‘Krvavi Uskrs’ na Plitvicama događaj je kojim su 31. ožujka 1991. godine i službeno počeli sukobi između pobunjenih Srba i vlasti netom osamostaljene Republike Hrvatske, koji će eskalirati u Domovinski rat 1991. – 1995.
Sukobljene strane bili su redarstvenici MUP-a Republike Hrvatske s jedne strane i naoružani krajinski teroristi s druge. Sukob je rezultirao smrću po jedne osobe s obje strane i značajno je pogoršao etničke napetosti koje su, kao posljedica projekta velikosrpske ekspanzije u SFRJ, eskalirale krajem 80-ih godina i postale jedan od katalizatora procesa koji su doveli do velikosrpske oružane agresije na Republiku Hrvatsku, te Domovinskog rata, kao obrambenog čina. Redarstvenici MUP-a Republike Hrvatske upali su u zasjedu pobunjenih Srba kod Plitvica, pri čemu je s hrvatske strane poginuo mladi Josip Jović iz Aržana pokraj Imotskoga, a sa srpske Rajko Vukadinović, teritorijalac tzv. Krajine.
Na područje Mukinja 28. ožujka 1991. g. stigla je skupina milicajaca Milana Martića iz Knina s ciljem onemogućavanja prosvjeda djelatnika poduzeća “Plitvice” protiv pripajanja tog područja tzv. SAO Krajini. Na koranskom mostu bile su istaknute zastave tzv. SAO Krajine, kao i one jugoslavenske, a odbor Srpske demokratske stranke (SDS) u, tada, Titovoj Korenici 29. ožujka 1991. godine donio je odluku o promjeni strukture zaposlenih u Nacionalnom parku Plitvice i time su čuvarsku službu preuzeli njihovi ljudi iz Knina.
Možda je važno naglasiti da je dio dužnosnika SDS-a, prešlo u današnji SDSS koji čini vladajuću većinu u Hrvatskom saboru. SDSS je osnovan na inicijativu Gorana Hadžića (osuđenog ratnog zločinca) i Vojislava Stanimirovića, 1997. godine. No, bivši saborski zastupnik Stanimirović i osuđeni ratni zločinac Hadžić, nisu bili oduvijek “na istoj liniji”. Štoviše, Stanimirović je u određenim trenucima provodio zešću velikosrpsku politiku nego Hadžić.
Stanimirović se 1995. godine nalazio na dužnosti direktora vukovarske bolnice, a ujedno je bio zastupnik Srpske demokratske stranke srpskih zemalja u Skupštini RSK. Ta stranka je osim u RSK djelovala i u Republici Srpskoj, štoviše njezin predsjednik bio je upravo Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske. Tako se Stanimirović, nasuprot Hadžićevoj liniji, zalagao za ujedinjenje RSK i Republike Srpske, a na krilima takve politike postao je i ministar u posljednjoj Vladi RSK koja je izabrana krajem srpnja 1995. godine. U to vrijeme Hadžić je zastupao kompromisno rješenje i Erdutski sporazum.
S obzirom da nije usko povezano s temom ovog teksta, ovu temu sada nećemo detaljnije obrađivati već smo samo htjeli ilustrirati povezanost SDS-a koji je aktivno sudjelovao u agresiji na RH, tako je i sam Krvavi Uskrs povezan s njihovim djelovanjem, povezati s današnjim vrlo važnim akterima hrvatske političke scene. Detaljnije ćemo o ovome pisati u sljedećim danima.
Vratimo se na događaje izravno povezane s Krvavim Uskrsom:
Predstavnici mjesnih zajednica slunjske općine sastankom u Drežnik Gradu zaključili su da hrvatska vlast ne poduzima ništa protiv nelegalne pretvorbe poduzeća “Plitvice” i tražena je akcija legitimnih organa Republike Hrvatske.
Akcija oslobađanja Plitvica pokrenuta je u noći s 30. na 31. ožujak 1991. godine. Pošto su službe KOS-a neprekidno nadzirale prostor oko Lučkog i oko Rakitja informacija o napadu na Plitvice do Srba u Titovoj Korenici stigla je već u 2 sata ujutro te su oni započeli s pripremanjem blokada od balvana po cesti kod NP Plitvička jezera.
Jedinica za posebne zadatke Karlovac osiguravala je određene točke u okolici Slunja. Ona je kao i JPZ Kumrovec (osiguravanje određenih točaka u okolici Gospića) učestvovala u akciji no te dvije postrojbe nisu aktivno sudjelovale na samim Plitvicama (izuzev pripadnika JPZ Karlovac koji su uhićenike nakon akcije prevezli u karlovački zatvor).
Pripadnici Specijalne jedinice policije Lučko tokom ranog jutra stigli su na Plitvice te se razmjestili po položajima u okolici mosta nad Koranom. U isto vrijeme iz Rakitja je krenula kolona autobusa s pripadnicima JPZ Rakitje. Po dolasku na Plitvice, kolona vozila napadnuta je iz zasjede na glavnoj prometnici nedaleko od plitvičkih hotela i pratećih objekata (dakle nakon koranskog mosta gdje je bila SJP Lučko). Na kolonu je otvorena vatra iz okolne šume, a u jedan od autobusa uletjela je tromblonska mina koja na sreću, zbog neizvučenog osigurača, nije eksplodirala.
Teško je i pomisliti što bi bilo da je eksplodirala, sigurno bi stradalo barem 50-ak pripadnika JPZ Rakitje koliko ih se tada nalazilo u autobusu. Uslijedio je munjeviti izlazak iz vozila, lijeganje uz cestu, otvaranje vatre u pravcu iz kojeg je pucano, te napredovanje po gustoj magli i dubokom snijegu koji je tog Uskrsa okovao Plitvice. Sukob je potrajao nekoliko sati, a pobunjenici su bili prisiljeni povlačiti se u smjeru Korenice.
U tom sukobu stradao je, sa srpske strane, Rajko Vukadinović, teritorijalac tzv. SAO Krajine. Prema policijskim izvješćima uhićeno je devet ekstremista, a među njima i Goran Hadžić, član Glavnog odbora SDS-a i Borivoje Savić, tajnik Izvršnog odbora SDS-a Vukovar.
Iako je akcija u potpunosti uspjela te je na Plitvicama uspostavljen red, ostat će upamćena po prvoj hrvatskoj žrtvi, naime, poginuo je mladi Josip Jović iz Aržana (kraj Imotskog).
Josip Jović je, govore njegovi suborci, bio najistureniji u obračunu s pobunjenim teroristima. Nosio je pancirku, no pogođen je u nezaštićeni dio tijela od čega je naposlijetku i preminuo. Hitna pomoć došla je brzo, no teško ranjenom Joviću nije bilo spasa. Podlegao je ozljedama na putu prema bolnici.
Pokopan je uz sve vojne počasti, na mjesnom groblju u Aržanu. Na Uskrs 1994. godine u Aržanu otkriven mu je spomenik. Na obiteljskoj kući Josipa Jovića u Aržanu 19. kolovoza 2007. UBIUDR Podravka, otkrila je spomen ploču, a 17. prosinca 2011. također u njegovu rodnu mjestu UBIUDR Podravka u suradnji s drugima Udrugama proizašlim iz Domovinskoga rata posthumno mu je dodjelila i priznanje Junak hrvatskog Domovinskoga rata.
Ovaj događaj se, uz “balvan – revoluciju” 17. kolovoza 1990. (blokadu hrvatskih cesta prema Kninu od strane domaćih terorista i milicajaca pristiglih iz Srbije) i utakmicu Dinamo – Crvena Zvezda 13. svibnja iste godine smatra jednim od tri datuma kada se zahuktala agresija na RH, koja je prouzročila najkrvaviji rat u Europi nakon svjetskih sukoba i nesreću stotina tisuća ljudi svih nacionalnosti – pa na koncu, ponovno nažalost, i samih Srba u Hrvatskoj.
HEROJI SE NIKAD NE ZABORAVLJAJU!
Izvor: Dogodilo se na današnji dan / DOM / J.NJ.B.
