Damir Markuš, poznat i pod nadimkom Kutina, hrvatski je branitelj, dragovoljac HOS-a, zamjenik gradonačelnika Kutine, autor knjige “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, a uz suborca Damira Plavšića prošao je cijeli svijet s glazbeno-scenskim spektaklom koji prikazuje
Razgovarao i pripremio: Max Križanić
Dragovoljac ste Domovinskog rata i pripadnik Vukovarske satnije HOS-a. Opištie našim čitateljima ukratko dane provedene u Vukovaru?
Krajem Rujna ’91. godine, skupina od nas 58 dragovoljaca u nekoliko grupa ulazi u Vukovar, koji je 2.10. sasvim opkoljen ogromnim neprijateljskim snagama. Od nas 58, na kraju bitke za Vukovar, poginulo je ili ubijeno, kao ranjenici na Ovčari, 25, četvero nestalih, Jadranko Anić Antić, Duško Smek, Jean Michel Nicolier i Žarko Manjkas Crvenkapa. Po dolasku u Vukovar, Mile Dedaković – Jastreb, održao nam je govor i uputio na Sajmište, urbani dio grada Vukovara. Nakon desetak dana, tako nešto, 14 hosovaca je upućeno u Bogdanovce, da pomognu tamošnjim malobrojnim braniteljima, nas 44 ostaje na Sajmištu. Kad smo krenuli u proboj, jer predaje nema, 16. na 17.11. od nas 44, 8 nas je ostalo. Svi ostali su ili poginuli, ranjeni ostali u bolnici, a jedan manji dio kao teški ranjenici izašli u jedinom konvoju ranjenika oko 20.10. Od nas 8, samo dvojica nisu ranjena, mi svi ostali i po više puta.
Ranjen sam dva puta gelerima u glavu, metkom kroz nogu. Napisao sam knjigu “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, i moji suborci sudjeluju u njoj, a koristio sam i knjigu neprijateljskog vojnika, jer je pisao o istim ulicama gdje smo i mi hosovci bili. Tako se kroz knjigu provlači moj tekst velikom većinom, te manji dio od neprijateljskog vojnika, kako bi svi vidjeli, kako su oni napadali, a kako smo se mi branili. Svakodnevni napadi višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, što po broju vojnika, tehnike, opreme, svega. Ali nisu imali jedno, što je krasilo nas branitelje grada. Srce! Bogu smo se molili kao i cijeli Hrvatski narod i za Hrvatsku borili. I uspjeli smo. Izgubili smo bitku, ali smo dobili rat, potukli neprijatelja do nogu. Otkos, Maslenica, Bljesak, Oluja…
Koji su bili kriteriji za ulazak u HOS, jesu li to bili kriteriji nacionalne i vjerske pripadnosti ili isključivo dragovoljno stavljanje na raspolaganje domovini?
HOS je nastao iz HSP-a, tako je osnovan, ali nisu svi hosovci bili članovi HSP-a, to nije bilo toliko presudno, bilo je važno da si za dom spreman. Imali smo i pripadnike srpske nacionalnosti, muslimanske i svih nacionalnosti. Ljudi su to koji su branili svoj dom, naš dom, Hrvatsku. Danas bi ti ljudi trebali voditi politiku srpske nacionalne manjine, jer su dokazali da su spremni dati i život za Hrvatsku, a ne ovi sadašnji, koji od Hrvatske vole jedino kunu.
[product id=1462]
U svjetlu činjenice da HOS nije opterećen ratnim zločinima, i da su, uostalom i poneki Srbi bili pripadnici HOS-a, kako gledate na etikete koje se žele pripisati HOS-u iz pojedinih medijskih i političkih krugova, kako se radi o fašističkim obilježjima i slično?
Povijest je napisana, i mi smo kao sastavni dio Hrvatske pobjedničke vojske taj dio i to nitko i ničim više ne može ”izbrisati”. Rade to oni koji nikad nisu voljeli Hrvatsku, niti se borili za nju. Miševi odnekud iznikli, a u ratu pod suknjom majčinom ili ženinom bili. Ni strane države im onda nisu bile mrske, a sad se našli nas prozivati. Velik broj hosovaca je dao život, mnogi su ranjeni, imamo nestalih u obrani od četničke kokarde i crvene zločinačke petokrake (JNA). I danas, gle apsurda, žele prikazati da smo mi fašisti, a ovi cvijeće i dobri momci? Neće ići, pitanje je dana kad će ti i tzv. biti ”prizemljeni”.
Tko su, u Domovinskom ratu bili fašisti, a tko antifašisti?
U ratu kojem smo bili napadnuti, izvršena je brutalna agresija, fašisti su bili napadači, srpsko-četnička, JNA banda. Mi, hrvatski branitelji smo se branili od tog fašizma. Dakle, mi smo najveći antifašisti, Hrvatski branitelji.
Autor ste knjige „58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca“, a zajedno s Damirom Plavšićem prošli ste mnoge krajeve svijeta promovirajući Domovinski rat. Opišite nam neka Vaša iskustva i zanimljivosti s tih predstava.
Bitku za Vukovar je osmislio Damir Plavšić, također dragovoljac Vukovara i Vukovarac, koji je napisao knjigu, ”Ne plači moj dobri anđele”, ja sam je nadopunio i neke stvari dodao. Predstava je do sada izvedena u Novom Zelandu, Australiji, Kanadi, Americi, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, BiH te hrvatskoj uzduž i poprijeko. I idemo dalje, upravo su pripreme za Južnu Ameriku, a idući tjedan smo ponovo u BiH. Gdje god su spremni nam pomoći u organizaciji mi dolazimo. Naš fokus je na djeci, djeca da znaju kako se branila Hrvatska i tko ju je branio, tko ju je napadao, kako je to bilo. U primjeru Vukovara, jer smo o tome knjige napisali i tamo bili. Do sada 176 predstava, preko 80.000 ljudi pogledalo, a sudjelovalo oko 7.000 izvođača u njoj. Imali smo dvorane pune i po 1.200 ljudi, nešto spektakularno, nešto posebno. Iskustva su odlična, jer zaista kada znamo koliko malo ili ništa su učili našu djecu u školama, ovo je nužno, kako bi bar nešto znali.
Kako komentirate napade na Vašu predstavu koji su se u zadnje vrijeme pojavili?
Budale ne treba tražiti, one same dođu. Dovoljno je pogledati tko nas to napada, koje osobe, koje grupacije i sve je jasno. Sve mrzitelji Hrvatske, a milijune i milijune dobivaju te udruge i Novosti od hrvatskog proračuna. Kako bi s tim istim novcem imali ”streljiva” da nas napadaju. Ne napadaju nas, već Domovinski rat a time i Hrvatsku. Tko ne priznaje Domovinski rat ne priznaje ni Hrvatsku. Neće proći, pa pozdravljam te štakore i miševe.
Spremate li neki novi projekt u skorijoj budućnosti?
Da, ali ne bih o tome, jer bi se mnogi ”naši” uznemirili i radili sve da to ne uspije. Nešto sam do sada naučio…
Za kraj, molim Vas da date neku poruku mladima. Pritom ne mislim na predizbornu promidžbu, već na nešto što mislite da je zaista važno istaknuti za kraj.
Borite se za Hrvatsku sada, u miru, mi smo u ratu stvorili okvir, ali sadržaj nije, kao što vidimo, dobar. Volite Hrvatsku, hrvatske branitelje, jer, bili su spremni dati život za nju, a mnogi su i dali. Siguran sam, kako će se jednog dana, puno više vrednovati Domovinski rat, jer, itekako se iz njega može crpiti snaga, ponos i nada. To nam ubijaju dugi niz godinama, kojekakvim izdajničkim radnjama.
Mi nemamo službeno heroje Domovinskog rata, a itekako ih imamo. Mi nemamo nijedan ozbiljan film o Domovinskom ratu i niz drugih lako realizirajućih pozitivnih stvari. Namjerno se radi klima kakva je, što lošija, lakše se upravlja. Ali, nema predaje, ima nas još…
