U vrijeme Drugog svjetskog rata postojala je Nezavisna Država Hrvatska. NDH nije bila demokratska država, vlast je bila autoritarna s primjesama totalitarizma, a državna politika nije bila u potpunosti neovisna već je djelomično ovisila i o volji država saveznica, tadašnjih sila Osovine. Postojali su logori i rasni zakoni, a neki su ljudi ubijani bez suđenja i nekim je ljudima protupravno oduzeta imovina.
NDH zbog toga svakodnevno biva sotonizirana, kao i svi koji su na bilo koji način u tom vremenu podržavali Hrvatsku kao samostalnu državu. Svaku lošu pojavu iz bilo kojeg razdoblja treba objektivno analizirati, osuditi i aktere prikladno kazniti, no ključno je pri tome ostati nepristran, objektivan i voditi se isključivo istinom, pravdom i činjenicama.
Sve ono ranije navedeno, što vrijedi za NDH imali smo na teritoriju Hrvatske i u drugim razdobljima hrvatske povijesti. Jugoslavija u kojoj smo bili zatočeni pedeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata također nije bila demokratska, a vlast je bila autoritarna i totalitarna. Postojali su zakoni prema kojima su ljudi zatvarani na Goli otok ili ubijani zbog verbalnog delikta, ljudi su nakon rata ubijani bez suđenja, a još danas se pronalaze masovne grobnice u koje su partizani bacali muškarce, žene i djecu diljem Hrvatske, Slovenije i BiH. Također, brojnim ljudima je oduzeta imovina i mnogi se još danas ne mogu vratiti u svoje vlasništvo koje im je nasilno konfiscirano nakon rata, a mnogi potomci onih koji su plijenili nekretnine i danas stanuju u tuđim nekretninama kao tzv. zaštićeni najmoprimci.
A ni današnja Republika Hrvatska nema potpuno neovisnu državnu politiku već u mnogome ovisimo o volji Bruxellesa i nekih drugih centara moći.
[product id = 4278]
Dakle, za ono što je bilo loše u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj taj režim i tu državu treba osuditi, ali takve kriterije je potrebno primijeniti i prema svim ostalim režimima i vlastima u bogatoj hrvatskoj povijesti. Današnja Hrvatska bi trebala biti nulta točka naše moderne povijesti, ona je stvorena čisto, obrambenim Domovinskim ratom, obranjena je od velikosrpske agresije i uspostavljena je demokracija, nasuprot svim totalitarnim režimima.
U tom kontekstu, NDH, FNRJ, SFRJ i ostale etape hrvatske povijesti bi za današnju modernu Hrvatsku, posebno u ovoj teškoj situaciji trebale biti potpuno irelevantne. No, dokle god se neki događaji pristrano, potpuno ideološki obojeno i zlobno interpretiraju i koriste se kao toljaga kojom se po glavi udara cijeli hrvatski narod, o tome se treba javno govoriti sve dok se jednom za svagda to ne raščisti.
Jasenovački logor je možda najveća od tih toljaga u rukama velikosrpske, projugoslavenske i svakog drugog oblika antihrvatske politike, upravo zato jer su događaji iz Jasenovca na razini mita. Mnogi se dižu na zadnje noge kada se govori o mitu iz Jasenovca, stoga pogledajmo kako mit definira Hrvatski jezični portal, online rječnik hrvatskoga jezika.
– stvarna ili izmišljena priča koja se obraća svijesti naroda uključujući njegove kulturne obrasce ili izražavajući duboke, općeprihvaćene osjećaje (često predrasude i sl.); neutemeljeno uvjerenje ili vjerovanje, suprotstavljeno znanosti
– glas o komu ili čemu, ono što se priča s preuveličavanjem
Iz obje definicije može se zaključiti kako je većina onoga što se o Jasenovcu može čuti uistinu mit.
Prvu definiciju često možemo čuti iz usta službene srbijanske politike gdje njihovi vodeći ljudi ponavljaju tezu o genocidnosti Hrvata, svake se godine s njihove strane iznose neutemeljene brojke koje iz godine u godinu sve više rastu kao da logor radi i danas i to punom parom zaboravljajući pritom Nedićevu Srbiju i „Judenfrei“ Beograd. Te neutemeljeno velike brojke su nastavak jugoslavenske baštine jer se jako dobro zna da su te brojke stvarane umjetno radi ratne odštete.
Desetljećima se u školama učilo o milijun i sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu.
Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u intervjuu za Vjesnik 1996. godine govori o logoru u vremenu NDH: „Zna se podatak da u Jasenovac, to je egzaktni podatak, da je u Jasenovac, poimenično, ušlo 28.000 ljudi, ali nisu svi pobijeni, jer znatan broj je i izašao. Ali, ima i pojedinačno neevidentiranih, itd.“ – uz dodatak da je logor radio do 1948. godine.
„Službene brojke“ JUSP Jasenovac govore o nešto više od 80.000 žrtava iako je taj popis pokazao značajne manjkavosti jer su na njega upisani neki ljudi umrli godinama nakon rata (jednom je čak i premijer Plenković bio na sprovodu), neki koji su stradali u drugim logorima, neki ljudi nemaju potpune podatke, a neki su navedeni više puta i slično pa se taj popis nikako ne može smatrati vjerodostojnim jer se i on mijenja kroz vrijeme, kao da logor i dalje funkcionira.
U forenzičkim istraživanjima provedenim u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, ekshumirano je nešto više od tisuću kostura prije nego je istraživanje prekinuto.
Komisija za utvrđivanje broja ratnih i poratnih žrtava u svom završnom izvješću s početka devedesetih godina navodi samo 2.238 žrtava poginulih u Jasenovcu, među njima samo 293 Židova (uz opasku da posao nije dovršen).
S obzirom na to da svaki izvor pokazuje radikalno drugačije brojke, a s obzirom da je nemoguće da je u logoru istovremeno stradalo dvije tisuće, dvadeset i osam tisuća, osamdeset tisuća i milijun i sedamsto tisuća ljudi, nameće se jedini logičan zaključak – Jasenovac prekopati, Hrvatsku osloboditi!
Zločini su se dogodili, nevine žrtve su stradale i za svakom nevinom žrtvom žalimo, no nije isto je li tih nevinih žrtava bilo 10, 100, 1.000 ili 1.000.000. Zato je vrlo važno Jasenovac prekopati, figurativno, analizom i pregledom dostupnih arhiva i dokumenata, a zašto ne i u doslovnom smislu, danas su forenzičke metode i DNK analiza jako napredovale i zašto ne bismo sve žrtve ekshumirali, imenovali, prebrojali i dostojno pokopali da počivaju u miru uz svoje najmilije, a ne negdje ispod trave u području nekog bivšeg logora.
Svi znamo da povijest pišu pobjednici, osim u slučaju Domovinskog rata gdje povijest pišu svi osim pobjednika, no je li to uistinu ispravan način za pisanje povijesti? Ne bi li povijest trebali pisati objektivni, nepristrani i stručni ljudi lišeni predrasuda i ideologije i vođeni isključivo istinom?
U današnjoj, modernoj Hrvatskoj ne smijemo kao objektivne i relevantne izvore uzimati izvore iz jugoslavenske historiografije jer su ti izvori pristrani, neznanstveni i u velikoj mjeri lažni. Pedeset smo godina kao narod slušali mitove o jedenju kore s drveća, o herojskim ratnim podvizima male djece, koji su streljali cijele nacističke brigade prije nego što su uopće prohodali, ali i priče o stotinama i stotinama tisuća ubijenih u Jasenovcu.
Nitko u civiliziranom svijetu ne uzima totalitarne režime kao objektivan izvor, stoga ako se ne možemo sami istrgnuti komunističkih okova, angažirajmo vanjske, neovisne stručnjake, neka oni rasvijetle našu povijest objektivno umjesto nas, ako mi nismo u stanju.
Istim metodama, lažima, podvalama i mitovima danas udaraju i na Domovinski rat, na hrvatske branitelje i njihove simbole koje proglašavaju fašistima, dok simbole koji su razarali Hrvatsku proglašavaju antifašističkima. U tim svojim prljavim rabotama koriste se i Jasenovcem i na taj način grubo instrumentaliziraju sve žrtve tog logora, bilo iz razdoblja NDH ili iz vremena kada je logorom upravljao komunistički režim nakon 1945. godine.
Na nama je stoga da im tu toljagu jednom zauvijek izbijemo iz ruku i da onda sve buduće komemoracije budu u čast stvarnim žrtvama u stvarnim razmjerima. Jasenovac prekopajmo i zauvijek oslobodimo Hrvatsku okova lažne komunističke povijesti. Hrvatski branitelji su nam to omogućili, a na našim je vlastima samo da smognu snage i krenu u tu priču kako bi se sve nejasnoće napokon raščistile.
Svima su puna usta pijeteta prema tim žrtvama, stoga bi upravo njima bila u interesu istina o Jasenovcu, NDH i svim drugim spornim razdobljima. Tada bismo, napokon, kao narod, mogli dalje lišeni okova, bez utega oko nogu i mogli bismo ili adekvatno odgovarati za zločine ukoliko se pokaže da su brojke odgovarale istini ili zahtijevati obeštećenje od svih onih koji su godinama javno i svjesno iznosili neznastvene priče i mitove o Hrvatskoj, ako se pokaže drugačije.
Takvih primjera ima na stotine i potrebno je raščistiti svaki od njih kako bi se otkrila prava istina. Sve dok se prava istina ne otkrije, nažalost, morat ćemo se baviti Drugim svjetskim ratom, „ustašama i partizanima“ i tim, na prvi pogled nevažnim temama. Drugi se narodi tim temama ne bave jer su oni te teme riješili na vrijeme, mi nismo, a to dugujemo ovoj generaciji koja je oslobodila Hrvatsku i dugujemo to svim budućim generacijama Hrvatica i Hrvata!
Tada nove generacije ne bi morale nositi to teško breme na svojim leđima. Tada više ne bi bilo temelja za podjele, sotonizaciju, konstantna prozivanja i stigmatizaciju cijelog naroda. Tada bismo povijest ostavili u povijesti, a mrtve ostavili da počivaju u miru. Tada bismo dostojno obilježavali sve što se obilježiti mora, bilo pozitivno ili negativno, ali u duhu konačno otkrivene istine. Tada bi Hrvatska uistinu bila slobodna!
Ima li Hrvatska volje i snage za to?
