Ovih dana, s obzirom na trenutnu nemilu situaciju s pandemijom koronavirusa, potresa i ostalih nepogoda koje su pogodile Hrvatsku, život izgleda znatno drugačije nego što je uobičajeno. Stoga je jedan mladić odlučio napisati otvoreno pismo hrvatskim političarima i raznim udrugama koje su inače vrlo glasne, a sada ih nema nigdje. Tekst prenosimo u obliku u kojemu nam je pristigao uz poštovanje želje mladića da ne objavljujemo identitet javno:
“Srdačan pozdrav gospodo političari, članovi raznih udruga i pojedini (d)novinari,
Imam 25 godina, dijete sam hrvatskog branitelja, dragovoljca i invalida Domovinskog rata. Rođen sam u Hrvatskoj, živim i školujem se u Zagrebu, ne planiram napustiti domovinu i planiram ovdje i umrijeti. Visoko sam obrazovan, ali bez obzira na to ne pomišljam na napuštanje Hrvatske. Ja znam da za mene ovdje postoji budućnost, jer, ako je moj otac mogao sa svojim suborcima izboriti za mene život u slobodnoj Hrvatskoj, sasvim sigurno i ja mogu osigurati dostojanstven život sebi i svojoj obitelji u domovini za koju je moj otac bio spreman dati svoj život!
Ponosan sam na našu slavnu povijest, svjestan sam sadašnjosti i okrenut budućnosti. Radim razne poslove od svoje 16. godine kako bih sebi i svome ocu barem donekle olakšao život. Za svoju se budućnost ne bojim jer sam naučio na rad svojim rukama, te ne očekujem nikakvu pomoć od vas, gospodo.
No, svejedno, moram vam uputiti nekoliko riječi.
Zašto ste nestali u vrijeme potresa i borbe protiv virusa?
Svi smo, nažalost, svjesni, ove teške situacije i u njoj bi svi mi trebali biti jednaki, no jesmo li? Ja ne vidim da je tako. Sjetimo se samo zagrebačkog potresa i onih ružnih slika trudnica s malim bebama na hladnoći ispred bolnice u Petrovoj. Nije tamo bilo političara, niti raznih udruga, niti raznih sveprisutnih portala. Tamo su bili navijači, Bad Blue Boysi i hrvatski branitelji. Tamo su bili oni koje se konstantno proziva za sve negativno u društvu, a onih koji prozivaju nije bilo nigdje. Nestali su kao i početkom rata, kao i u vrijeme poplava u Slavoniji, tako su još jednom pokazali pravo stanje stvari. Pitanje “Gdje si bio ’91.?” koje često znaju podrugljivo gurati u prvi plan im je palo u vodu jer će u budućnosti aktualno pitanje biti “Gdje si bio 2020.?” S njihove strane, odgovor će biti isti kao i prije trideset godina, nigdje, a dok će branitelji, navijači i medicinski djelatnici s ponosom opet moći ponoviti da su bili tamo gdje je trebalo.
Pojedinci govore i pišu kako su hrvatski branitelji paraziti društva i kako njima prvima treba uzeti kako bi se pomoglo unesrećenima. Pa, gospodo, naši su očevi stvorili Hrvatsku! Stvorili su Hrvatsku u četiri godine. Krvarili su i ginuli svakodnevno od 1991. do 1995. godine ne bi li stvorili slobodnu, samostalnu i suverenu, ponosnu Republiku Hrvatsku. Četiri godine trajao je Domovinski rat, četiri godine, to je mandat saborskih zastupnika, koji ovih dana rade “smanjenim intenzitetom” (kao da su ikada i radili punim intenzitetom). Dok Sabor radi smanjenim intenzitetom, smanjenim intenzitetom nije radio branitelj koji je izgubio život prilikom sanacije posljedica potresa i za sobom ostavio troje djece kojoj nitko od vas neće pomoći. Dok se migranti besplatno zbrinjavaju u državnim stanovima, a njihova se djeca besplatno školuju, ova će se djeca morati itekako dobro snalaziti da prežive jer su sada izgubili oca koji je radio najteže poslove samo kako bi ih prehranio. Njima nitko nije ponudio ni besplatan smještaj ni besplatno školovanje, niti zaštitu bilo koje vrste.
Istovremeno, nisam primjetio da su migranti kojima je država to omogućila pomagali pri sanaciji posljedica potresa kako je pomagao taj nesretni hrvatski branitelj. Branitelji su još jednom pokazali da su oni temelj društva jer su konstantno na “prvoj liniji” obrane od virusa u Zagrebu, Splitu, Rijeci i svim ostalim krajevima i pomažu našim današnjim herojima, medicinskom osoblju u rješavanju ove cijele situacije.
Mnogi političari kao da svoje poslanje doživljavaju na način: „Ako su branitelji uspjeli Hrvatsku u četiri godine vratiti u ruke Hrvata, mi ćemo je u četiri godine Hrvatima oteti.“ Na ruku vam čak ide i to što je stvaranje slobodne i ponosne Hrvatske trajalo samo četiri godine, a njihovi mandati od četiri godine traju neprekidno. Možete vi, gospodo političari, govoriti kako vi svi niste isti, naravno da niste, ali oni glavni, u čijim je rukama vlast neprekidno rade zajedno za isti cilj.
Sada imate priliku povući konkretne poteze i osloboditi nameta sve one poduzetnike koji su primorani otpuštati svoje radnike i obustavljati poslovanje. Imate priliku dići glas protiv raznih uvozničkih lobija u korist hrvatskih poljoprivrednika i OPG-ova koji jedva krpaju kraj s krajem jer ne mogu na tržište plasirati svoje proizvode, kvalitetne i vrijedne proizvode jer ne mogu konkurirati uvoznim poluproizvodima. No, po tko zna koji put, propustili ste priliku. Umjesto da vi donirate svoje novce nama, vi nas pozivate da sami doniramo novac koji ćemo i donirati i po tko zna koji put pokazati koliko veliko srce imamo mi Hrvati.
Javile su se i razne udruge koje inače iskaču iz svake paštete, s apelima da se moraju obnoviti bolnice, a ne crkve, kao da su jedva dočekali da se neka nesreća dogodi crkvama. Tko bi normalan pomislio da bolnice i medicinski djelatnici u ovoj situaciji nisu prioritet, no razne udruge su takvim potezima još jednom pokazali svoju zlonamjernost jer, koliko je meni poznato, te objave su bile jedina “donacija” koju su uputile za obnovu bolnica, nekom novčanom donacijom bi se sigurno odmah pohvalili.
Neki će reći: „Pa što su to branitelji postigli? Kriminala je više nego ikad, virus je slomio gospodarstvo u nekoliko dana, ljudi ostaju bez posla, Slavonija umire, a kontejneri po broju posjetitelja nadmašuju vrhunske restorane. Oni imaju velike mirovine, žive na račun društva i dobro im je, a nama bi bilo bolje bez njih!“ – vrlo mudro, nema što. Kao da su se naši branitelji borili za ovakvu Hrvatsku, za siromaštvo i obespravljenost? Kao da su se istinski domoljubi i hrvatski branitelji borili za masovno iseljavanje iz Slavonije, Like i ostatka Hrvatske? Ili za kriminal i korupciju možda? Kao da su u rat išli misleći na mirovinu, a ne na obranu svoje domovine, svojih najmilijih, ali i vas, gospodo!? Objasnite onda, gospodo, toliki broj samoubojstava hrvatskih branitelja, objasnite tako visoku stopu smrtnosti te populacije, objasnite tako kratak životni vijek branitelja…Tko bi se išao boriti za to, da ga se dvadeset godina, nakon što je svoju zemlju oslobodio iz okova totalitarizma i brutalne agresije, naziva zločincem u vlastitoj zemlji. Možda vi imate odgovor na ta pitanja?
Pomaka naravno ima, jer da naših očeva nije bilo, za ove riječi ja bih završio ili mrtav ili na Golom otoku, dok se vi danas, gospodo, služite daleko „civiliziranijim“ metodama, pa verbalni delikt pretvarate u tzv. „govor mržnje“ ili recimo, onemogućavate referendume i tako kršite volju naroda.
Pomoć u tome dobivate od raznih portala, (d)novinara kojima je jedini cilj i smisao postojanja širenje panike među ljudima i koji su jedva dočekali ovakvu situaciju kada će ljudi više biti u kućama i više čitati njihove tekstove opremljene bombastičnim naslovima i dramatičnim uvodima, te ostalim besmislicama kojima se služe kako bi dobili par klikova više.
Počnite napokon raditi svoj posao i baviti se stvarnim problemima ovog društva. Pustite nas koji volimo Hrvatsku i koji želimo raditi za bolju Hrvatsku da to i radimo, ne tjerajte nas van. Tako će i vama biti lakše, znam da vam rad nije drag, no ne brinite, mi ćemo odraditi dio posla i za vas. Jer mi Hrvatsku volimo!
Znam da ovo nitko od vas, gospodo, neće pročitati, no morao sam ovo napisati. Možda netko pročita i shvati da postoji još ljudi koji nisu digli ruke od Lijepe Naše i tada se možda stvari napokon počnu pomicati nabolje. Možda sam preoptimističan, no drugačije ne znam i duboko vjerujem kako će i Hrvatska, uz Božju pomoć, doživjeti svoje zlatne trenutke, a koji se ne odnose samo na sport.
Mnoge sam u tekstu ranije prozivao, te želim istaknuti kako nemam ništa ni protiv koga, svi smo ljudi i pred Bogom smo svi jednaki, no s obzirom da, nažalost, nema dovoljno sredstava za namiriti potrebe svih, važno je kvalitetno odrediti prioritete i izdvojiti sredstva za one koji najviše doprinose napretku društva, a oni su se u ovim situacijama sami iskazali više nego što je itko mogao zamisliti.
Nisam pesimist ni u kojem slučaju i siguran sam kako Hrvatsku unatoč svim crnim prognozama čekaju bolji dani. Znam da su pred nama bolji dani jer tu smo mi koji ćemo sve dati za Hrvatsku! Znate, stvaranjem takve negativne klime, niste i nećete uspjeti otjerati baš sve Hrvate u inozemstvo, mi ćemo ostati ovdje i dati sve od sebe da bi Hrvatska zasjala u punom sjaju, onako kako su ju zamišljali naši očevi početkom devedesetih.
I za kraj vam želim reći, generaliziranju bilo koje vrste nisam sklon, pa tako ni ovdje. Politiku unatoč svemu smatram časnim zanimanjem i znam kako ima časnih ljudi među političarima, u raznim udrugama i medijima, a njih nikako ne želim svrstati među one na koje se ovo pismo odnosi, jer oni i ja radimo na istom cilju, za bolju Hrvatsku.
A oni koji su se zbog ovoga uvrijedili, neka su, jer bolje nisu ni zaslužili!
Sve bih dao da je vidim ponosnu i lijepu k’o u snovima…
