Osamnaestog travnja 1964. rođen je jedan od heroja Domovinskog rata – Damir Tomljanović – Gavran. Neki suborci legendarnog zapovjednika Tigrova, Gavrana pamte po uzrečici: “Izdrži prijatelju, stižem!” . Damir je položio svoj život na oltar domovine tisuću 1994. godine na Velebitu.
Gavranovu životnu i ratnu priču donosimo i u obliku videozapisa, gdje uz slike, videomaterijale i naraciju možete pogledati priču ovog heroja te vas ovim putem pozivamo da pogledate video, ostavite komentar i pretplatom podržite naš nedavno otvoreni youtube kanal:
Tog kobnog 17.veljače s dvojicom je suboraca krenuo u obilazak i postavljanje novih položaja kod Ruje, na Tulovim gredama, kada su ih iz zasjede dočekali neprijateljski rafali. Jedan je metak pogodio Gavrana u glavu i umro je prije nego su ga suborci uspjeli izvući.
“Bio je na prvom mjestu čovjek i imao je osjećaj za svoje ljude. Nitko se nije morao brinuti da će ga on negdje zaboraviti ili ostaviti. Cijenio je ljude jer je znao da je bez svojih gardista i on nitko i ništa. Sve je pokazivao svojim primjerom, kako se treba ponašati u određenim situacijama i kako treba držati do ljudi, a to je tražio i od nižih podređenih zapovjednika.” – kazao je povodom dvadeset i pete obljetnice smrti Damira Tomljanovića bojnik Vinko Paulić koji se uz njega borio gotovo od samog početka.
U obranu Hrvatske Gavran je krenuo dragovoljno kada je iz rodnog Krivog Puta, u kolovozu 1990. godine, pristupio postrojbi specijalne policije za posebne namjene u Rakitju. Nakon osnivanja Zbora narodne garde, pristupio je prvoj brigadi, četvrtom bataljunu, kodnog imena – Gavrani, te je tako i on dobio nadimak.
[product id = 4278]
Borili su se na Banovini i Kordunu, u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, ali i na južnom bojištu gdje sudjeluju u obrani šireg dubrovačkog zaleđa i deblokadi Dubrovnika. Postrojbu je na jednom izviđanju pratio i snimatelj HTV-a, Gordan Lederer koji pogiba od snajperskog metka.
Uz Gavrana su, naime, na području Hrvatske Kostajnice često na terenu bili i snimatelji hrvatske televizije Gordan Lederer i Dražen Šimić, a jedno takvo izviđanje bilo je kobno za snimatelja Lederera. Naime, 10.8.1991., na brdu Čukur uočena je barikada i Lederer je s jednim gardistom otišao do nje kako bi je snimio. Međutim, otišli su dalje od tog položaja te su ih otkrili neprijateljski vojnici. Počela je pucnjava, oni su se krenuli povlačiti, no na njih je otvorena vatra s druge strane terena.
”Pretrčavali su čistinu na kojoj je bila pokošena trava, bili su kao na dlanu. U tom pokušaju da se spasi, Lederer je nastradao. Kad sam Gavrana pozvao i rekao mu da je Lederer ranjen, on je u kratkom roku pozvao pojačavanje. Došli su Gavrani, Kosovi i kutinska specijalna policija. Mi smo prvi došli do njega, previli ga, ubrzo je došla hitna i bolničari, no on je bio klonuo. Nažalost, preminuo je na putu do Zagreba jer general jugoslavenske armije Andrija Rašeta nije dopustio da ga se prebaci helikopterom do bolnice” – govori jedan od hrvatskih vojnika, svjedoka događaja. Bio je to zadnji put da je Gavran dopustio novinarskoj ekipi da prati postrojbu na ovakvom zadatku.
Premda su gardisti na bojištu učinili sve da snimatelj preživi, Ledererove ozljede bile su preteške. Pogibija HRT-ova snimatelja, Gavrana je, prema riječima njegovih suboraca, iznimno pogodila jer ga je poveo sa sobom na teren, a nije ga živog vratio. Otad je izbjegavao novinare i kamere, a snimke na kojima je ovaj legendarni Tigar iznimno su rijetke. Bio je, kažu, samozatajan, no istinski junak.
Suborci ga pamte kao iznimno hrabrog borca, odlučnog i strogog. Pamte ga kao ‘najvećeg tigra među Tigrovima’. Bio je prekaljeni ratnik i zapovjednik, pukovnik je postao s 26 godina, a posmrtno je mu je dodijeljen čin stožernog brigadira i odlikovan je najvišim državnim odličjima.
Epitet junaka Domovinskog rata dobio je zbog iznimnog doprinosa i hrabrosti, ali i časnog ponašanja te pozitivnog primjera kojeg su ostali slijedili. Sa suborcima je dijelio dobro i zlo na vrlo zahtjevnoj bojišnici na Velebitu i na ostalim terenima. Cijenili su ga zbog hrabrosti, ali i zbog toga što je uvijek išao prvi i nikada ih nije ostavljao same. Tako je bilo i sedamnaestog veljače tisuću devetsto devedeset četvrte godine kada je krenuo u svoje posljednje izviđanje.
Njegova je pogibija teško pala Tigrovima. “Nismo mogli vjerovati. Plakali smo kao mala djeca!” – svjedoče njegovi suborci, a jedan od njih rekao je kako se tako nije osjećao ni kad je izgubio oca.
Jedan od njegovih suboraca, Darko Katuša, bio je s Damirom u trenutku njegove pogibije.
”Imali smo problem na jednom dijelu terena. Naime, četnici su nam ulazili na spoj između specijalne policije i nas. U dogovoru sa Zapovjedništvom specijalne policije donosi se odluka da se ta kota zauzme kako bismo spriječili njihove ulaske.
Iako je Gavran to jutro imao neki sastanak, nazvao me neposredno prije nego što smo krenuli u akciju i rekao mi: “Sačekaj me, stižem i ja.” On je krenuo prvi i kad smo stigli na željeni položaj rekao je kako ga moramo zadržati. U tom trenutku, dok smo na vrhu gledali položaj, krenula je pucnjava. Gavran i zapovjednik satnije Grgo Tokić bacili su se udesno, a ja sam se bacio na lijevu stranu.
Prošlo je nekih dvadesetak sekundi i ja sam ga zazvao, no nitko mi se nije odazvao. Puzeći sam došao do njih, Grgo mu je mjerio puls i rekao mi kako je slab. Vidjeli smo da Gavran ima rupu na slijepo očnici, no ne i izlaznu koja je bila na vratu. Tad sam nazvao Zapovjedništvo, rekao im da je Tigar pedeset i pet, to je bio njegov broj, ranjen i da trebamo helikopter. U pomoć nam dolaze i inženjerci, dolaze i specijalci i donose nosila. Izvlačimo ga izvan dometa, a neprijatelji još uvijek pucaju po nama.
Kad je došao helikopter, puls se još uvijek osjećao, no vrlo slabo. Nažalost, dobivamo informaciju da je na putu preminuo – prisjeća se Katuša. Iako je svima u tom trenutku bilo iznimno teško, nastavlja, crta se morala održati. Zapovjednik je poginuo i pojavilo se pitanje kako će se to odraziti na vojsku. Međutim, nije bilo previše vremena za tugovanje, morali smo nastaviti dalje.
O životnom i ratnom putu ovog heroja snimljeni su i dokumentarni filmovi. Na premijeri filma „Izdrži prijatelju, stižem“, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, general Šundov, istaknuo je kako je Damir Tomljanović Gavran časno i hrabro branio domovinu od prvih trenutaka njezina stvaranja te postao legenda Domovinskog rata i urezao se u sjećanje svih onih koji su ga poznavali. “Ovaj dokumentarni film skromna je zahvala za žrtvu koju je Damir podnio. Mi i dalje nastojimo odgajati nove naraštaje hrvatskih vojnika po uzoru na naše ratne heroje, poput Damira, koji je to uistinu i bio!” – rekao je general Šundov, te dodao kako, prezentirajući junake Domovinskog rata, vrednujemo našu prošlost, gradimo sadašnjost i brinemo o našoj budućnosti. Redatelj filma Darko Dovranić u uvodnom je obraćanju rekao: “Gavrana među živima nema već 25 godina, ali je 25 godina u našim srcima.”
2020. godine predstavljen je i dokumentarni film Gavran sto jedan. Na izradi ovog filma je sudjelovalo više od dvadeset Damirovih najbližih suboraca i prijatelja. Lokacije snimanja su mjesta na kojima je Gavran sudjelovao u oslobađanju Hrvatske, od Istočnog, pa do Južnog bojišta.
Damir Tomljanović nositelj je brojnih odlikovanja: Spomenica domovinske zahvalnosti, Red hrvatskog trolista, Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Red kneza Domagoja i Spomenica Prvi hrvatski redarstvenik, a najveće priznanje hrabrosti ovog ratnika dogodilo se u srpnju 1994., kada je predsjednik Franjo Tuđman u Šepurinama kod Zadra svečano otvorio Središte gardijsko za specijalističku obuku dočasnika koje nosi njegovo ime.
Njegovo ime danas nose i brojne ulice i trgovi u hrvatskim gradovima.
Neka mu je vječna slava i hvala!
