Od svih neobičnih istraživanja provedenih u Americi kroz drugu polovicu 20. stoljeća, malo što je užasavajuće kao eksperimenti koje je od kraja 40-ih do početka 70-ih provodio John Bumpass Calhoun. Eksperimenti takozvanih „mišjih utopija“ trebali su biti imitacija post-ratnog društva u SAD-u no njihovi rezultati su zapravo pokazali kako izgledaju prvi znakovi apokalipse u društvu.
Sa završetkom Drugog svjetskog rata i baby boom-om kojeg je kraj rata donio, društveni pokret environmentalizam počeo je uzimati sve više maha. Environmentalisti su u prvi plan stavljali brigu za okoliš te se snažno obraćala pažnja na sprječavanje degradacije okoliša i prekomjernog eksploatiranja zemljinih obnovljivih resursa. Među environmentalistima je posebno bila poznata skupina koji su se nazivali „neomaltuzijancima“.
Njihov pokret u srž je stavljao tezu engleskog učenjaka Thomasa Roberta Malthusa koji je u 19. stoljeću došao do zaključka da će svjetska populacija rasti eksponencijalno, no da proizvodnja hrane može rasti samo linearno što će naposljetku dovesti do kolapsa, tzv. „Maltuzijanske katastrofe“.
[product id = 4278]
Kako je pokret sve više rastao, tako su počela i prva istraživanja i eksperimenti koji su trebali pokazati kako će rast populacije imati utjecaja na društvo.
Najpoznatija od njih proveo je John B. Calhoun, američki etolog i behaviorist. John je prvo svoje istraživanje započeo 1947. na zapuštenom zemljištu svog susjeda na površini od gotovo 1000 m2 gdje je izgradio ogroman habitat za štakore koji je imao neograničene izvore vode i hrane, dovoljno skloništa i životnog prostora i zaštitu od predatora. Nazvao ga je „Rat City“ (hrv. Grad Štakora) i prema njegovoj procjeni mogao je primiti 5000 jedinki štakora.
Eksperiment je započeo tako da je u habitat stavio 5 skotnih ženskih jedinki smeđih štakora pazeći da se genetski razlikuju i populacija je ubrzo počela eksponencijalno rasti, no kad je populacija dosegla 150 jedinki, rast je prestao. Također su počeli prvi znakovi čudnog ponašanja. Unatoč velikom životnom prostoru, štakori su se uvijek skupljali na istim mjestima, najčešće na mjestima hranjenja, formirajući se u socijalne grupe od 12 jedinki.
Kako je populacija rasla, ženske jedinke prestale su voditi ispravnu brigu o mladuncima što je rezultiralo time da bi većina mladunčadi uginula prije nego bi doživjela starosnu zrelost. Nakon dvije godine i četiri mjeseca Calhoun je odlučio prekinuti eksperiment. Populacija Rat City-a nikad nije prešla 200 jedinki.
Godine 1954. odlučio je nastaviti s istraživanjima. Počeo je projektirati i izrađivati staništa puno manjeg opsega nego što je bio Rat City u kojima je počeo izvoditi eksperimente u kontroliranim uvjetima. Calhoun je proveo osam godina usavršavajući staništa za štakore i svoje metode da bi 1962. konačno objavio istraživanje pod nazivom „Gustoća naseljenosti i socijalna patologija“. Calhoun je proveo 6 eksperimenata u staništima gotovo istih kompozicija i svaki eksperiment je završio isto.
Dizajn novih staništa je bio jednostavan. Prostor veličine 14 m2 podijeljen u 4 djela jednakih veličina odvojenih električnim ogradama. Preko tri ograde bili su postavljeni prijelazi preko kojih su štakori mogli prijeći iz jednog djela staništa u drugo.
Svaki od 4 dijela bio je opremljen izvorom vode, hranilicama i gnjezdilištima preko kojih se dolazilo spiralnim stepenicama s tim da je put do jednog gnjezdilišta namjerno napravljen kraći i da su hranilice u dva dijela imale kompliciraniji mehanizam.
Rezultati su sljedeći:
Premda su se ženske jedinke gotovo podjednako rasporedile u 4 životna prostora, među muškom populacijom počela se stvarati hijerarhija. Manje dominantni mužjaci obično su se budili ranije i počeli bi lutati kroz stanište u potrazi za hranom. Radi dizajna staništa najčešće su bili primorani prelaziti preko ograde gdje su se nalazile hranilice jednostavnijeg mehanizma. Za to vrijeme, počeli bi se buditi dominantniji mužjaci koji bi stajali na prijelazima preko ograde, ne dopuštajući onim manje dominantnima da dođu do izvora hrane. To je za rezultat imalo podjelu staništa u dva jednaka dijela, jedan u kojem su obitavali dominantniji mužjaci i ženke, a drugi u kojem su prevladavali oni manje dominantni mužjaci.
Samo je nekolicini slabijih mužjaka bilo dozvoljeno ostati u području u kojem su prevladavali dominantni mužjaci i ti su slabiji mužjaci počeli pokazivati znakove neobičnog ponašanja. Najviše vremena su provodili zatvoreni u gnjezdilištima zajedno sa ženkama skrivajući se od dominantnih, no nikad se ne bi pokušali pariti sa ženkama, već upravo suprotno. Nakon nekog vremena su se pokušali pariti s dominantnijim mužjacima, pokazujući prve znakove homoseksualizma u nastambi, a dominantniji mužjaci se ne bi protivili. Hranilice s kompliciranijim mehanizmom također su počele imati čudan utjecaj na populaciju. Kako je sami proces hranjenja zahtijevao dosta vremena, štakori bi na hranjenje išli jedino ako je uz njih prisutna druga jedinka sve do te mjere da su pojedini štakori koji su s vremenom razvili asocijalnost umirali od gladi.
Calhoun tada uvodi novi pojam, „behavioral sink“ što bi se na hrvatski moglo prevesti kao psihološko urušavanje.
Behavioral sink se kod ženskih jedinki manifestirao kroz manjak volje da grade i održavaju gnijezda jer su bile zauzete drugim društvenim aktivnostima. Kada bi majke odlučile mladunčad premještati iz jednog gnijezda u drugo često bi se desilo da bi premjestile samo određeni dio mladunčadi dok bi jedan dio odbacile ili bi mladunčad premjestile na različite lokacije. Sve to rezultiralo je time da je u jednom slučaju smrtnost mladunčadi iznosila čak 96%.
Kod muških jedinki behavioral sink se manifestirao na drukčiji način. Dominantni mužjaci razvili su agresivnost prema svima u svojoj okolini, čak i prema mladuncima. Oni mužjaci koji su bili inferiorniji raspodijelili su se u tri grupe. Prvu grupu Calhoun je opisao kao grupu homoseksualaca, no ubrzo se ispravio te je grupu opisao kao panseksualce. To su bili mužjaci koji se nisu nadmetali za nikakav status unutar staništa već su samo imali tendencije pariti se s drugim miševima, bez obzira na njihov spol ili dob.
Drugu grupu nazvao je somnabulistima. Ti mužjaci kretali su se kroz nastambu jako sporo, bez da bi uspostavljali bilo kakav socijalni kontakt s drugim jedinkama. Calhoun ih je opisao debelima i uglađenima. Treću grupu nazvao je „probers“. Pripadnici te grupe bili su hiperaktivni, hiperseksualni i panseksualni. Ti mužjaci slijedili su ženke sve do gnijezda bez bilo kakvog rituala parenja koji je uobičajen kod drugih jedinki te su razvili kanibalizam prema mladuncima. Calhoun bi u tom trenu prekinuo eksperiment jer je zaključio da bi patološke promjene u ponašanju stanovnika nastambe ubrzo dovele do smrti kolonije. Na kraju svakog eksperimenta uzeo bi 4 najzdravije muške i ženske jedinke i dopustio im da se pare, no rezultat je svaki put bio isti, ni jedno mladunče ne bi preživjelo.
Nakon 11 godina rada u tišini, Calhoun je objavio novi članak. Ovaj put eksperiment je bio provođen nad pripitomljenom vrstom albino miševa na većoj razini nego prije i izgled nastambi je bio izmijenjen. Ovaj put, nastambe su bile znatno vertikalnije orijentirane. Bile su podijeljene na 16 stambenih prostora u kojima su se nalazile duge metalne cijevi koje je Calhoun nazivao „walk-up apartment“. Na dnu svake cijevi nalazio se neograničeni izvor hrane i vode i materijala za gnijezda. Prema njegovoj procjeni, nastamba je mogla izdržati 3840 jedinki. Nazvao ju je „Svemir 25“.
Uz to što se promijenio izgled nastambe, promijenile su se i metode istraživanja. Calhoun je ovaj put odlučio da će staviti 4 muške i 4 ženske jedinke u stanište te samo promatrati što se dešava, bez da na bilo koji način utječe na njih.
Na kraju istraživanja Calhoun je došao do zaključka da svaka populacija prolazi kroz 4 faze. Faza A je faza koja počinje s dolaskom miševa u nastambu i traje do rođenja prve nove jedinke. Ta faza traje 104 dana i obilježena je prilagodbom i društvenim previranjima među jedinkama. Nakon što je red uspostavljen i prva jedinka rođena, započinje faza B. Faza B traje od 104. do 315. dana i to je faza u kojoj se broj jedinki udupla svakih 55 dana. To traje sve do 315. dana nakon kojeg se broj poduplavanja populacije počinje dešavati svakog 145. dana, gotovo 3 puta sporije nego prije. Kroz tu fazu, počinju se stvarati legla veće populacije u jednom stambenom prostoru naspram drugog, no ovaj put dizajn nastambe nema nikakvog utjecaja na to. Nakon toga slijedi faza C, nazvana fazom stagnacije. Ona traje od 315. do 560. dana. Ovo je faza u kojoj se dešavaju najprimjetnije promjene u ponašanju jedinki koje su slične promjenama viđenim u prijašnjim eksperimentima.
U prirodnom okruženju, muške jedinke miševa koje ne pronađu ulogu i mjesto u društvu emigriraju iz tog društva. Međutim, kako iz ovog okruženja nije bilo moguće emigrirati, desilo bi se da bi takve jedinke bile primorane povući se od ostatka društva. Ti odbačeni mužjaci bi na središtu nastambe počeli formirati svoje kolonije. Jedinke unutar tih kolonija bile su okarakterizirane neaktivnošću i brojnim ranama i ožiljcima. Zanimljiva je i činjenica da se napadnuti mužjaci najčešće ne bi branili već bi samo nepomično ležali i čekali da napad prođe. Takvo ponašanje mužjaka dovelo je do toga da se određeni broj ženki prestao socijalizirati s njima, već su vrijeme radije provodile same u nastambama koje su se nalazile na većoj visini. Ponovno su se počeli primjećivati prvi znakovi behavioral sink-a.
Ovog puta na udaru su se našli i dominantni mužjaci koji su zbog velikog broja populacije često bili primorani boriti se za uspostavu dominacije s mlađim mužjacima, što bi dovodilo do njihove potpune iscrpljenosti i nemogućnosti da zaštite ženke. Ženke su zbog toga bile primorane štiti sebe i gnijezda same što je dovelo do generalnog porasta agresije kod ženske populacije koja se odražavala i na mladunčad. Mladunčad je napuštala gnijezda prije nego bi došli do razdoblja zrelosti što je ponovno rezultiralo povećanim postotkom njihove smrtnosti. Do kraja faze C, društvena organiziranost i hijerarhija unutar nastambe prestajala bi postojati. Na kraju, sljedila je faza D koju je Calhoun nazvao fazom smrti. Ta faza trajala bi od 560. dana do dana kada bi uginuo posljednji mužjak što je označavalo smrt kolonije. Faza smrti okarakterizirana je velikim brojem nezrelih jedinki koji su bili prijevremeno odbačeni od strane majke, primorani pri tom napustiti gnijezdo prije nego su razvili normalno društveno ponašanje. Ovo se manifestiralo na različite načine. Ženske jedine „odbačene“ generacije rađale su sve manje djece i nisu imali gotovo nikakvog majčinskog instinkta potrebnog da bi othranili mladunčad. Počele su nastajati prve generacije takozvanih „lijepih miševa“. Ti lijepi miševi bili su okarakterizirani manjkom seksualnog nagona i generalnom bezvoljnošću za bilo kakvim društvenim aktivnostima.
Nisu se borili s drugim miševima pa nisu imali nikakve ožiljke ili rane i dlaka im je bila sjajna. Svaka njihova aktivnost bila je vezana za hranjenje, spavanje i dotjerivanje krzna. Oko 1780. dana od početka eksperimenta, uginuo bi i posljednji mužjak što bi označilo kraj kolonije.
Iako ću pustiti vama da iz svega ovog izvučete zaključak, moram reći da je nemoguće ne vidjeti mnoštvo paralela koje se mogu povuči između ovih kolonija miševa i današnjeg zapadnog svijeta. Rezultati eksperimenata su gotovo jezivi, do te mjere da sam u jednom trenutku zaboravio pišem li stvarno o miševima ili o zapadnom čovjeku koji je, umjesto da mijenja svijet, pustio da svijet mijenja njega. Nemojte si dopustiti da postanete lijepi miševi. Makar toliko dugujete svim generacijama koje su bile ovdje prije vas.
