoj Republici, stanovnici ovoga grada-države nazivaju se “Gervati” (“Hervati”) i “rimske” su, tj. katoličke, vjere. Jedan od pastira toga naroda ili proto-nacionalne zajednice bio je i svećenika Bernardin Pavlović (1685.–1763.), koji se je rodio u Stonu, a koji je pisao na “korist … misnika harvaske ruke, i svega naroda nascega”, odnosno “za korist naroda harvasckoga”. Ne treba dodati da je Pavlović svoje knjige, kako je i sam napomenuo, pisao na jeziku koji naziva “harvaski jezik”. U velikosrpskom diskursu Dubrovnik se najčešće implicitno promatra kao puki objekt, a ne kao subjekt povijest.

Razvoj hrvatskoga identiteta na jugu današnje Hrvatske zapravo je uvelike produkt dubrovačke politike. Stari Dubrovčani nisu htjeli sudbinsku povezanost, pogotovo ne na način na koji ju vidi Stanić, sa srpskim proto-nacionalnim korpusom, ali su se zato rado vezali uz ostatak hrvatskoga proto-nacionalnoga korpusa. Prema tomu, Stanić je u pravu kada implicira da je Dubrovčane s ostalim (proto-nacionalnim) Hrvatima čvrsto vezivao isti uljudbeno-kulturni okvir i sve što je taj okvir podrazumijevao. Doista, “za razliku od čisto državnopravnih (vazalnih) ili gospodarskih veza s Osmanskim Carstvom i njegovim balkanskim dijelovima, u odnosima Dubrovnika s hrvatskim krajevima očituje se organski karakter povezanosti, koja se kroz stoljeća može pratiti u arhivskim izvorima, napose u književnosti i umjetnosti” (Ćosić 1999: 282). “Političke, kulturne i gospodarske veze Dubrovačke Republike s dalmatinskim gradovima (…) bile su, unatoč političkoj rascjepkanosti, razgranate već u srednjem vijeku” (Ćosić 1999: 282). Tako je, na primjer, dubrovačka vlastela njegovala dobre odnose s plemićima drugih dalmatinskih gradova. Dubrovački su plemići često ženili ne-dubrovačke, uglavnom dalmatinske plemkinje. Dubrovnik je, k tomu, često pokazivao političku solidarnost spram ostalih dalmatinskih gradova (Harris 2003: 187). Iako su njegovali zaseban politički identitet, Dubrovčani su nesumnjivo osjećali kulturno-civilizacijsku bliskost s ostatkom hrvatskoga proto-nacionalnoga korpusa. Taj se je osjećaj pripadnosti široj dalmatinskoj zajednici očitovao i u odluci iz 1445. po kojoj se u Gradu naložilo redovno i svečano slavlje blagdana svetoga Jeronima po uzoru na ostale Dalmatince (Harris 2003: 241). Unatoč svemu tomu, a u skladu s biologističko-rasističkim poimanjem etničnosti, Stanić potpuno odbacuje uljudbeno-kulturne silnice kao bitne, nerijetko ključne, čimbenike etnogenetskih procesa. Kako što su pravoslavni Vlasi, pod kapom Pećke patrijarhije, koji su se nazivali “Vlasima”, “vlaškim sinovima”, “rišćanima” i sl. proto-nacionalni Srbi, tako su i stari Dubrovčani koji su se nazivali “Ilirima”, “Slovincima”, “Hrvatima”, “Dalmatincima” (nikad Srbima!), a svoj jezik (i) “hrvatskim” – proto-nacionalni Hrvati.

Oni su proto-nacionalni Hrvati i bez predmodernih potvrda hrvatskoga imena za dubrovački slavenski idiom i za žitelje Republike, potvrda kojih – nije na odmet napomenuti – ima daleko više u štokavskom Dubrovniku, nego na čakavskim otocima Korčuli, Hvaru i Braču zajedno! Dubrovčani koji su svoj jezik nazivali npr. “slovinskim” u proto-nacionalnom su smislu Hrvati, jednako kao što su “Kranjci” koji su svoj jezik nazivali “kranjskim” u proto-nacionalnom smislu Slovenci ili kao što su pravoslavni Slaveni Srbije koji su svoj (književni) jezik i narod nazivali “slověnskim” u proto-nacionalnom smislu Srbi. Sukladno tomu, predmoderne dubrovačke nazive za dubrovački slavenski idiom – “ilirski”, “dalmatinski”, “hrvatski”, “slovinski”, “naški”, “dubrovački” – zovemo samo “hrvatskim” jer narodni jezik starih Dubrovčana, kako neizravno objašnjava Grčević (2019: 164) “pripada jezičnoj odnosno narodno-kulturnoj, povijesnoj i stoga dinamično-razvojnoj cjelini koje je najviša opća i zajednička etnička kategorija” – “hrvatski”. Zaludu je ovo pisati velikosrpskim djelatnicima jer oni svoje mišljenje ne će promijeniti, ali je bitno indiferentne Hrvate educirati i osvijestiti kako bi znali s kim/čim imamo posla. To je bitno jer je jugoslavenski sentiment, nazovimo ga tako, među Hrvatima vazda bio trojanski konj u službi velikosrpske ideologije. Dovoljno je pogledati ne baš suptilno svođenje Zakona o hrvatskom jeziku, koji je tek u pripremi, na ustašluk u srpskim Novostima, u kojima pišu neojugoslavenski orijentirani Hrvati.

Tekst koji je očigledno žestoko protiv Zakona o hrvatskom jeziku u Novostima potpisuje stanoviti Hrvoje, dakle osoba – koja prema redikulu Goranu Šariću – ima srpsko ime! Je li se Hrvoje iz srpskih Novosti protivio srodnim jezičnim zakonima u Srbiji? Bilo kako bilo, bitno je primjereno analizirati velikosrpsku ideologiju i pratiti njezine mijene jer se, kako nehotice priznaje Stanić, upravo ta ideologija nalazi u pozadini srbijanskih javnih, kulturnih, obrazovnih, identitetskih i dr., politika. Ta je ideologija bila i u pozadini napada na Hrvatsku i na etnički većinska hrvatska područja 1990-ih, pa je tako stradao i “srpski” Dubrovnik, famozna “srpska” Atena! Treba, dakle, uspavane Hrvate osvijestiti da velikosrpski djelatnici poput Stanića lažu i ne smjeraju dobro. Tako ministar u srbijanskoj Vladi Ratko Dmitrović 17. siječnja ovoga Ljeta Gospodnjega tvita i bezobrazno laže da do sredine 19. stoljeća hrvatsko ime u Dubrovniku nije bilo poznato, da se 1890. preko 80 posto Dubrovčana izjasnilo kako govore srpskim jezikom i da Držić, Gundulić i Bošković nemaju veze s Hrvatskom i Hrvatima. Stanić, Dmitrović i nebrojni drugi lažu kada kažu da se žitelji Dubrovnika, krune “hervatskih … gradov” (Vidali), nisu uopće identificirali s hrvatstvom.

Naime, stari su Dubrovčani, kako je to natuknuo dubrovački pjesnik Mavro Vetranović (1482.–1576.), “natekli u slavi – ne samo Dalmate … nego još sve Hrvate”. Slavna književna djela starih Dubrovčana pisana su jezikom kojim, kako je pisao dubrovački pjesnik Nikola Nalješković (1500.–1587.), “narod Hrvata vapije i viče”, odnosno na Vetranovićevu “jeziku hrvatskom”. Tako je, uz naziv “slovinski”, Vetranović odredio svoj jezik u poslanici hvarskomu pjesniku Petru Hektoroviću. Hektoroviću je njegov prijatelj Vetranović u posanici, među ostalim, napisao da je njegova (Hektorovićeva) slava poznata u raznim zemljama, “a navlaš kud jezik hrvatski prohodi”, pa tako i u Dubrovniku. Valja dodati kako se hvarski pjesnik Hanibal Lucić (1485.–1553.), koji je Ovidija prevo s “latinske odiće svukši u našu harvacku priobukal”, Dubrovniku obraća kao “časti našega jezika”.

Kada na računalu otvorite (ne)djelo Jeremije Mitrovića Srpstvo Dubrovnika, koje je 1992. – dok su srpske snage još uvijek bombardirale Dubrovnik – tiskala srpska Vojna Štamparija, izaberete latinicu, pritisnete “Ctrl” plus “F” i u tražilicu primjerice utipkate “Nalješković”, dobit ćete 0 rezultata, a nekmoli da ćete naići na poslanicu korčulanskoga vlastelina Ivana Vidalija (16. stoljeće) ovomu dubrovačkomu pjesniku u kojoj Vidali Nalješkovića proglašava dikom “hrvatskoga jezika” (“hrvatskoga diko i slavo jezika”). Ako sam u pravu, spomenute poslanice prvi je objavio “Srbin katolik” Milan Rešetar. Uzalud je u takvim djelima tražiti i doista mnogobrojne putpise, poput el-Idrsijeva iz 12. stoljeća, koji Dubrovnik smještaju u Hrvatsku. I Nalješković se je dopisivao s Hektorovićem kojemu je, navjerojatnije u trenutku Hektorovićeve bolesti, napisao “nemoj svi Hrvati da na te plaču” (više u Bogišić 1986). Hrvatima iz Dubrovnika ili dubrovačkim Hrvatima (“Raguseus Croata”) izjasnila su se i dvojica od 85 studenata u Grazu u razdoblju između 1587. i 1616., no ni toga nema u Mitrovićevoj knjizi. Kad u tražilicu mrežnoga izdanja istoga djela utipkate “Zlatarić” rezultat nije 0, već à la Stanić tvrdnja da “hrvatska narodnosna osećanja” dubrovačkoga pjesnika Dominka Zlatarića (1558.–1613.) ništa ne vrijede jer je on podrijetlom navodno iz nacionalne države srpskoga naroda u kojoj su svi žitelji, ponovimo, imali moderni srpski nacionalni identitet, fiksiran njihovim genetskim kodom. U istom odjeljku čitamo da je Zlatarić, koji je 1597. prevodio “iz veće tuđijeh jezika u hrvacki”, svoje djelo pisano na dubrovačkoj štokavskoj jekavštini posvetio Jurju Zrinskomu objasnivši mu kako je djelo prevedeno “u vaš hrvacki jezik”. Tri ljeta nakon Katičićeva glasovita rada o sinonimnom odnosu između glotonima “slavenski” i “hrvatski”, Mitrović “vaš hrvacki jezik” tumači kao da je Zlatarić djelo napisao na mješavini čakavskoga i kajkavskoga sa štokavsko-ikavskim primjesama, a ne na dubrovačkom dijelektu.

Tezu velikosrpskoga autora treba usporediti s bijednom tezom nesretnoga jugonostalgičara Johna Finea (vidi Fine 2006: 201). Na tom manjem primjeru jasno se nazire sprega velikosrpske ideologije i (neo)jugoslavenstva, zato i jest lijepo vidjeti da je opravdano oštra kritika Fineova pseudoznanstvena i protuhrvatskoga djela došla iz pera jednoga SDP-ovca. Zlatarić je Zrinskomu pisao kako je Tassa prevodio “za obogatit također ovi naš jezik”. “S jednakom požudom” Zlatarić se je stavio “učinit Hrvaćku Grkinju Elektru”, odnosno Sofokla s grčkoga prevesti na hrvatski, što je jasno i iz naslova njegova djela (Katičić 1989: 104). Mitrović to sve prešućuje, kao i to da je sin kneza Jurja od Julija Čikulina zatražio još Zlatarićevih djela, ali da “budu horvatska ali [ili] dalmatiska”, a ne na talijanskom (Katičić 1989: 105). “Zahvaljujući izgradnji zajedničkoga identiteta s hrvatskim sjeverom, dubrovački pjesnik Vladislav Menčetić (1617.–1666.) mogao je proglasiti Petra Zrinskoga 1663. ‘trubljom slovinskom’ i najglasovitijim pjesnikom ne samo u ‘dubrovačkih krajeva’ odnosno ‘dubrovačkijeh država’, nego takvim pjesnikom ‘kojim se diči sadašnji narod svega puka slovinskoga’. ‘Narod puka slovinskoga’ u Menčetića je nadregionalna etnička cjelina kojoj pripadaju Dubrovčani.

Menčetić u nju ne ubraja Srbe, nego ‘narod puka hrvatskoga’, s kojim ujedno izjednačuje ‘narod puka slovinskoga’: Tva svies znana tebe izvisi — Varh svieh častih svieta ovoga, — O tvom svietu diha i visi — Narod puka h(a)rvatskoga. Menčetić u hrvatstvu sagledava snagu koja je od ropstva spasila čak i Italiju: Od robstva bi davno u valih — Potonula Italija — O harvackieh da se žalih — More otmansko ne razbija [istaknuo – V. M.]” (Grčević 2019: 207). HAZU je prije više od jednoga desetljeća napisla općepoznatu činjenicu, odnosno da su književna djela nastala u Dubrovačkoj Republici stoljećima kolala “na cijelom hrvatskom etničkom, kulturnom i jezičnom prostoru, ali ona nisu kolala i među Srbima. Dubrovački književnici (po poetičkim osobinama svojih djela) samo u hrvatskoj književnosti imaju prethodnike i nasljednike”. Stari su Dubrovčani, dakle, ponajprije pisali za “Dalmatince i Hrvate”, kako je to za Palomotića zabilježio Stjepan Gradić (1613 –1683.). “Dalmatinci” i “Hrvati” dva su sinonimna imena za hrvatski proto-nacionalni korpus. Tim sinonimima pripada i etnonim “Iliri” koji je bio raširen u učenim katoličkim krugovima (učeni muslimani i učeni hrvatski protestanti radije su rabili etnonim “Hrvati”). Tako Jakov Mikalja (1601.–1654.) sa “slovinskoga” na latinski “Hervat” prevodi s “Illyricus”, a “Hervatska zemglja” s “Illyricum”. Dubrovačanin Joakim Stulli/Stulić (1730.–1817.) “illirico” prevodi kao “slovinski” i “harvatski”, dočim “Illyricus” prevodi sa “Slovinac/Harvat”. Za nj “fatto di costume illirici” na “ilirskom” znači “poharvatjen”.

Stulićev rječnik onodobni su učeni Srbi odbacivali jer su, poput episkopa Petra Petrovića, tvrdili da je pisan “hrvatskim dijalektom” te kao takav prikladan “samo za Hrvate i Dalmatince” (Grčević 2019: 225). Kritizirajući odbacivanje ili zanemarivanje materinjega hrvatskoga jezika u dobrostojećima krugovima Dubrovnika krajem 18. i početkom 19. stoljeća, djelomično “poharvatjeni” Francuz i dubrovački pjesnik Marko Bruerović (1770.–1823.) napisao kako bi se svatko “Slavne … harvatske odreko starine”. To da je otimačinom djela hrvatske starine ili “jabukami u krilcu” Vile Hrvatice neprihvatljivo popunjati golemu rupu u srpskoj književnosti, bili su svjesni i neki srpski intelektualci poput uglednoga povjesničara srpske književnosti Miodraga Popovića koji je, među ostalim, napisao da se stoljećima za dubrovačku književnost “u Srba gotovo nije ni znalo”, a da ju obrazovaniji Srbi nisu smatrali svojom.

Predsjednik Matice srpske Dragan Stanić, prema tomu, laže i “bizantinski” mulja jer da je Marin Držić bio važan za “Srbe i za njihovo shvatanje etničkog, jezičkog i književnog identiteta”, onda on u Srbiji ne bi bio prvi put postavljen na pozornicu tek 1946. kada ga je, kako je u Rasprama (2011) naveo akademik Mirko Tomasović, “glumilo Hrvatsko narodno kazalište … iz Subotice”.

Hrvatska posla

Na po Srbe i sve nas u njihovu susjedstvu opasnu velikosrpsku ideologiju koju promiče država Srbija i njezine institucije, mali je broj hrvatskih dužnosnika “oštro” – dakle mlako – prosvjedovao. Klasičan odgovor prosječna Hrvata na velikosrpsko divljanje jest odmahivanje rukom uz popratno: “ma, srpska posla”. To je odgovor Hrvata koji je, za razliku od mnogih mu sunarodnjaka, svjestan problema, no koji je naviknut na redovne “šokove” iz Srbije. Stoga nije ni čudno da država Hrvatska vazda neprimjereno reagira na velikosrpske rabote službene Srbije. Nema ništa šokaktno u kontinuiranoj velikosrpskoj politici u Srbiji.

No, primjerena reakcija na te ustaljene “šokove”, ne bi bilo ustaljeno kmečanje i “oštro” prosvjedovanje, nego povlačenje veleposlanika iz Srbije (barem to bio veleizdajnik i udbaški suradnik kano ča je “naš” Hidajet Biščević koji rado ispija piće s onima koji su 1990-ih sudjelovali u velikosrpskoj propagandi u okupiranim dijelovima istočne Hrvatske), protjerivanje diplomatskih predstavnika Srbije iz Hrvatske i blokiranje Srbije na putu u EU. To bi (u)činile ozbiljne države ili države u punom smislu riječi. Ali kako to očekivati od naših državnih službenika kad za isto državničko, tuđmanovsko, djelovanje nema kritičke mase u hrvatskom demosu? Je li itko od Hrvata pošao prosvjedovati pred Veleposlanstvom Srbije u Zagrebu!? Naravno da nije. Klasična hrvatska posla! U mješavini jeda, tuge i očaja, dobri stari Zvonimir Hodak uzviknuo bi “To je Hrvatska! To je Hrvatska!”

Vila Hrvatica danas bi se Zoraniću žalila kako nehajni Hrvati uopće ne brane njezinu čast kako Bog zapovijeda, a i najmanja njezina jabuka vrjednija je od bilo koje fotelje u Bruxellesu ili Sjevernoatlantskom savezu zbog kojih naši najviši dužnosnici zaoštravaju prema ruskomu medvjedu, a ne usude se zaoštriti prema velikosrpskomu prasetu. Da je Hrvatima stalo do njih samih, prosvjedovali bi ne samo pred srbijanskim veleposlanstvom nego i pod ponistrama Gordana Grlića Radmana i Nine Obuljen Koržinek, a ovo dvoje bi potom za upute trebali kod novoga ćaće ili, gundulićevski, ćaćka. Kao što uvijek postoji veća riba, tako uvijek ima veći ćaća, no i njemu se mogu pokazati zubi. Poljska i Mađarska to znaju, to je – unatoč Granić-Mesić opstrukcijama – znao i Tuđman, a tomu se uči i Milanović. Dakle, na nama građanima Hrvatske – Hrvaćanima i/ili Hrvatima – je da pokrenemo našu “stoku sitnoga zuba”. “Prenimo se, braćo mila, Hrvatska nas vila zove!”

Tek kada se prenemo postat će nam jasnije koliko je, u kontekstu proširenja EU na tzv. Zapadni Balkan i raznih regionalističkih i neo-serbokroatističkih vjetrova na njemački pogon, opasno Stanićevo prijetvorno spominjanje “boljega razumevanja” i sprječavanja da “prostor malih razlika ne postane mesto velikih rascepa”. Idem ti nešto ukrasti, proizvoljno ti rečem da to nešto pripada i meni i da bi se trebali bolje razumjeti. Odurno!

Zaključno, pravo pitanje nije ima li Srbima pomoći, već ima li nama Hrvatima pomoći.

Autor: Viktor Matić – blog Večernji.hr

POVEZANE OBJAVE

Podržimo humanitarnu udruguspot_img

Možda će vas zanimati