Iznimna priča stvarnih heroja hrvatskog ratnog zrakoplovstva: Poljoprivredni avioni kao početak HRZ-a

Donosimo iznimnu priča o požrtvovnosti dvojice pilota i dvojice sportskih padobranaca u noćnom borbenom letu u zadaći dostave krvne plazme, sanitetskog materijala i cigareta, bolnici i braniteljima Vukovara 16 dana prije sloma obrane Grada heroja! O ovoj fascinantnoj priči istinskih hrvatskih heroja hrvatska javnost ne zna gotovo ništa. Sa sigurnošću možemo reći, da bi Amerikanci, da su među svojim vojnicima imali ovakve heroje, o njihovoj priči snimili stotine filmova i tako s tim pričama upoznali čitav svijet. Nažalost, dok se neki ljudi upitnih ratnih puteva i zasluga često propagiraju u heroje, ovakve priče često prolaze ispod radara.

U noći, točnije, u prvim satima 2. studenog 1991. godine, 33. dan vojne blokade grada Vukovara, nakon višestrukih neuspješnih pokušaja deblokade i dostavljanja pomoći obrani grada kopnenim putem, četveročlana posada Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek na svome prvom službenom borbenom letu probila je blokadu grada dostavom sanitetske pomoći iz zraka padobranima.

Osnivač i zapovjednik voda vojni pilot Marko Živković, nakon izlaska iz JRV-a 11.09. i dolaska u Zagreb, uvidjevši da se nikakve konkretne zrakoplovne aktivnosti ne planiraju u zapovjedništvu ZNG-a na Tuškancu, nakon tjedan dana samoinicijativno se pojavljuje u Zapovjedništvu operativne zone Osijek kod zapovjednika Karla Gorinšeka tražeći način kako se može, sa svojim letačkim znanjem, uključiti u obranu istočne Slavonije gdje su se borbe uvelike intenzivirale toga rujna.

19.09. na dojavu o obaranju neprijateljskog aviona, sjeda u auto i pojavljuje se u Đakovu, svega par sati nakon obaranja NJ-22 Orao s pilotom Mušom Begićem, kako bi vidio što se točno dogodilo i da li kako može pomoći protuzrakoplovnoj obrani Đakova sa svojim savjetima i iskustvom. U Đakovu upoznaje Željka Radoša, istaknutog pripadnika organizacije obrane Đakova koji je i oborio avion ispalivši laki prenosivi protuzrakoplovni sustav 9K32 Strela-2 i vrsnog pirotehničara.

Iako ispočetka nepovjerljiv prema Živkoviću, zbog njegove neuobičajene priče s kojom se istinito predstavlja, postupno se razvija komunikacija i razmjena ideja kako bi mogli avione i ljude s osječkog sportskog aerodroma, koje je Živković nedavno upoznao po dolasku u Osijek, prebaciti u relativno sigurno Đakovo i otuda početi prve borbene letove još neformiranog vojnog zrakoplovstva vojske u nastajanju. U sljedećim tjednima pokušavaju riješiti prvenstveno administrativne probleme kako bi mogli početi sa formiranjem voda što im i uspijeva u prvoj polovini listopada.

U međuvremenu, Živković i Radoš, sada kao zapovjednik i zamjenik zapovjednika voda, imenovani od strane generala Antona Tusa, u Vinkovcima upoznaju Milu Dedakovića, isprva ne znajući s kime razgovaraju, predstavljaju mu se i nude borbenu pomoć oformljenog zrakoplovnog voda koji se upravo priprema za djelovanje na području Đakova. Vod je sastavljen od nekoliko vojnih pilota, osoblja i pilota Privredne avijacije Osijek, članova AK Osijek i đakovačkih dobrovoljaca.

Saslušavši njihove ideje i prijedloge, bivši zrakoplovni pitomac Dedaković komentira „Čini mi se da ste ludi, ali da znate o čemu pričate. Radit ćemo zajedno“. Odmah ispituje mogućnost bombardiranja Đergajske šume gdje su neprijateljki topnički položaji koji obrani grada prestavljaju veliki problem. Živković i Radoš mu odgovaraju da nemaju takvih mogućnosti ali, bez ulaženja u detalje što i kako, da bi mogli bombardirati točkaste ciljeve za koje unaprijed dobiju točne koordinate. Od tog sastanka počinju intenzivne pripreme, prvenstveno za zrakoplovni sanitetski prijevoz, ali i za zrakoplovna borbena djelovanja po istočnoj Slavoniji s nizom tehničkih, logističkih i borbenih problema koje su manje ili više uspješno rješavali.

Improvizirane “bojler-bombe” kakve je koristio Samostalni zrakoplovni vod Osijek

21.10. Živković i Radoš po pozivu hitno odlaze u Vinkovce kako bi im izdali usmeno naređenje da se što prije organizira let sa sanitetskom pomoći za Vukovar nakon što su propale sve nade u proboj ili dostavu pomoći humanitarnim konvojem. U cjelokupnoj zbrci oko pokušaja probijanja blokade grada nažalost ne postoje detaljnije informacije što točno od sanitetskog materijala u Vukovaru najviše nedostaje, osim zaliha krvi, pa se odluka o sadržaju pomoći prepušta vodu da sam odluči. Nakon konzultacija s doktorima iz Đakovačke bolnice, u narednih par dana Radoš počinje potragu za dostupnim sanitetskim materijalom. U bolnici u selu Stari Mikanovci zapljenjuju po jednu veliku bocu dušičnog-oksidula i kisika – plinova koji se koriste u operacijama za uspavljivanje pacijenata. U Đakovačkoj bolnici uzimaju veću zalihu krvne plazme i konca za šivanje rana. Nažalost, ne mogu objasniti zašto im sav taj materijal treba pa dolazi do sukoba i prepirki sa osobljem bolnica u kojima uzimaju sanitetski materijal. Krvnu plazmu skladište u kućnim frižiderima koje postavljaju na objektima letjelišta Gajgerova pustara. Ukupno je skupljeno oko 600 kilograma sanitetskog materijala kojeg planiraju zapakirati u pet zelenih vojnih drvenih sanduka od automatskih pušaka zapremine 0,3 kubna metra. Kako se sanduci ne bi raspali pri udaru o zemlju, ojačani su željeznim zavarenim okvirom s poklopcem. Uz svaki sanduk je žicom pričvršćen okasti ključ 22 kako bi okvir sanduka bilo lakše otvoriti onome tko ga pronađe. Obje plinske boce su spojene okvirom u jedan paket. Na postolju svih šest okvira su montirani industrijski ležajevi radi lakšeg rukovanja s teretom u avionu.

S pakiranjem i pričvršćenim padobranima ukupna težina sanitetske pomoći koju planiraju izbaciti iznad Vukovara je oko 750 kg. Teret je pričvršćen za školsko-borbene padobrane za desante Kluz PD-08 s automatom ruske proizvodnje KAP-3 za otvaranje padobrana s vremenskim odmakom nakon izbacivanja. Automati su namješteni da otvore padobrane s vremenskim odmakom koji je potreban da bi teret došao s 1.500 metara visine izbacivanja na visinu od 300 metara nakon čega se nastavlja spuštati usporeno pod otvorenom padobranskom kupolom.

Avion će na borbeni let poletjeti sa letjelišta Gajgerova pustara, udaljen 2 kilometra istočno od središta Đakova gdje je bilo zapovjedništvo voda i oko 15 km od prve crte bojišta. Odabrano letjelište je samo jedno iz mreže stotinjak takvih livada po cijeloj Slavoniji koje je koristila Privredna avijacija Osijek, najveća tvrtka za aviotretiranje poljoprivrednih površina u bivšoj državi, koje će vod uz par drugih lokacija iz okoline Đakova ubuduće koristiti za prikrivanje svojih aktivnosti i aviona. Neprijateljsko zrakoplovstvo je upoznato o aktivnostima voda i povremenim preletima različitih tipova aviona i u dva navrata raketira letjelište Štrosmajerovac s kojega su se odvijali letovi sa malim avionima Cesna i Piper.

Nakon prvog raketiranja avionom MiG-21 sa saćastim lanserom 17.10, vod prebacuje preostale avione na livadu Ivan Dvor, a na Štosmajerovcu ostaje kao mamac rashodovani poluprikriveni Dromader kojeg neprijateljski avioni raketiraju, s osam nevođenih raketa Munja. Nekoliko dana kasnije, 29.10., avion prvi puta prelijeću piloti Privredne avijacije na niskoj visini od 10 metara s neugledne nakošene 150-metarske livade uz šumu pored imanja Ivan Dvor na Gajgerovu pustaru.

Predvečer 30.10., gdje se tijekom hladne noći upravljačke površine i krila djelomično smrzavaju te u 5 sati ujutro planirani kapetan leta odbija poletjeti s Živkovićem pod izgovorom da je cjelokupna akcija prerizična. Piloti Privredne avijacije avion vraćaju na Ivan Dvor, te čekaju do idućeg predvečerja 31.10. kada s avionom ponovo prelijeću na Gajgerovu pustaru. U 4 sata ujutro, prije planiranog polijetanja, magla je pregusta i ne postoje minimalni vremenski uvjeti da bi se let ostvario. S prvim zrakama sunca avion opet prelijeće na Ivan Dvor. Nakon drugog neuspješnog pokušaja polijetanja Dedaković traži od Živkovića da dođe u Vinkovce i traži informaciju kad je moguće očekivati dostavu planirane pomoći jer je stanje u Vukovaru dramatično.

U neugodno tvrdom razgovoru nasamo u „gluhoj sobi“ zapovjedništva operativne zone Vinkovci-Vukovar-Županja, Živković mu obećava da će se let sigurno odraditi s prvim povoljnim meteorološkim uvjetima jer su sve ostale probleme oko tehnike i članova posade, u međuvremenu, riješili.

Trećeg dana, 01.11. u suton avion još jednom prelijeće na Gajgerovu pustaru, ovaj puta s najavom dobre vremenske prognoze i dva nova člana posade koji će se priključiti borbenom letu. Tu večer oko 20 sati, 5 sati pred planirani desant, Radoš preko kriptiranog paket-radija iz Centra za obavještavanje Đakovo šalje poruku načelniku veze Juliju Novaku u zapovjedništvu obrane grada Vukovara da će se let noćas obaviti i da se naprave pripreme za prihvat desanta. Sva komunikacija koja je prethodila pripremama za let kao i same naredbe oko leta izdaju se usmeno, bez ikakvih pisanih tragova, i isključivo ljudima od povjerenja jer je strah o namjernog ili slučajnog curenja informacija i sabotaža prilično velik i pratit će vod cijelo vrijeme njegova djelovanja. Veza je imala šifru Vampir, a šifra zrakoplova bila je Drakula.

Paralelno s tom porukom obavijest se šalje i Vinku Vrbanacu, osobi za kontakt oko letačkih aktivnosti u zapovjedništvu operativne grupe Vinkovci-Vukovar-Županja, te se koordiniraju ostale aktivnosti oko pripreme leta. Kod zapovjednika protuzrakoplovne obrane Đakova, prilično gusto raspoređene i uspješne u dotadašnjem djelovanju, Radoš traži, bez detaljnijeg pojašnjenja, da se obustave sva vatrena djelovanja u vremenu od 21 sat do trenutka obavijesti da se mogu ponovo aktivirati.
Tijekom noći do ponoći oružari s posadom aviona pune sanduke s krvnom plazom iz frižidera zajedno s ostalim sanitetskim materijalom i cigaretama koje su ravnomjerno raspoređene u svaki sanduk tako da i jedan dostavljeni sanduk ima od svega po malo pomoći. Zbog optimiziranja ukupne težine, korisnog tereta i doleta, avion je napunjen samo s 200 litara visokooktanskog goriva ravnomjerno raspoređena u oba gumena spremnika u krilima koja su prevučena impregniranim platnom, što bi trebalo biti dovoljno za sat i pol vremena leta ukoliko će posada tražiti, po slobodnom dijelu teritorija, gdje prinudno sletjeti.

Nakon što su cijelu noć mazali krila i upravljačke površine sa špiritnim alkoholom nabavljenim iz đakovačke kemijske tvornice Meteor, kako se avion ne bi zaledio na niskoj noćnoj temperaturi, kao što im se dogodilo u prvom pokušaju leta dva dana ranije, u 00:15 sati mehaničari pale avion za zagrijavanje i dizanje motora na radnu temperaturu. Uz buku rada motora koji se širi ravnicom oružari s pilotima i padobrancima u dvojkama unose sanduke težine oko 125 kg, dok najteži teret boce unose zadnje i stavljaju ih prve za izbacivanje do vrata.

Pripremljeni avion za desant je WSK/Antonov An-2, bivše civilne registracije YU-BHV, proizveden 1972. godine pod serijskim brojem 1G135-45, jedan od 16 mobiliziranih aviona od Privrede avijacije Osijek, koji je u kavom-takvom letnom stanju za razliku od ostalih aviona s kojima se ne može puno napraviti. Avion je dorađen za potrebe borbenog djelovanja te noći: obojan je tamnozelenom bojom sa različitom maskirnom shemom po bočnim stranama; s desne strane na ispuhu motora je postavljena ukošena cijev duljine 4 metara za skrivanje plamena i buke motora; na pod su postavljene čelične ploče debljine 4 mm te oko pilotskih sjedala u kabini su omotani pancirni prsluci, sve kao zaštita posade od pješačke vatre sa zemlje koju očekuju na letu.

Minutu nakon paljenja improviziranog osvjetljenja poletne staze, načinjenog od 10 watnih frižiderskih sijalica spojenih žicom i postavljenih na drvenim štapovima pogonjene agregatom, u 00:29 sati nakrcani avion polijeće s četveročlanom posadom, s ukupnom težinom oko 1.750 kg tereta.

Članovi posade su dobrovoljci za ovaj let: kapetan Josip Hrgović, vojni transportni pilot na avionu An-26 i instruktor letenja na G-2, kopilot Marko Živković, borbeni pilot na avionu MiG-29 i sportski pilot instruktor, Ante Plazibat, omladinski sportski padobranac Aerokluba Osijek, te Rade Griva, iskusni padobranski instruktor. Hrgović je došao u Đakovo dan ranije iz Zagreba na Živkovićev telefonski poziv nakon neupješnog leta prve noći, i ovo mu prvi noćni let s avionom An-2 u karijeri, dok je Živkoviću ovo prvi let u karijeri za komandama aviona An-2 i za vrijeme trajanja ovog borbenog leta prolazit će i preobuku upravljanja ovim tipom aviona povremeno preuzimajući komande. Svi članovi posade nose kao osobno naoružanje automatske puške PM md. 63, poznatije kao ‘rumunjka’, dok samo dvojica padobranaca na leđima uz puške nose i padobrane za slučaj potrebe napuštanja aviona tijekom leta.

Kompletna istočna Slavonija te je zime potpuno zamračena, bez rasvjete na ulicama i zgradama, tako i Đakovo i njegova okolina, zbog čega je posadi jedini vizualni orijentir pri odvajanju aviona od zemlje, u potpuno zamračenom zrakoplovu sa slabim osvjetljenjem pojedinih instrumenta u kabini, ostavljeno osvjetljenje piste u trajanju od 7 minuta kako bi se prilagodili okolnostima leta u potpunom mraku i počeli pratiti glavne parametre leta. Rizik ostavljanja osvjetljenja piste je velik zbog lakog uočavanja od strane neprijateljskih letjelica s veće udaljenosti, ali je i jedina garancija da će se posada orijentirati u mraku i uspješno zauzeti planirani smjer leta.

Višestruko kružeći samo iznad aerodroma zbog opasnosti od prijateljske pješačke vatre na širem području Đakova, posada uspijeva dići opterećeni avion na visinu oko 500 metara, dovodi avion na brzinu od 140 km/h i uvodi u planirani pravac leta 081 prema Vukovaru u duljini od 42 kilometra, pokušavajući se što prije podići na planiranu visinu od 1.500 metara. Udaljavajući se od aerodroma na avion se puca iz pješačkog naoružanja s povremenim trasirajućim svjetlećim mecima od strane pripadnika ZNG-a koji misle da je riječ o neprijateljskom helikopteru ili avionu. Olakotna okolnost je da vojnici koji pucaju to instinktivno rade u smjeru iz kojeg zvuk dolazi u mrkloj noći, dok je zrakoplov ispred očekivane pozicije zbog sporosti širenja zvuka.

Zbog hitnosti zapovjedi za obavljanje leta, posada nije mogla čekati dostavu kupljenog GPS uređaja, kojeg upravo iz Njemačke donosi pilot Mirko Vukušić, pa se u imitaciji instrumentalnog noćnog upravljanja avionom oslanjaju na primitivne ugrađene navigacijske instrumente namijenjene isključivo dnevnom vizualnom letenju na manjim visinama: kompas, umjetni horizont i variometar. Let se obavlja u potpunoj radijskoj tišini od samog trenutka polijetanja dok Živković u krilu ima ručnu radijsku stanicu Motorolu na frekvenciji 147.40 MHz za kratku šifriranu glasovnu komunikaciju sa zemaljskom posadom na Gajgerovoj pustari i s posadom koja organizira prihvat desanta. Živkovićev pozivni znak za polijetanje i slijetanje je Osmica, a za desant Drakula.

Pravac leta prolazi između dva srpska sela Pačetina i Bršadina, na 6 kilometara udaljen od heliodroma poljske vojne bolnice uz srpsko selo Bobota na kojem su letačke operacije neprijateljske vojske za potrebe izvlačenja ranjenih prema beogradskoj VMA konstantne. Na samom početku leta posada u kabini desno od sebe u daljini jasno vidi 20 metarski plamen zapaljenog naftnog nalazišta u Đeletovcima kao jedini vidljivi izvor svjetla u cijeloj istočnoj Slavoniji, a koji će kasnije koristiti kao najsnažniji orijentir na budućim borbenim letovima.

Koordinirano 25 minuta nakon polijetanja aviona, u 00:53 sata, dvije minute prije planiranog doleta aviona iznad Vukovara, topnička baterija od 6 samohodnih topova kalibra 90 mm s položaja kod sela Borinci počinje ispaljivati po jedan plotun koncentrirane vatre po uobičajenim topničkim ciljevima u sjevernom djelu Vukovara svakih 60 do 90 sekundi kako bi u periodu od 7 minuta granatiranjem po širem području očekivanog desanta prekrili zvuk aviona i natjerali protivničku stranu u zaklone. Otežavajuće je to što baterija može maksimalno ispaltiti 30 plotuna zbog nedostatka topničkih punjenja. 28 minuta nakon polijetanja i nakon 18 minuta pravocrtnog leta aviona, padobranski instruktor otvara okrugli poklopac promjera 20 cm na podu aviona, originalno konstrukcijski namijenjen za rasipanje krutih tvari u poljoprivrednom aviotretiranju i pokušava uočiti gledajući na jedno oko kroz pasivni elektro-optički snajperski nišan za noćno promatranje Zraka 5×80 dogovorene zapaljene signalne vatre na gradskom nogometnom igralištu NK Sloga.

Isječak obavijesti iz novosadskih novina Dnevnik iz proljeća 1992. godine, pola godine nakon početka djelovanja Samostalnog zarkoplovnog voda Osijek s poljoprivrednim avionima An-2, s tekstom: „Pokrajinski centar za uzbunjivanje juče emitovao upozorenje NE OBARAJTE POLJOPRIVREDNE AVIONE! U periodu od 7:30 do 13:00 časova, na teritoriji Vojvodine poljoprivredna avijacija će vršiti zaprašivanje. Molimo građane da ove avione ne obaraju.“

No, Vukovar toliko gori na raznim točkama da se signalne vatre ne ističu te silna vatra i povremeno pucanje na zemlji i po avionu trasirnim zrnima predstavlja problem pri gledanju kroz nišan koji registrira sve te pojave kao snažne bijele bljeskove s odgodom, što cjelokupnu situacijsku sliku čini nerazumljivom. Instruktor u par navrata sklanja pogled u zamračenu unutrašnjost aviona kako bi dobio primirenu sliku, ali bez ikakvog poboljšanja razumijevanja što dolje vidi. Shvaća da zamišljen način uočavanja dogovorene točka iskrcaja desanta ne funkcionira, odlazi do bočnih vrata koja otvara, naginje se kroz njih i golim očima pokušava razaznati gdje su. Grad je toliko zamračen da se ni Vukovarac Živković iz kabine, kao ni padobranski instruktor na bočnim vratima, koji Vukovar jako dobro poznaju iz zraka, ne mogu uopće orijentirati.

Borbe u gradu su tu večer, za Vukovarske pojmove, utihnule na razinu povremenog granatiranja i puškaranja svjetlećim mecima i tromblonima bez aktivnih napada, tako da se glasni zvuk opterećenog motora aviona ipak može čuti kroz topničko granatiranje u većem dijelu grada, što na obje strane izaziva zbunjenost. Dio branitelja na položajima misli da čuje riječni brod koji glisira, što je po njihovom sudu mnogo realnija opcija od pomisli da pomoć dolazi zrakom. Počinje pojačana aktivnost na svim radijskim frekvencijama na obje strane. Neprijateljski vojnici koji uspijevaju shvatiti što se događa počinju pucati po avionu iz svih pješačkih kalibara, no zrna ili ne dosežu do visine aviona ili su usmjerena u potpuno krivom smjeru zbog već opisanog učinka širenja zvuka. Olakotna okolnost za posadu ovaj puta je, za razliku od idućih letova, što su svi protuavionski topovi uvučeni u ruševine i postavljeni za protupješačku borbu i nije ih moguće brzo izvući i usmjeriti prema nebu.

U opkoljenom Vukovaru vrlo ograničeni broj ljudi, svega njih 5-6 iz najužeg zapovjedništva, zna vrlo šturo dostavljenu informaciju o pokušaju dostave pomoći iz zraka. Nemaju informaciju odakle će avion doći, o kakvim se tipu aviona radi, kao ni tko će njime upravljati. Jedino od informacija što im je dostavljeno je očekivano vrijeme i mjesto istovara desanta.

Zadaću dočekivanja zrakoplova, zapovjednik Borković dao je Zvonku Čukelju, Ivici Franiću, Ivica Arbanas i pripadnicima vojne policije. Jedini odgovarajući teren za to bilo je igralište Sloge, iako je to više-manje ostala samo želja obrane Vukovara, jer je bez prave opreme bilo preteško pakete isporučiti na to mjesto.

Zapovjednik 4. bojne 3. gardijske brigade Zadranin Ivica Arbanas Lipi, stoji pored zapaljenih vatri na radijskoj vezi za koordinaciju desanta sa zrakoplovom s pozivnim znakom Vampir. Arbanas je dobio usmenu zapovijed da organizira paljenje vatri i prihvat desanta 5 sati ranije i u tih par sati najveći mu problem predstavlja što se može pronaći u razrušenom gradu a da može jako gorjeti. Na kraju jedino što pronalazi su automobilske gume, koje osim što gore, prave i dosta dima, pa je i to jedan od uzroka zašto posada iz aviona ne može vidjeti dogovoreno mjesto desanta. Zapaljene gume su složene u obliku znaka strijele sa sjeverozapadnim smjerom označavajući smjer vjetra pri zemlji.

Prvobitni plan je da avion u pravocrtnom letu doleti do dogovrenog mjesta istovara desanta, izbaci padobrane i kružno se okrene u smjeru povratka. Ali malo toga te noći ide po planu. Posada aviona se ne može orijentirati leteći iznad grada u prvom naletu, pa pravocrtno produžuje do Dunava, koji se razaznaje svjetlucanjem vodene površine na polumjesečini, potpuno zanemarujući zvukove i tragove pješačke paljbe koji zrnima dolaze do ispod njih. Padobranski instruktor uspijeva se orijentirati po konturama obale pa iznad Dunava, koji je na tome dijelu širok oko 1.000 metara, stojeći na rubu vrata navodi posadu vikanjem preko pripremljenih boca za izbacivanje da nakrcani avion usmjeri u desni zaokret s jednominutnim polukrugom u suprotan pravac. Sanduci i boce nisu pričvršćeni za čvrste točke u avionu, što u zaokretu aviona predstavlja problem jer se na pomičnim ležajevima počinju micati u istom smjeru, padobranci ih ne mogu sve pridržati, pa dolazi do promjene centraže aviona i pilot Hrgović se bori rukama i nogama na komandama održati avion u željenom smjeru, horizontalno i bez gubitka visine.

Komunikacija pilota i padobranaca se odvija kroz okretanje i dovikivanje Živkovića sa Plazibatom koji pokušava pripremiti teret za izbacivanje i pri tome ga nekako držati, i instruktora koji stoji na vratima i promatra smjer leta, te povremeno preko sanduka dolazi do kokpita da prokomentira gdje su i gdje bi mogli početi izbacivati teret. Živković, znajući koliko je bitna pomoć opkoljenim snagama iz svih razgovora prije leta, inzistira da lete nad gradom dok ne uoče gdje treba baciti teret jer povratak s teretom nije prihvatljiva opcija. Ono što ga muči je što zna, ali nikome ne govori, da sa svakom provedenom minutom u zraku iznad Vukovara, vjerojatnost reakcije protivničke strane s dizanjem dežurnih aviona s Batajnice, na kojoj je nekad i sam letio, raste, a što im može dodatno zakomplicirati cijelokupni let jer će morati prijeći na ekstremno malu visinu kako bi izbjegli presretanje i obaranje. Uz buku rada motora i vjetra koji ulazi u avion, lupanje tereta, dovikivanje i razgovaranje s padobrancima, Živković bi trebao preko radio veze čuti zemaljsku posadu koja očekuje desant materijala. U jednom trenutku Arbanas preko veze govori „Drakula, iznad nas si, čujemo te, bacaj!”, s druge strane dolazi nerazgovijetan odgovor zbog ometanja na frekvenciji i nakon toga tišina na radijskoj vezi.

Pola minute nakon toga na stadionu se čuje u razmacima od 15-tak sekundi specifično šuštanje pri otvaranju tri padobranske kupole. Avion ide u drugi desni nalet na istoj visini za 2-minutni povratak na istu točku izbacivanja za ispuštanje još tri padobrana pri čemu će pripremiti ostala tri sanduka za izbacivanje. U 01:01 sat i zadnji padobran je izbačen iznad grada. Mrkli je mrak pa se padobranske kupole ne mogu vidjeti, Arbanas naređuje svome zamjeniku, u oko teško ranjenome Ivanu Anđeliću Doktoru da s još dvojicom ljudi krene u pretraživanje razrušenih kuća u potrazi za ispuštenim teretom. Nakon gotovo sat vremena pretraživanja ništa ne pronalaze i razočarani se vraćaju prema zapovjedništvu obrane grada uz Dunav. Prvi padobran, koji visi na drvetu sa sandukom, pronalaze Ivan Anđelić Doktor i Slavko Jalušić iz Čakovca, pripadnik Vojne policije. Drugi sanduk je pronađen u širem području centra grada otvoren s odnesenom većinom tereta. Treći padobran je završio na ničijoj zemlji između vatrenih položaja, i branitelji koji ga uočavaju s borbenog položaja planiraju da će ga ujutro napadom krenuti izvlačiti. Četvrti padobran je završio na krošnji drveta u dvorištu osnovne škole Lužac, duboko iza neprijateljskih linija i tamo će ostati visjeti sve do pada grada. Ostali sanduci i boce nisu nikad identificirani gdje su pali.

Dobar dio paketa završio je na srpskoj strani iako je obrani Vukovara tada svaki paket vrijedio zlata, pa su bili zahvalni i na maloj količini koju su dobili.

Potpuno iscrpljeni branitelji su malo razočarani što u sanducima ne pronalaze protuoklopna sredstva koja su im očajno potrebna, ali informacija da su hrvatski vojni avioni počeli djelovati iznad grada vraća im nadu da je moguć preokret u opsadi. Skupljeni sanitetski materijal se odvlači u bolnicu dok se zalihe cigareta donose u zapovjedništvo kao mjesto odakle će se ravnomjerno dijeliti braniteljima na prvoj liniji.

Po izbacivanju zadnjeg padobrana posada usmjerava avion u smjer 265 i nastavlja pravocrtno letjeti prema Gajgerovoj pustari. Posada zna da je efekt iznenađenja potrošen i da će povratak biti teži od dolaska. Pri povratnom letu posada treba preletjeti tri do četiri brigade neprijateljskih snaga u punom borbenom rasporedu s minimalno 15.000 ljudi pod punim naoružanjem. Dojava o naletu nad gradom, buka aviona ili slučajna paljba mogu uzrokovati obaranje aviona, čega je posada svjesna, tako da sada predstoji samo čekanje i igra živaca u trajanju od 20 minuta da li će se uspjeti doći do slobodnog teritorija. Pri prelasku crte razdvajanja dočekuje ih još jača puščana paljba sa zemlje od pripadnika ZNG-a, stoga vrlo oprezno smanjuju visinu kako bi što okomitije sletjeli i izbjegli pucanje po njima. Pet minuta prije slijetanja Živković na motorlu govori „Devetka, dvojka” čime daje znak na Gajgerovoj pustari za paljenje osvjetljenja piste kako bi se orijentirali prije ulaska u pravac slijetanja.

U 01:24 sati, 55 minuta nakon polijetanja na borbeni zadatak avion slijeće neoštećen. Pola minute nakon što avion dotiče zemlju i rula po njoj osvjetljenje piste se gasi. Članovi posade izlaze iz aviona, prilično su mokri unatoč hladnoj jesenskoj noći, grle se međusobno i s članovima zemaljske posade uz čestitanje. Svi su prilično umorni.

Tada počinje igra mačke i miša na slavonskom nebu koja će trajati idućih mjesec dana. Ti su zrakoplovi u početku u sanducima s padobranom izbacivali pomoć opkoljenom Vukovaru. Zatim su dosjetljivi oružari od plinskih boca napunjenih eksplozivom počeli izrađivati takozvane bojler-bombe, pa je na neprijateljske položaje padao i smrtonosni teret.

Borbene aktivnosti osječkog voda imale su itekako važne moralno-psihološke, pa i materijalne učinke. Jugo-vojska je uskoro počela respektirati neočekivanu pogibelj iz zraka koju, unatoč tehničkoj nadmoći, nije mogla zaustaviti. Zbog toga je u blizinu bojišnice dopremljena raketna pukovnija iz Srbije, naoružana najmodernijim protuzrakoplovnim raketnim sustavom KUB-M SA-6.

Pokušavajući oboriti hrvatske zrakoplovce ispalili su 16 raketa, od kojih su neke pale čak i u susjednu Mađarsku.

Ipak, jedna raketa pogodila je cilj – 2. prosinca 1991. iznad Otoka pokraj Vinkovaca pogođen je An-2 u kojem su poginuli osnivač voda Marko Živković i drugi pilot Mirko Vukušić te padobranci Ante Plazibat i Rade Griva. U tim okolnostima vod je morao prestati s borbenim djelovanjima. Do tada su, u nešto manje od dva mjeseca, hrabri hrvatski letači obavili 35 borbenih letova tijekom kojih je izbačeno 68 bombi i 17 sanduka s dvije tone pomoći za Vukovar.

Originalni padobranski sistem PD-08 koji je završio ispred stožera obrane grada. Po pronalasku padobrana sa sandukom pomoći, vezist Miroslav Oljača, bivši vojni i sportski padobranac, znajući o čemu je riječ i kako ga složiti, padobran odlaže u jednom kutu zapovjedništva obrane grada. Nekoliko dana prije pad grada, na molbu Arbanasa koji je uočio padobran, prepravit će mu ga u ruksak s kojim će Arbanas krenuti u proboj noseći konzerve i municiju u njemu. Danas je ovaj padobranski sistem kod Arbanasa kao osobna uspomena na sudjelovanje u bitci za Vukovar.

O pothvatima Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek, a povodom obljetnice pogibije njihovih članova snimljen je i film “Ispod radara”, redatelja Stipe Majića – Pipe. Snimanjem filma je djelomično ispravljena nepravda vrlo lošeg upoznavanja hrvatske javnosti s istinskim herojima koji su, s gotovo nikakvim sredstvima, uz dobru volju, znanje i nadljudsku hrabrost značajno doprinijeli obrani Hrvatske u Domovinskom ratu.

HEROJI SE NIKAD NE ZABORAVLJAJU!

Tekst: www.za-dom.com | “Nebeski Hodač”
Izvor: Osobna svjedočanstva sudionika | Hrvatski vojnik

POVEZANE OBJAVE

Podržimo humanitarnu akciju

Možda će vas zanimati

“Divovima” – emotivna pjesma posvećena pripadnicima satnije HOS-a Vukovar

Darko Derganc, u čast pripadnicima vukovarske satnije HOS-a napisao je pjesmu kojoj je nadjenuo naziv "Divovima". Zanimljivo je kako je ovo jedina...

Hrvatski apsurd: Roditelji se žalili na puštanje hrvatske himne u osnovnoj školi u Zagrebu!?

U Osnovnoj školi Petra Preradovića u Zagrebu svakog se ponedjeljka na početku nastave intonira himna Republike Hrvatske. No, koliko god se to...

Rođendan heroja: Bio je hrabar, uništio je 12 tenkova…

Posmrtne ostatke Žarka Manjkasa do sada nisu pronašli. Njegovi suborci Damir Radnić i Stjepan Dugan o njemu pričaju sa silnim ponosom, a...