124 godine od smrti Oca domovine – Dr. Ante Starčevića

Preminuo je dana 28. veljače 1896. godine u Zagrebu gdje je i pokopan, po vlastitoj želji, na groblju u Šestinama, sa starim iznošenim opancima na nogama. Ta njegova želja govori o njegovom karakteru. Dr. Ante Starčević je bio istinska veličina, velik čovjek, mudar i sposoban, a istovremeno skroman čovjek. Pokopan je u grobu koji se nalazi ispred glavnog ulaza u crkvu sv. Mirka.

Dr. Ante Starčević, Otac hrvatskog nacionalizma, političar, književnik, satiričar, doktor filozofije, zastupnik u Hrvatskom saboru, utemeljitelj pravaštva – hrvatske nacionalne državotvorne ideologije, i za cijeloga života zagovornik slobodne, izvan okvira Habsburške Monarhije i od Beča i Pešte nezavisne hrvatske države na povijesnom hrvatskom području na temelju povijesnog hrvatskog državnog prava (”Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!” A naravno ni pod Beograd!) Godine 1861. uz Eugena Kvaternika i Petra Vrdoljaka osniva Stranku hrvatskog državnog prava (Stranku prava) čiji je cilj gore spomenuta hrvatska samostalnost na temelju povijesnog prava, a 1895., nakon što je Fran Folnegović (član masonske lože koja je u dogovoru s režimom radila na razbijanju Stranke prava, tada jedine hrvatske državotvorne stranke) osudio spaljivanje mađarske zastave od strane zagrebačkih studenata za vrijeme posjete Franje Josipa, istupa iz Stranke prava te s dr. Josipom Frankom, Eugenom Kumičićem i Milom Starčevićem osniva Čistu stranku prava, kojoj je na čelu do svoje smrti, kada njezino vodstvo preuzima Frank.

Za cilj slobodne samostalne Hrvatske Eugen Kvaternik je sa svojim bliskim suradnicima Antom Rakijašem i Vjekoslavom Bachom položio i život u neuspjelom Rakovičkom ustanku 1871. godine. Preuzevši ideje Francuske revolucije 1789. – 1799., Starčević je njene misli-vodilje, sadržane u geslu “liberté, egalité, fraternité” u svome političkom programu konkretizirao načelom, što ga je i praktično zagovarao: sloboda svih naroda, jednakost svih građana, bratstvo svih ljudi. Dana 26. lipnja 1861. godine, kada je utemeljena Stranka prava, u saborskom govoru Starčević je izgovorio čuvenu rečenicu i pravaško geslo ”Bog i Hrvati”, što je značilo da Hrvatskom mogu vladati jedino Bog na nebesima i hrvatski narod. Služio se ekavicom.

Ante Starčević rođen je 23. svibnja 1823. godine u Žitniku kraj Gospića, od oca Jakova i majke pravoslavke (koja je prešla na katoličanstvo, prije udaje za prvog muža) Milice. Pučku školu polazio je u Klancu, a 1836. prelazi u Karlobag stricu don Šimi Starčeviću, poznatom piscu, jezikoslovcu i prosvjetitelju, koji ga je podučavao jezicima i još nekim predmetima. Nakon toga, u Zagrebu polazi gimnaziju koju završava 1843. Nakon završetka gimnazije, da bi nastavio studij morao je završiti dvije godine na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu gdje mu je predavao i Josip Kvaternik, otac Eugena Kvaternika.Teologiju, filozofiju i povijest studirao je u Pešti, gdje je dobio i titulu doktora filozofije 1846. Ipak, 1848. odlučio je ne posvetiti se svećeništvu, nego borbi za slobodnu Hrvatsku. Nakon završenog fakulteta natjecao se za mjesto profesora filozofije i povijesti na Zagrebačkoj akademiji, no iako je uspješno položio sve ispite, na njegovo je mjesto imenovana druga osoba koja nije zadovoljavala uvjete.

Nakon toga radi u odvjetničkom uredu Lavoslava Šrama do 1861. Iste godine izabran je za velikog bilježnika Riječke županije te u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Hreljin-Grobnik. Sastavio je i Predstavke Riječke županije, gdje su sadržana načela Stranke prava. U sabor je biran 1878. kao zastupnik iz Rijeke, te još nekoliko puta. Govorio je i strane jezike: francuski, njemački, talijanski, mađarski, a dobro se služio i grčkim i latinskim. Vodio je i polemike sa Vukom Katadžićem i srpskim nacionalistima, braneći hrvatski jezik. Jedan događaj naročito je šokirao Antu Starčevića. Na Veliku Gospu 1846., u Klancu, Stari je vidio ličkoga mladića Filipa Baričevića, bez ruku. Nakon što mu je tamošnji župnik rekao kako je Baričević ostao bez ruku zbog osvete austrijskih vojnih časnika, Starčević nije mogao vjerovati, te je od tada strahovito zamrzio Austro-Ugarsku i njezinu vlast u Hrvatskoj. Baričević se, naime, žalio na postupanja i nasilja nekih austrijskih časnika višim vojnim vlastima, zbog čega su oni imali problema, te su mu oni zbog toga odsjekli ruke.

Po pravaškom učenju, na cijelom povijesnom hrvatskom prostoru koji spada pod hrvatsko državno pravo živi jedan politički narod – hrvatski – bez obzira na vjeru ili etničko porijeklo. To znači da po pravaškom Starčevićevu nauku osoba može biti npr. etničkog srpskog, ili nekog drugog porijekla, ali ako ima hrvatsko državljanstvo i podložna je hrvatskim zakonima, ta je osoba hrvatske političke nacije, te mora biti lojalna hrvatskoj državi i hrvatskim narodnim interesima.

Što se tiče vjere, za pravaše su Hrvati narod tri vjere (trovjerje Hrvata): katolici, muslimani, pravoslavci. Po pravaškom učenju vjera je osobna stvar pojedinca, te nitko ne smije u ničiju vjeru dirati, niti svoju drugomu nametati. Sve vjere su jednakopravne i ne smije se favorizirati bilo koja vjera. Po vjeri se narod ne dijeli. Narod različit u vjeri, no jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i slobodi. Također, poistovjećivanje vjere s nacijom, odnosno ako netko smatra da Hrvat može biti samo tko je katolik, nije u skladu sa Starčevićevim učenjem o vjeri. O bosanskim muslimanima Starčević kaže: ”Muhamedovci Bosne i Hercegovine s turskom, s muhamedanskom pasminom ne imaju ništa, oni su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Europa ima.” Slovence je pak smatrao ”planinskim Hrvatima”. Starčević je kritizirao Crkvu kao instituciju (bio je dakle antiklerikalan) dok je izuzetno cijenio same vjernike, te nije točno da je napadao vjernike (što mu se pokušavalo nametnuti). Jedan od razloga njegova kritiziranja Crkve bio je i njegov sukob sa Strossmayerrom, a razlozi su i sljedeći:

– pravaši zbog trovjerja Hrvata (katolici, muslimani, pravoslavci) ne odobravaju favoriziranje bilo koje vjere, te je vjera za njih osobna stvar pojedinca

– Crkva u Hrvata zbog svojih uskih (materijalni interesi) i viših (podređenost i vjernost Papinskoj državi) ciljeva često je radila protiv Hrvata i Hrvatske

– više i srednje katoličko svećenstvo pristaje uz narodnjačku, probečku i mađaronsku politiku, čime djeluje protiv pravaša i hrvatskih interesa općenito,

– glavni politički protivnik Stranke prava u politici jest Strossmayer (vođa narodnjaka i đakovački biskup)

– utjecajni i poznati svećenici imaju značajnu ulogu u projugoslavenskoj politici, teže za stvaranjem južnoslavenske zajednice, računajući da će tako doći i do unije katoličanstva i pravoslavlja (unatoč tome Stranka prava imala je i svojih pristaša među mlađim i nižim svećenstvom)

Glavni su razlozi, dakle, što je Starčević bio antiklerikalan ti, što je Crkva kulturno unazađivala hrvatski narod, što je služila tuđinskim ugnjetačima Hrvatske, i što je različitost vjera zloupotrebljavala za širenje nacionalnog razdora. Tu su još i moral, poštenje, socijalna pravda, kao još neke od temeljnih postavki pravaštva.

Ante Starčević osmislio je i riječ ”slavoserbi” (za izdajnike), a tu je riječ složio od latinskih riječi ”sclavus” i ”servus”, što znači rob, sužanj. Slavoserb je dakle dvostruki rob, i fizički i mentalni, svojjh gospodara. Slavoserba ima u svakoj državi i svakom narodu, i hrvatskom, pa stoga nije točno niti to da je pod tim nazivom mislio isključivo na etničke Srbe. O slavoserbima je rekao i sljedeće, kako su oni: ”Sužanjska pasmina, skot gnjusniji od ikojega drugoga. Uzmimo u čoveku tri stupnja: životinje, razbora i uma. Slavoserbi nisu potpuno dosegnuli ni najniži stupanj, a iz njega ne mogu se dignuti. Oni ne znaju kako ljudi čitati, na njih se nikakov nauk ne prima. Oni ne mogu biti bolji ni gori nego li su. Oni o sebi, bili siti ili gladni, ne mogu ni mučat ni lajat, ni mirovat ni skakat, nego se u svemu vladaju, kako im njihovi pastiri određuju.” O slavoserbima govori i ovaj citat, kako su oni: ”…smetje naroda, versta ljudih koji se prodaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakome kupcu daju Hervatsku u nametak, versta ljudih koje će svatko, ako se ne da za više, kupiti i za zdelu krumpirah (…) koji su se kao zakleli narod hervatski zbrisati s lica zemlje, te o tomu i rade.”

Kao književnik pisao je među ostalim i pjesme, drame, satiru, u koju spada njegovo djelo ”Pisma Magjarolacah” (1879.) Neka od djela su mu: ”Nekolike uspomene” (1870.), ”Bi li k slavstvu ili ka Hrvatstvu (1867.), ”Pasmina slavoserbska po Hervatskoj” (1876.), ”Ustavi Francezke” (1889.), ”Iztočno pitanje” (1899.) itd.

Izvor: Hrvatska Povijest – od A do Ž

POVEZANE OBJAVE

KOMENTARI

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Podržimo rad humanitarne udruge

Možda će vas zanimati

Bujavica – prvo oslobođeno mjesto u Domovinskom ratu

14. listopada 1991. godine pripadnici 56. Samostalne bojne Kutina, uz pomoć pričuvne policije (pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa) i 2. bojne 105. brigade...

Nikola Duspara: Govor mržnje

Ako li te već progone, Ne govori da te mrze, Okrivit će za sve tebe, Reakcije tu su brze. Shvati, još si nepodoban, Agresor je aboliran, Kao žrtva samo smetaš, Tko...

Novinar Indexa odvratno “prepjevao” hrvatsku budnicu: Opsjednutošću fekalijama dotaknuo je novo dno

Novinar Indexa, Gordan Duhaček, nakon što je na krajnje neprimjeren, vulgaran način "prepjevao" staru hrvatsku pjesmu "Vila Velebita" i time pokazao, u...