12. 08. 1986. u vukovarskoj bolnici rođen je Boris Vaselek, mlađi sin Vesne rođ. Keteleš i Mitra Vaseleka, trajno nastanjenih u mjestu Petrovci, svega par kilometara jugoistočno od Vukovara, u kojem su s većinskom rusinskim stanovništvom složno živjeli pripadnici manjina Ukrajinaca, Srba i Hrvata.
Otac Mitar skrbio je za obitelj radeći kao kondukter u Čazmatransu, dok je majka Vesna radila u Kombinatu Borovo. Do 1991. mjesto se isticalo bogatom poljoprivrednom kulturom kojom se većina stanovništva bavila. Ni demokratske promjene devedesetih nisu teže narušile odnose stanovnika Petrovaca, kao što je to bio slučaj u drugim dijelovima Domovine. Događajima i strašnim ubojstvom hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu 02.05.1991. tek se nekolicina mještana odlučila suprotstaviti sve izraženijoj velikosrpskoj agresiji, koja je stezala obruč oko grada Vukovara. Kroz rujan, dok se još moglo, preko njiva u pravcu Starih Mikanovaca, a kasnije Privlake i Cerića, branitelji i mještani Petrovaca; Andrija Krizmanić, Slavko Nikolešin i pok. Mihajlo Moroš prevozili su starije mještane, žene i djecu na sigurno.
Obitelj Vaselek nije napustila mjesto, smatrajući kako su u dobrim odnosima sa svim stanovnicima, te da nemaju razloge za strah i odlazak. Ostali su u Petrovcima. Zadnjih dana rujna obruč oko šire okolice Vukovara sve se više stezao. Neprijatelj je u potpunosti kontrolirao otvorenu povezanost Negoslavaca prema Petrovcima, a padom Starih Jankovaca dio branitelja izašao je u proboju prema Ceriću, spasivši živote u posljednji trenutak.
U ranim jutarnjim satima 01.10.1991. počela je potpuna okupacija Petrovaca. Prema iskazima svjedoka mještani koji su ostali u svojim kućama, iz straha i neizvjesnosti, na poziv nepoznate osobe, izašli su iz svojih domova i podruma “pozdraviti vojsku” koja je u koloni pješadije nadirala iz smjera Starih Jankovaca. Mirno jutro, bez znakova oružanog napada i paljbe na vojsku i iz pravca sela, u trenutku se pretvorilo u nezapamćenu tragediju. Ispred dvorišta obiteljske kuće izašao je i Mitar, Vesna te dječaci Ivica i Boris kada se ravno pred njih sasula kiša ispaljenih granata. Teško ozlijeđenu majku Vesnu i brata Ivicu JNA sanitet odvozi kako bi im se pružila adekvatna pomoć, dok je ocu Mitru tek jedan od njihovih vojnika podvezao ruku. Život je izgubila i starija mještanka Melanija Kanjuh, koja se također nalazila ispred ulaza u svoje dvorište, a ozljeđeno je i nekoliko pripadnika neprijateljske vojske.
Petogodišnji Boris Vaselek na mjestu je ubijen.
Idućeg su dana već svi putevi za Petrovce i okolicu presječeni i nije bilo moguće nabaviti kovčege za ukop, pa je mještanin Ivica Senek od dasaka starog ormara izradio lijes za ubijenog dječaka. Maleni Boris sahranjen je na Grkokatoličkom groblju u Petrovcima, u obiteljskoj grobnici.
Nakon obiteljske tragedije majka i brat više se nisu vratili živjeti u Republiku Hrvatsku, dok je otac Mitar ostao u Petrovcima. Za vrijeme SAO Krajine od strane Milicije Krajine i lokalnih pripadnika Teritorijalne obrane, korišten je kao radna snaga za teške fizičke poslove, ukope pokojnika sve dok i sam nije tragično stradao u nesreći pred reintegraciju.
Danas, tek slika na zidu Spomen sobe Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Petrovci prikazuje svu surovost rata koja je u ranu slavonsku jesen zauvijek ugasila život petogodišnjeg dječaka. U redu uokvirenih fotografija stradalih civila, pored slike svog oca, smiješi se lice dječaka. Lice pred čijim osmijehom ne možete ostati nijemi i ravnodušni. Ugašeni život jedan je od prvih dječjih žrtava rata na širem području Vukovara, a zasigurno i najtužnija žrtva za mještane Petrovaca. On je i nikada do sada spominjana žrtva u Domovinskom ratu. Naime, Borisovo ime do unazad dvije godine, 26 godina nakon stradanja, nije bilo uvršteno u evidenciju djece stradale u Domovinskom ratu. Ono se spominjalo tek nekoliko puta godišnje, kada bi mještani, branitelji i preživjeli svjedoci prigodno obilježavali dane sjećanja čitajući imena poginulih, ubijenih i nestalih branitelja i civila Petrovaca.
Da nije ubijen, Boris Vaselek danas bi bio moj vršnjak. Vjerojatno bi završio fakultet, sudjelovao u njegovanju običaja ukrajinske zajednice kojoj je pripadao, možda bi igrao nogomet za NK Petrovci, radio i skrbio za svoju obitelj, pecao na obližnjem ribnjaku, a možda bi kao i dio naše generacije, bolji život potražio van granica naše Domovine.
No on nikada nije doživio te mogućnosti.
Ostao je zauvijek petogodišnji dječak.
