U subotu, znakovito, 29. veljače 2020. godine u Brodskom Stupniku održan je posljednji ispraćaj Žarka Manjkasa – Crvenkape. Crvenkapa je jedan od zapaženijih heroja obrane Vukovara i Bogdanovaca, uništio je dvanaest tenkova, a poginuo je u Štafeti smrti. 29 godina traženi su njegovi posmrtni ostaci, sada su napokon pronađeni, te Žarko napokon može, u punom smislu riječi, počivati u miru. Na posljednjem ispraćaju, koji je protekao kako i priliči, ponosno i dostojanstveno, okupilo se oko 2000 Hrvata iz svih krajeva Hrvatske. Toliko je Hrvatima značio Crvenkapa!
No, Crvenkapa očito ne predstavlja mnogo našim medijskim kućama, posebice nacionalnoj televiziji, koja se financira novcem hrvatskih građana i koja bi morala biti javni servis građana. Niti jedne kamere “hrvatskih” glavnih medija na pogrebu nije bilo. Iako takav sramotan medijski odnos prema herojima ne može izbrisati njihova djela, valja na anomalije ispravno reagirati. Stoga je njegov ratni zapovjednik, Damir Radnić, uputio HRT-u prigovor i zahtjev za javnom isprikom, kojega donosimo ovim putem:
Poštovani,
prestrašno je da u subotu 29.2.2020. niste poslali svoju novinarsku ekipu na pogreb jednog od četvorice nedavno identificiranih vukovarskih branitelja, Žarka Manjkasa – Crvenkape, u Brodski Stupnik!
Žarko je jedan od najvećih heroja Domovinskog rata. Uništio je 12 neprijateljskih tenkova i poginuo je u “Štafeti smrti” 10.11.1991. nakon okupacije Bogdanovaca, spašavajući civile!
Društvene mreže bruje o tome, a ja kao njegov ratni zapovjednik izražavam vam svoj prosvjed.
Ovo je samo jedna od objava o kojoj se govori, a ima ih na desetine sa tisućama negativnih komentara i desetinama tisuća tužnih ili bijesnih reakcija.
Smatram da ste dužni javnu ispriku za taj veliki propust.
Damir Radnić, pukovnik HV u mirovini
Predsjednik Udruge “DOM” Pula
Svoj prigovor možete i vi uputiti na: povjerenik@hrt.hr
U nastavku maila, pukovnik Radnić dijeli tekst pod naslovom Zaslužuju li heroji obrane Hrvatske pravo na minimum poštovanja od 1. ožujka 2020. godine kojega, također, prenosimo u cijelosti:
Jučer je na groblju u Brodskom Stupniku pokopan heroj oslobodilačke bitke za hrvatski Vukovar Žarko Manjkas – Crvenkapa i taj događaj je za svakog iskrenog domoljuba bio neizostavan. Na posljednjem ispraćaju sjajnog mladića, odvažnog domoljuba i veličanstvenog, neustrašivog bojovnika jednostavno sam morao biti.
Mnogo puta još kao dijete čuo sam od roditelja sintagmu da kakav si čovjek takvu ćeš imati i sahranu. Na posljednjem ispraćaju Žarka Manjkasa okupilo se tisuće ljudi, Hrvatica i Hrvata iz cijele Hrvatske i iz cijelog svijeta, po izuzetno lijepom sunčanom vremenu, pa je ta tvrdnja i spoznaja još jednom dokazana.
Crvenkapa je pronađen s grbom HOS-a na ramenu, pokopan je s pozivom – Budite uvijek Za dom spremni. Njegovi posmrtni ostatci pronađeni su i identificirani 29 godina nakon pogibije kod Marinaca, gdje je sa skupinom HOS-ovaca svojim tijelom i životom čistio srpska minska polja smrti, kako bi civili bez rizika izišli iz okupiranih Bogdanovaca prema Nuštru i Vinkovcima.
Nakon toliko godina ovaj heroj Domovinskog rata pronađen je i sahranjen, a da taj događaj nije popratila tzv. HTV jer na njihovom središnjem Dnevniku nije o ovome bilo niti slova…..niti jedne, jedine sličice ili riječi.
Rijetki su narodi svijeta danas, koji imaju čast i privilegij imati tako bliske priče o časti, nesebičnosti, junaštvu i patriotizmu, kakvu je hrvatskom narodu ostavio Žarko Manjkas Crvenkapa. Zato važnijega događaja od ispraćaja toga čovjeka jučer nije bilo, niti je moglo biti. Hrvatske televizije usprkos toj činjenici nije bilo na ispraćaju.
Crvenkapine poruke svome hrvatskom narodu o spremnosti umrijeti za svoj Dom i njegov uzvišeni čin polaganja života za slobodu svoje Domovine Nacionalna televizija sramno je pokušala prikriti.
Zadnji dan veljače 2020. godine, znakovito – 29. veljače koji se događa svake četvrte godine, biti će jedan od onih datuma koje ću pamtiti zauvijek, kao izniman i poseban u hrvatskoj povijesti. Iako natopljen i svim frustracijama koje obuzimaju Hrvatsku kroz njezinih trideset godina demokracije, ili četvrt stoljeća slobode, Brodski Stupnik i groblje sv. Ante jučer je bio mjesto apsolutno unikatnog ozračja. Iako je teško bilo koju sahranu definirati ponosnom, ova, prijestupne 29. veljače 2020. u 14 sati, mogla bi biti baš to – mjesto posebnog pijeteta – dan ponosa i slave, sahrana jednog od najvećih heroja Domovinskog rata, Žarka Manjkasa Crvenkape.
Pronalazak posmrtnih ostataka Heroja Vukovara na žalost nije dočekala njegova majka Ana, kojoj je od pogibije sina to bila – jedina želja. Da bi došlo do sahrane kakvu zaslužuje svako ljudsko biće, trebalo je naime skoro onoliko koliko je i hrvatske demokracije, nešto manje od 29 godina. Crvenkapa, da je ostao živ 10. kolovoza proslavio bi 53. rođendan i bio dio fascinantne epopeje Domovinskog rata poznate kao Štafeta smrti. Domoljub koji je odmah nakon prvih naznaka rata pristupio Hrvatskim obrambenim snagama, HOS-u, kasnije i HV-u čiji je bio satnik, bez razmišljanja hita put hrvatskog istoka, put obrane Vukovara. Zahvaljujući iznimnoj hrabrosti i slozi, sa svojim suborcima zaustavlja na vukovarskom i bogdanovačkom dijelu istočnohrvatske bojišnice mnogostruko jačeg neprijatelja. Nevjerojatna je tako priča u kojoj je svojim prvim hicem u životu iz ručnog bacača uništio neprijateljski tenk.
Žarko, mladić iz zagrebačke Gornje Dubrave bio je posebno duhovit, društven i omiljen, kako svojedobno u školi, tako i među suborcima na vukovarskom ratištu. Bio je i iznimno hrabar što je pokazao njegov ratni put.
Na žalost, koliko bili hrabri i uspješni, u zadnjim danima obrane Vukovara ostali su u okruženju. Crvenkapa i suborci su tijekom rujna i listopada bili jedni od aktera poznate Bitke za Bogdanovce. Protivno svim u znanosti publiciranim zakonitostima ratovanja, čak su 40 dana uspješno odolijevali napadima JNA, jedne od tehnički najmoćnijih vojski toga doba! I nanosili joj silne štete u čemu se Crvenkapa svojom staloženošću i preciznošću posebno isticao. No, snage i naoružanja je nestajalo, ostali su u okruženju. Jedini put u slobodu bio je preko – minskog polja. I tada dolazi do jedne od najimpresivnijih epizoda Domovinskog rata: pada odluka o Štafeti smrti. Manjkas i njegovi suborci odlučuju da će, jedan po jedan, prolaziti minsko polje kako bi otvorili put civilima! Kad netko od njih nagazi na minu, slijedi drugi. I tako dok se ne pređe minsko polje i otvori put u slobodu za desetke civila kojima je taj put prema Vinkovcima bio jedina nada. Crvenkapa je prvi krenuo u toj Štafeti. Na žalost to je bila i posljednja epizoda tog puta poznata kao Štafeta smrti, mina i smrt bili su jači.
Njegov razborit i ugledan ratni zapovjednik pukovnik Damir Radnić, jedan od osnivača HOS-a, ispred lijesa u iskrenom i nadahnutom govoru u superlativima, svjedočio je o neponovljivom heroju i svom najdražem suborcu, ne skrivajući suze kao i mnogi iz okupljenog mnoštva te je na posebno emotivan način rekao:
„ Dragi Žarko,… danas sahranjujemo tvoje posmrtne ostatke i tvoju vojnu odoru u kojoj si pronađen, na kojoj je i nakon 30 godina neoštećen ostao znak naše postrojbe dragovoljaca HOS-a sa blještećim ZA DOM SPREMNI, kao svjedočanstvom jednog vremena u kojem smo stvorili našu Hrvatsku. Nitko danas nema pravo skrivati oznaku pod kojom smo se borili mi dragovoljci HOS-a; ta je oznaka skupo i krvlju plaćena. Ne postoji taj sudac, ni zemaljski, ni nebeski koji bi tebi i nama mogao uskratiti naš znak. Počivaj u miru dragi prijatelju, nek’ tvoja duša napokon pronađe mir,…“
HTV jučer nije ispratila hrvatskog ratnog junaka. Nisu zabilježili priču važniju od svega što se događalo, jer na takvim pričama opstaju i traju slobodni narodi. Nedolazak televizijske ekipe HTV nije nečinjenje, nego sraman čin protiv samih temelja opstanka hrvatskog naroda i govori o dubini odreknuća današnje države i društva od izvorišta hrvatske slobode.
