Rene Matoušek, pjesnik mučki ubijen u Vukovaru

Gotovo proročanski, za vrijeme studija u Zagrebu, deset godina prije nego što će biti ubijen u Domovinskom ratu, vukovarski pjesnik Rene Matoušek je napisao: Imajte srca rekoh ljudima padajući, imajte srca viknuh zvijerima klizeći!

Rene Matoušek rođen je 7. veljače 1958. godine u Vukovaru kao mlađi sin Božene rođene Brigljević i Ivana Matoušeka. Pohađao je Osnovnu školu Ivo Lola Ribar, današnja Osnovna škola Dragutina Tadijanovića, a potom Gimnaziju  “Tomo Goreta”.

Kako je često boravio kod djeda i bake, majčinih roditelja, u Velikoj Gorici, tamo se i preselio 1977. godine po dolasku na studij stomatologije u Zagrebu. Nakon završenog studija, od 1985. do 1990. godine kao stomatolog radio je u Žegaru nedaleko Obrovca, a potom se vratio u rodni Vukovar. Svoj petogodišnji život u Žegaru (od 1985. do 1990.) neponovljivo je opisao u članku “Zgode zubara iz Žegara”.

Po povratku u Vukovar zaposlio se u Domu zdravlja tadašnjeg Kombinata gume i obuće Borovo, te se uključio u ponovno ustrojavanje Društva Hrvatski dom  čijim tajnikom biva imenovan 14. studenoga 1990. Aktivno radi s književnom grupom mladih pjesnika u Vukovaru, te se učlanjuje u obnovljenu Maticu hrvatsku u Zagrebu.

Renea Matoušeka prijatelji iz rane mladosti opisuju kao neizmjerno dragu, društvenu i veselu osobu, šarmera brojnih zanimacija koji se već u ranoj mladosti bavio glazbom, slikanjem, amaterskom fotografijom, veslanjem itd. U osnovnoj školi, pod ravnanjem prof. Zdenke Horvat svirao je u mandolinskom orkestru, a pjevao je i u školskoj pjevačkoj grupi koja se sastojala od četiri dječaka i četiri djevojčice.

[product id=”3351″]

Pred kraj osnovne škole s još tri prijatelja svirao je u bendu STOPE i to gitaru, a vježbali su u garaži u njegovoj obiteljskoj kući. “Tamo smo se okupljali, bilo zbog svirke, bilo zbog druženja ili dočeka novih godina, tamo je slikao i razvijao fotke”, reći će o Reneu susjeda i prijateljica Jasenka Vrdoljak. “Bio je jedno posebno drago stvorenje”, dodat će, a o njemu će isto reći i drugi brojni prijatelji i poznanici.

Kroz godine, Rene Matoušek je pokazao da njegovi mladalački talenti i zanimacije nisu slučajnost. Rene je bio pjesnik, pisac, novinar, glazbenik, esperantist i radio amater, ali prije svega, bio je intelektualac i humanist.

Prvu zbirku pjesama Jaka veza objavio je 1980. godine, a  zbirku haiku pjesama Žegar objavljuje 1987. godine. Pisao je za Polet, Studentski list, Quorum, Oko, Vukovarske novine i Osječki tjednik u kojem je imao stalnu rubriku, pod nazivom Carski rez, gdje je na satiričan način opisivao svakodnevnu vukovarsku zbilju.

Krv, vrisak, ruža.
René Matoušek sam
u Vukovaru.

Tomislav Marijan Bilosnić

Tijekom Domovinskog rata bio je član Stručnog operativnog štaba vukovarske bolnice, a njegov glas se čuo i s valova Hrvatskog radio Vukovara s kojeg je, uz pomoć još jednog radio-amatera, prenosio izvješće o stanju u Gradu.

Gotovo proročanski, za vrijeme studija u Zagrebu, deset godina prije nego što će biti ubijen u Domovinskom ratu, Rene je napisao pjesmu “SRCA”.

SRCA

Imajte srca
rekoh ljudima
padajući
imajte duše
viknuh zvijerima
klizeći
milost milost
ha ha ha
smije se kopilad
on bi da živi
pa neka živi
pa neka uživa
uživa uživa
u živom pijesku
pijesak je presušio
ostalo je kamenje
iz kojeg izrastoše
srca.

Nakon što je 19. studenoga 1991. godine zarobljen, Rene Matoušek sproveden je u logor Velepromet, hangar br. 2, gdje je fizički i psihički zlostavljan. Drugi dan odveden je u zloglasnu Stolariju, odakle je izveden na saslušanje, te prema iskazima svjedoka mučen i potom ubijen.

Posmrtni ostaci Renea Matoušeka ekshumirani su iz masovne grobnice na Novom groblju, a identificiran je 14. studenoga 2002. godine na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu. Sahranjen je na Memorijalnom groblju hrvatskih branitelja u Vukovaru, 22. studenoga 2002. godine, gotovo u dan nakon što je prije jedanaest godina ubijen.

Dolaskom na Reneov pokop oko stotinu prijatelja iz njegovih studentskih dana i građana Velike Gorice, gdje je proveo djetinjstvo kod djeda i bake, došlo je na ideju da umjesto vijenaca prikupe novac kako bi mu napravili bistu. Reneova bista izljevena u bronci, rad akademskog kipara Mladena Mikulina, danas se nalazi u predvorju Hrvatskog doma u Vukovaru.

Narodno sveučilište Velika Gorica  1997. godine tiskalo je knjigu “DA za Renéa” u kojoj se nalaze reprint zbirke pjesama “Jaka veza”, zbirke haiku pjesama “Žegar”, Prasci, haibun “Samuraj ide sam u raj”, pjesme iz studentskih dana, te feljtoni koje je objavljivao u  Osječkom tjedniku.

Kada je zarobljen i mučki ubijen Rene Matoušek sin i brat, imao je samo trideset i tri godine. Rene, nismo te zaboravili.

U meni ljubavi ima koju želim dati svima i ljudima i ženama i mladima i starima, svima, svima, svima…

Piše: Tanja Belobrajdić u ediciji Nisu zaboravljeni za Direktno.hr

www.za-dom.com

POVEZANE OBJAVE

Podržimo humanitarnu udruguspot_img

Možda će vas zanimati