Osvrt na knjigu Drage Maksimovića – Vukovar. “Grad tisuću istina!”

“Smrt nas uvijek iznenadi, u kakvom god obliku dolazila. Donosi šok i nevjericu, ponajviše stoga što život svi uzimamo zdravo za gotovo. Najgora je nasilna smrt. Prekida nešto što je po prirodi stvari moralo još potrajati. No, ukoliko ste svakodnevno izloženi porubom djelovanju dame u crnom, sve vam postaje normalno. Smrt je vjeran drug. Neprestano je uz vas, više ne šokira ne izaziva traumu, postaje dnevna rutina. Ako ste hrvatski vojnik u Vukovaru, prisiljeni ste i prekinuti nečiji život. Da biste to učinili, morate u sebi imati nešto životinjske okrutnosti, ali svakako i određenu dozu nemara prema vlastitom životu. Život ovdje gubi svaku vrijednost i nema svrhu koju ima u normalnom svijetu. Oni jadnici u podrumima i ne znaju koliko su sretni jer pojma nemaju što se sve odigrava ovdje gore, na bojišnici. Neka nam svima dragi Bog pomogne!”

Vukovar - Grad tisuću istina

Knjige o Domovinskom ratu rijetko su spominjane i prezentirane u današnjem vremenu kroz televizijske i pisane medije. Internet aplikacije i usmena preporuka najčešća su i najdjelotvornija reklama. Još se manje spominju knjige objavljene prije nekoliko godina ili ranije. Pojedini njihovi autori danas nisu više među živima. No njihova prava vrijednost i svjedočanstva koja nose prevrijedna su da bi zatvorenih korica stajala na policama knjižara, gradskih knjižnica, antikvarijata te buvljaka. Sudionici ratnih zbivanja koji su odlučili zapisati svoje iskustvo ostavljaju trag za vječnost. Ne samo za života nas koji smo bili svjedoci vremena, iako djeca, već i za djecu naše djece s kojima, životnom biologijom, ne ćemo imati mogućnosti osobno komunicirati. Ako pitate Vukovarce, poznaju li Dragu Maksimovića, oni će se momentalno nasmiješiti i sljedeće dvije minute, bez prestanka pričati razne pozitivne epitete. Dapače, jedan Dragin suborac na spomen njegova imena rekao mi je: “Drago Maksimović je osoba kojoj se u životu treba tri puta nakloniti. I prije rata i za vrijeme rata i nakon rata. To je jedinstven, velik čovjek!”

Ogranak Matice hrvatske Vukovar, 2013. godine izdao je zbirku ratnih priča Drage Maksimovića, čije se reizdanje očekuje do kraja ove godine, znakovitog naziva:

Vukovar. “Grad tisuću istina!”

Drago Maksimović rođeni je Vukovarac i aktivni sudionik borbi na Sajmištu. Na stotinjak stranica ovog vrijednog svjedočanstva u formi dnevnika i kratkih priča koje slijepo ne prate kronologiju. Uz detaljne opise događaja i okolnosti donosi snažne psihološke poruke i razmišljanja osobe koja se nalazi u ratnoj situaciji. Tako nam daje uvid u događanja u gradu krajem srpnja, početkom kolovoza 1991 koji nam ponekad “prođu ispod radara” – poput opisanog slučaja spašavanja hrvatskih vojnika koji su se zatekli na služenju vojnog roka u Vukovaru u kritično vrijeme. Drago posebno piše o nekoliko osoba napominjući njihov odnos i danju sudbinu koja je ponekad bila tragična. Ne zaboravlja spomenuti supruge i žene koje su vrijedno i marljivo brinule ali i prolazile s njima sve dane bitke za grad. Uz sve to, ne izostavlja opisati brigu za vlastitu obitelj, suprugu i tada trogodišnju kćer. Kroz cijelu knjigu, upoznajemo razvoj bitke i “susrete” s neprijateljskim snagama, sudbine suboraca i dragovoljaca, odnos zapovjednika i branitelja, sve do proboja i dolaska u Vinkovce, te načina “privikavanja” na život u progonstvu. Bez zadrške iznosi svoje mišljenje o stanju u društvu i načinu percipiranja bitke za Vukovar nakon Mirne reintegracije.  Na izdvojenoj stranici navodi imena svih poginulih i nestalih pripadnika 1. bojne na položajima “Osa” i “Osa 1”. Nakon Vukovara kao pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske dočekuje oslobađajuće akcije “Bljesak” i “Oluja”. Posljednji je zapovjednik 68. bojne, umirovljen 2011. u činu bojnika. Po zanimanju je upravni pravnik te danas živi u Osijeku. Njegove kratke priče o Domovinskom ratu objavljene su u vojnom glasilu Hrvatski Vojnik. Osim knjige Vukovar. “Grad tisuću istina!”, autor je knjige Brevijar beznađa – “koja govori o problemima branitelja nakon Domovinskog rata. U nekoliko njih, oni privilegirani, kroz koprenu magličastih dunavskih praskozorja mogu nazrijeti elemente autobiografskog izričaja.”

Ulomak iz knjige:

2.listopada

Ulica Dalmatinska, kod vojarne, stojim s lijeve strane u dvorištu, točnije da bih postigao dovoljnu, ubojitu udaljenost, stojim u kokošinjcu. Kapija prema ulici je širom otvorena. Na pušci PAP koju držim u ruci stavljen je kumulativni tromblon za protuoklopnu borbu. Osigurač sam izvukao i čekam metalnu grdosiju koju čujem na ulici. Oko mene u kokošinjcu lete kokoši i ja molim Boga da neka ne sleti na vrh tromblonske mine jer će po cijelom dvorištu biti pečenih pilića, a sebe ne mogu ni zamisliti. Svuda je oko mene pakao. Napad traje od jutros, a izašli su s tridesetak tenkova i transportera i s pješaštvom, na Sajmištu, i guraju kroz četiri ulice. Već su dobili po repu. U ulici ispred ove pogodio sam samohotku u gusjenice i ona stoji u uskoj uličici, a i njihovi tenkovi ne mogu ni naprijed ni natrag. Imamo dosta poginulih i ranjenih, ali oni su puno gore prošli. Momak s Trpinjske ceste zvani “Bosanac” uništio je dva tenka i transporter, a ovaj jedan što dolazi je moj. U obrise široke kapije ulazi tenk M-84. Nov, novcat, obojen sivomaslinastom bojom, svježe, čini se na njemu zastavica SFRJ. Ulazi cijelom figurom u širinu kapije i ja ispaljujem prvi tromblon. Ciljam spoj između kupole i donjeg dijela ali pogađam nekoliko centimetara ispod. Eksplozija, no ne gledam, već pripremam novi tromblon, stavljam na pušku i vadim osigurač. Dok ponovo ciljam, vidim kako mu je samo malo udubljena “limarija” na mjestu gdje je pogođen. Preblizu sam. Još jednom ciljam i pogađam. Lude kokoške mi smetaju, buka ih izluđuje. Dok vadim novi tromblon, kupola se otvara i nekoliko neprijateljskih vojnika napušta tenk i bježi na drugu stranu ulice u neko dvorište. Nisam im puno naudio, ali unutra u tenku kod pogotka tromblonom gadno zvoni i oni su se usrali i pobjegli. Ne mogu ih skinuti jer u pušci imam tromblonske metke. Zato samo promatram kako su brzi. Nakon dvije minute, iz jednog dvorišta s druge strane ulice ispaljuju signalnu raketu. To je ekipa iz tenka, otišli su predaleko i ne mogu se vratiti u vojarnu pa traže pomoć od svojih. U torbi imam i jedan trenutni tromblon za borbu protiv pješaštva. Smireno zamjenjujem tromblon na pušci i u visokom luku ispaljujem ga u njihovo dvorište. Bitka se olako smiruje. Povukli su se. Kraj mene je Josip Gudurić, zajedno smo cijeli dan. Pred nama tenk, gotovo neoštećen, nije ispalio puno granata. Zovemo “Osu” koji dolazi s grupom vojnika i obilazimo tenk. On uspostavlja vezu sa Zapovjedništvom i javlja se “Jastreb” osobno. “Osa” mu objašnjava da imamo tenk koji je šteta uništiti, ali nitko ne zna njime upravljati. On odgovara da ima dva momka iz Splita koji će doći i odvesti “kornjaču”. Dok čekamo pretresamo današnje događaje, brojimo poginule i ranjene i ogorčenje sve više raste. Prolazi gotovo dva sata, a nitko ne dolazi i “Osa” zapovijeda da uništimo tenk, zbog Tomice Saboa koji je jutros poginuo u borbi. Robert Alvir kroz otvorenu kupolu u tenk ubacuje plastičnu bocu punu bijele zapaljive tekućine i na koncu ubacuje ručnu protuoklopnu kumulativnu granatu. Svi bježimo od tenka jer detonacije su strašne. Sve ne ispaljene granate aktiviraju se u tenku, a u nebo se diže gusti crni dim. Tog poslijepodneva predložio sam da ih napadnemo i krenemo u gonidbu. Bili su potpuno poraženi i u rasulu. Mislim da smo taj dan mogli izbaciti gamad iz vojarne i iz grada. Moj prijedlog nije bio prihvaćen jer svi su bili zadovoljni ovim što smo postigli. Na koncu, svi smo bili umorni pa sam zapravo i ja bio sretan što me nisu poslušali. Bio je to jedan od najtežih dana na Sajmištu.”

Vukovar, Slavija 1991.
Vukovar, Slavija 1991.

“Znao sam da će početi. Niz znakova najavio je tamu nove apokalipse što prijeti sumrakom bogova. Želim li uopće govoriti o tome? Godinama sam šutio. Sjena je postala jača od svjetlosti i u poznatom svemiru nastao je kaos. Moralo je pasti previše zvijezda i to onih najsjajnijih da bi opet sve bilo u prividnom redu.” Drago Maksimović

POVEZANE OBJAVE

Podržimo humanitarnu udrugu

Možda će vas zanimati

Pretpremijera filma “Tak je to bile” oduševila gledatelje

U subotu, 27.travnja, u sklopu Dana branitelja Općine Jakovlje, pred prepunim Kulturnim centrom Jakovlje održana je pretpremijera dokumentarnog filma „Tak je to bile“, podnaslova...

Tužna obljetnica: General Praljak se ubio otrovom da bi Hrvatskoj dao antibiotik!

Slobodan Praljak otišao je u Haag vlastitom voljom i uz čvrsto uvjerenje kako će nepobitno dokazati svoju nevinost. U Hrvatskoj javnosti se...

(VIDEO) Damir Radnić, ratni zapovjednik HOS-a: 90% branitelja je u rat odlazilo s pozdravom “Za dom spremni”

Pukovnik Damir Radnić, gostovao je nedavno u Podcastu Velebit i tamo, u nešto manje od dva sata, progovorio o raznim zanimljivim temama. Između ostaloga,...