Ovčara – (ne)istraženi ratni zločin: „Svi su oni ispod trave..“

„Blatnjava staza nestaje u polju i vlada tišina otežana jesenjom maglom. Tragovi kamiona koji zaobilaze šumarak izbijaju na prostor ograđen bodljikavom žicom, a malo dalje su ruski vojnici pripadnici plavih kaciga, podigli svoje šatore. Od prije tjedan dana, ovdje danonoćno čuvaju stražu ali samo mjesto je držano u tajnosti. Kratko priopćenje komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda javljalo je o „otkriću više kostura koji vjerojatno nagovještaju prisutnost masovne grobnice“ u blizini Vukovara. Pretpostavlja se za postojanje nekoliko desetaka zajedničkih grobnica. Jedna od njih najvjerojatnije krije tijela ljudi koje je sutradan, nakon pada grada, JNA nasilno odvela iz bolnice u Vukovaru i kojima se od tada gubi svaki trag“. F. Hartmann.

Autor: Kristijan Kro
Autor: Kristijan Kro

S danom najveće razmjene ratnih zarobljenika u Nemetinu 14.08. 1992. vratio se jedini preživjeli svjedok mjesta pogubljenja na Ovčari koji je izbjegao masovni pokolj. Tajna koju je sve vrijeme nosio počela je odmotavati vrpcu događaja strašnog zločina koji se dogodio nad ranjenicima i civilima vukovarske bolnice neposredno nakon okupacije grada. Smogavši hrabrosti pod pseudonimom za dnevnu tiskovinu svjedoči o surovosti i detaljima događaja. Nestanak dvjestotinjak Vukovaraca iz kruga bolnice, koji se za vrijeme 1992 godine nisu pojavili ni na kojem popisu Crvenog Križa, kao zarobljenici, niti su na koji način nađeni van grada Vukovara i mjesta evakuacije, nosio je sve više pitanja: Gdje su nestali i što im se dogodilo?

Zaštićeni svjedok u predmetu Vukovarska Trojka navodi kako je gledajući izvođenje lakših i težih ranjenika iz vukovarske bolnice, za koje vrijeme je major Veselin Šljivančanin držao govor zatočenom medicinskom osoblju u prostorijama bolničke gipsaone, prepoznao kapetana Miroslava Radića koji je stajao u njegovoj neposrednoj blizini te s njim pokušao razgovarati.

„U njemu sam prepoznao kapetana Radića. Znao sam da je Radić, ali mu nisam znao ime, jer obično kad se čovek zapamti ili ime ili prezime ili nadimak. Ja sam ga tako registrovao u tom momentu kod mene. Znači vidio sam zavijene noge, ruke, a neki uopšte nisu imali vidljive povrede. Čak neki su bili na nosilima, znači u poluležećem položaju. Znači nisu ležali, nego su bili u poluležećem položaju. Bili su to po mojoj proceni, bar tih 15 do 20 koje sam ja video, bili su momci, mladi, lepi, otprilike između 20 i 30 godina. Čak mislim da nijedan nije imao preko 25 godina. Stvarno su bili mladi. Mladi momci.

Meni je to bilo čudno i osećao sam se i neprijatno. Znate taj osećaj kad nekoga pozdravite, a on vam ne otpozdravi. On je gledao pravo. Ja sam pokušao da izvadim situaciju, pa sam ga pitao koliko ima ranjenika. Čisto bezveze. Mene u tom trenutku nije ni interesovao taj broj. On opet nije ništa odgovorio. A onda sam ja sam za sebe počeo da pričam naglas. Otprilike ovo: “Dobro je da ih bude što više, da ih razmenimo za naše zarobljene”. On je gledao u pravcu tih ranjenika koje su iznosili iz bolnice i rekao mi je: “Znaš li ti koliko su naših ljudi ovi pobili?”. E sad je meni bilo mnogo lakše, pa sam ja sad rekao: “Nije mi to poznato zato što o tome niko niti priča, niti piše”. Gledali smo u te ranjenike i ono što sam rekao i na početku, u tom trenutku ja sam onako refleksno rekao: “Vidi što su lepi, izbrijani”, jer za mene je to stvarno bila jedina racionalna slika u tom iracionalnom Vukovaru. Na to mi je on odgovorio: “Oni su mrtvi ljudi”. I u tom trenutku ja sam reagovao onako, što kaže, isto refleksno: “Kako mrtvi? Vidiš da su živi”. On mi je odgovorio da ja dobro ne vidim i da su oni mrtvi ljudi. Ja sam se stvarno osećao neprijatno. Pa ja pokušavam da budem racionalan. Ako ih vidite na dva metra, mladiće od 20, 22, 25 godina i onda vam neko kaže da su ti ljudi mrtvi, onda stvarno, u najmanju ruku se čudno osećate. Počinjete da sumnjate u racionalnost sagovornika. Znači, pitate se o čemu se ovde radi. Normalno, nisam mogao da idem toliko daleko. Nisam ni o tome razmišljao, ali je situacija bila krajnje neprijatna, iako, kažem vam, imao sam dosta tog ratnog iskustva i navikao sam bio na sve te stvari, ali ponekad vam se upali crvena lampica i onda kažete: ”Pa, ko je ovde lud”. Tako sam se bar ja osećao.“

Poznato je kako je vojska JNA potpisala međunarodni sporazum o evakuacijisvih ranjenika i civila koji se nalaze u sklopu Vukovarske bolnice, te je taj sporazum kršen pred očima cijelog svijeta, o čemu svjedoči povijesna snimka tadašnjeg majora Veselina Šljivančanina kako viče na predstavnika Međunarodnog Crvenog križa, Nicolasa Borsingera, dok u pozadini pomalo ne primijećeno stoji i pukovnik JNA Nebojša Pavković. Upravo je pukovnik Pavković bio zadužen u ime Saveznog sekretarijata za narodnu obranu nadgledati predaju grada. Vojska JNA, dobrovoljci i teritorijalci po sporazumu u bolnicu nisu smjeli ući prije predstavnika Međunarodne zajednice. Međutim, prema izjavama svjedoka, lakše ranjeni civili i vojnici odvojeni su od ostatka pacijenata i ukrcani u autobuse Jugoslavenske narodne armije (JNA) u blizini bolnice. Autobusi, u kojima je u svakom bilo oko 60 zatvorenika i dva čuvara JNA, odvezeni su do tadašnje JNA kasarne u Vukovaru oko 11 sati. U dva sata poslije podne autobusi su nastavili prema Ovčari, gdje su zarobljeni prebačeni u hangar koji je služio kao garaža za poljoprivrednu opremu i vozila.

Planiranje zločina na Ovčari

Nakon brutalnog izdvajanja, pretresanja i prijetnji iz kruga vukovarske vojarne, putem prema Negoslavcima konvoj autobusa skreće lijevo na poljski put kojim nakon nekog vremena dolazi do unaprijed pripremljenog hangara za prihvat zarobljenika. Samo nekoliko noći prije taj je hangar primio zarobljenike i civile s Mitnice. Zaštićeni svjedok u predmetu Dokmanović i Vukovarska Trojka u korist tužilaštva, svjedočio je o viđenom na Ovčari koju opisuje „haotičnom“ te kao „mesto gde te svatko mogao da ubije bez obzira tko si i što si“. Svjedoči o pijanoj masi dobrovoljaca, rezervista, redovnih vojnika nad kojima oficiri u općoj histeriji nisu imali nikakvu vlast, kontrolu, niti je njihova riječ vrijedila previše. Isti svjedok svjedočio je o prisutnosti majora Veselina Šljivančanina ispred hangara na Ovčari u vrijeme dolaska zarobljenika.

Svjedok navodi: „Pre nego što smo tamo išli, nisam video ni jednog oficira. Kada smo se vraćali, video sam majora Šljivančanina. Video sam puno ljudi. Video sam puno ljudi svuda. S moje leve strane na zemlji video sam one teško ranjene osobe koje sam već opisao koje su bile slične onim osobama koje sam video u kasarni u kamionu. Oni su svi bili poređani i sedeli su na podu sa leve strane od ulaza. Onda sam video kako je bio razvučen konopac s jedne na drugu stranu hangara i video sam otprilike 20 do 30 ljudi iza tog konopca. Kasnije sam od ljudi čuo da su to bili posebno obučeni kriminalci.

Tačno ispred mene su bila neka stražnja vrata, a pored tih vrata sam video sedam ili osam ljudi kako stoje. Ne znam zašto ali oni su bili odvojeni od svih ostalih. I s leve strane video sam ljude kako sede u redovima. Svi su sedeli na podu i to je bila prva slika koju sam video kada sam ušao unutra.” Na pitanje tužitelja je li bilo razgovora dva, tri dana nakon zločina na Ovčari o tome što se tamo dogodilo, svjedok je odgovorio potvrdno. Odgovorivši kako su svi u hangaru ubijeni te da je to bila glavna tema u Vukovaru tih dana. Smatra kako nije moguće da se o njoj nije znalo.

Vijeće za ratne zločine u predmetu Vukovarska Trojka također navodi kako je veliki propust i pokazatelj smišljenog i unaprijed određenog zločina, ne postojanje popisa zarobljenika iz Vukovarske bolnice koji je par dana ranije učinjen za branitelje Mitnice. Tužiteljstvo smatra kako je to još samo jedan od dokaza kako Sremska Mitrovica kao mjesto „smještaja“ tih zarobljenika nije postajalo već im je jedini i krajnji cilj bio poljoprivredno dobro Ovčara i smrt. U samom hangaru na Ovčari najmanje dva muškarca pretučena su na smrt. Izdvojeno je deset osoba za koje su pojedini Srbi garantirali od kojih su trojica vraćena u hangar. Izdvojene osobe stajale su ispred hangara dok nisu bile vraćene prema gradu. Oko 18 sati zatvorenici su podijeljeni u grupe od po dvadeset ljudi. Jedna po jedna grupa je ukrcana na kamion i odvezena. U intervalima od oko 15 do 20 minuta, kamion se vraćao prazan i formirana je druga grupa. Kamion je napuštao hangar i skretao na cestu do Grabova, sela udaljenog oko 3 km jugoistočno od Ovčare. Nekoliko minuta kasnije, kamion je skretao lijevo na neasfaltiran put. Ovaj put ide između obrađenog polja s lijeve i gusto pošumljenog područja s desne strane. Iz procjena vremena i udaljenosti između zgrade u kojoj su držani zatvorenici i opisa puteva koji su korišteni, samo je jedna lokacija odgovarala opisu: neasfaltiran put koji skreće s glavnog puta na oko 1,1 km jugoistočno od kompleksa Ovčara. „Ovaj put vodi prema sjeveroistoku, između obrađenog polja na lijevoj strani i klanca prekrivenog gustom šumom na desnoj strani. Područje gdje su pronađeni skeleti je smješteno na vrhu ovog klanca, na 0,8 km od mjesta gdje se poljski put odvaja s glavnog puta.“ Kamion je krenuo prema ribnjaku Grabova, nakon 5 do 10 minuta vožnje, negdje na pola puta prema Grabovu kamion je u jednoj udolini skrenuo lijevo te se svjedok sjeća da je s desne strane vidio šumarak bagrema i dio ribnjaka.“ Nakon 300 do 400 m čovjek je odlučio pobjeći, iskočio je iz kamiona trčao sve dok se nije uspio skloniti u šumarak. Nekoliko trenutka kasnije kroz mrklu noć su odjeknuli rafali i nekoliko pojedinačnih hitaca…

Spašeni svjedok s Ovčare navodi kako je dan nakon spašavanja u zarobljeništvu pitao poznanika srpske nacionalnosti što se dogodilo osobama koje su bile s njim u hangaru. Na što mu je odgovorio: „Svi su oni ispod trave..“

Otkriće masovne grobnice – “Zenge s četri noge”

Svjedočenjem spomenutog svjedoka Zdenka Novaka u jesen 1992. prvi puta su opisani posljednji sati oko tri stotine osoba koje su proglašene nestalima i zadnje nade o nepostojanju masovne grobnice na području Vukovara, bile su ugašene. Postoje dokazi o tome da je još ranije, u rujan 1992. godine, predstavnik UN za civilna pitanja za područje Erduta od vlasti u Osijeku dobio neodređene informacije o masovnoj grobnici na Ovčari, o čemu je civilna policija UN provela istragu, ali bez ikakvog uspjeha. U isto vrijeme kada u javnost izlazi svjedočenje preživjelog te dolaskom izaslanika UNa forenzičara doktora Clydea Snowa u Francuskom listu „Le Monde“ izlazi članak o mogućoj potvrdi lokacije i konačnom pronalasku masovne grobnice na Ovčari. Naime, novinarka Florance Hartmann, kasnije glasnogovornica Tužilaštva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, na temelju iskaza u spomenutim novinama preko Beograda, s kolegicom Helene Despić Popović koja je tada radila za Agenciju „France Press“uputila se prema Vukovaru, ravno na Ovčaru.

„Pokraj šumarka na brzinu pokopana tijela su s vremenom počela izranjati na površinu. Iznenađeni našom posjetom šest mladih ruskih vojnika koji su čuvali mjesto konačno su priznali. „Čuvamo jednu lubanju, i kosti koje su izronile na površinu nakon što je kiša natopila tlo. Najvjerojatnije ih je ovdje još mnogo.“ Florance Hartmann navodi: „…otišla sam tamo kako bih pokušala provjeriti postoji li veza koju je ”Vjesnik” uspostavio između masovne grobnice i ljudi koji su nestali, može li se ona potvrditi. Jer, komisija Ujedinjenih naroda odbila je dati bilo kakve detalje o masovnoj grobnici. Prema tome, išla sam tamo kako bih bacila nešto svijetla na to – što se dogodilo ljudima koji su nestali iz vukovarske bolnice.“ Svjedočila je: „Dok smo slijedile opis svjedoka, tražile smo mjesto gdje treba skrenuti u lijevo. Nismo bile sigurne kuda krenuti jer je bilo više mjesta na tom području gdje smo mogle skrenuti lijevo, a svakako, bojale smo se mina u polju. I malo dalje, došle smo do tog jezerca Grabovo, ali smo znale da je to predaleko i tu smo se zaustavile. Kada smo se tamo zaustavile, uz samu ivicu puta je bio mali hangar. Onda je stigao jedan čamac do obale jezerca koje je bilo baš ispred nas. I nekoliko mještana je izašlo iz tog čamca. Pitali su nas što tu radimo i tražili su naše dokumente. Postavili su nam par pitanja. Nekoliko minuta kasnije, stigao je kamion UN, s dva vojnika UNa mirovnih snaga; oni su bili Rusi. Oni nisu od nas tražili da odemo. Mi smo, ustvari, prisustvovale nekom sastanku između njih i Srba mještana, koji su došli čamcem. Razgovarali su, jeli su sendviče, čini mi se, i nešto su pili. Nakon toga su Rusi lokalnim Srbima dali gorivo u kanisterima. Srbi su onda s tim gorivom otišli. Nakon što su otišli, moja kolegica i ja smo se spremale do našeg auta, vidjevši da se i Rusi spremaju i onda smo ih zaustavile. I to jer smo vidjele na kamionu registarske tablice UN-a, nakon čega smo im rekle da ćemo ih prijaviti zbog šverca goriva, ako nam ne kažu gdje rade. Onda su nam oni predložili da ih slijedimo i tako smo mi pronašle mjesto gdje je trebalo skrenuti.„

U prvom izvješću kojeg je forenzičar Clyde Snow podnio komisiji Ujedinjenih naroda navodi se: „Tijekom trajanja misije, članovi delegacije su susreli se s UNPROFOR-ovom civilnom policijom (UNCIVPOL), koja je pružila informacije o nekoliko masovnih grobnica na području Vukovara, od kojih se u nekima nalaze žrtve užasnih zločina. Dana 18. i 19. oktobra 1992. godine, dr. Clyde Snow, u svojstvu forenzičkog stručnjaka, pregledao je lokaciju na izoliranom šumskom području, oko 2 kilometra jugoistočno od zemljoradničkog dobra Ovčara, u blizini Vukovara. Po površini neravne zemlje veličine 10 x 30 m, bili su razbacani skeleti mladih muškaraca sa skeletnim znakovima traume nanesene prije smrti. Po mišljenju stručnjaka, čini se da se ovi skeleti raspadaju i izlaze iz masovne grobnice, koja moguće da sadrži još mnogo tijela.“ Nakon što je primio izvještaj dr. Snowa, Specijalni izvjestitelj je zatražio od zapovjednika UNPROFOR-a da odmah stavi tu lokaciju pod nadzor, i zatražio je od Generalnog sekretara da putem UNPROFOR-a osigura stalnu zaštitu te lokacije. Otprilike godinu dana kasnije, 22. oktobra 1992. godine, dr Clyde Snow priopćio je kako je na području Vukovara otkrivena masovna grobnica. Dr Snow je s još jednim sudskim patologom i stručnjakom za masovna pogubljenja 18. listopada 1992. godine posjetio tu lokaciju na području Ovčare i pronašao ostatke ljudskih tela.

Grobnica je stavljena pod 24 satni nadzor vojnika UNPROFOR. Posjetio je Ovčaru nakon što su hrvatska sredstva javnog informiranja, početkom listopada 1992. godine počela izvještavati o tome da je 1991. godine došlo do pogubljenja nestalih osoba. Dokazi pokazuju da ta lokacija odgovara onoj na kojoj je u popodnevnim satima 20. studenog 1991. godine jedan radnik, po nalogu jednog pripadnika srpskih snaga, bagerom poduzeća “Vupik” iskopao veliku jamu. Nakon što je dr Snow objavio da je otkrivena grobnica na Ovčari, skoro četiri godine nije bilo nikakvih ekshumacija. Tijekom tog perioda masovna grobnica se nalazila na teritoriju pod kontrolom “vlade” “Republike Srpske Krajine”, odnosno autonomne oblasti Istočna Slavonija, Baranja i Srem. Međutim, za to vrijeme masovna grobnica ostala je pod zaštitom Ujedinjenih naroda.

Novinar i izvjestitelj tadašnjeg Jugoslovenskog lista “Borba”, Branislav Gulan u svom izvješću pisanom oko godišnjice pada Vukovara u studenom 1992 godine naveo je: „sve se više govori o masovnoj grobnici Ovčara kod Vukovara. Pored onog što ja lično znam o tome, tražim i zvanične informacije i stiđem do dr. Milorada Višića, predsednika Vukovarske opštine. – Osim na Vukovarskom groblju gdje je sahranjeno u zajedničku grobnicu 1.100 žrtava rata, ne postoje nikakve druge masovne grobnice, posebno one tajne. Najnovija izjava Tadeusza Mazowieckog predstavlja samo najcrniju propagandu kako bi se Srbi proglasili genocidnim narodom.“ Gulan dalje navodi riječi pukovnika JNA Zorana Bašića, već tada u mirovni, koji je punih pet mjeseci proveo na vukovarskom ratištu. Bio je predsjednik komisije za identifikaciju mrtvih, sanaciju i razminiranje, šireg vukovarskog područja. Bašić navodi: „Najteže mi padaju priče o Ovčari, ja znam sve o Vukovaru, Jakupovcu, Sotinu, Dalju, Negoslavcima. Znam i šume – Đergaj i Dubravu. Naša vojska je pretražila svaku stopu tog terena, Ovčaru sam celu prošao. Tu nema govora o masovnoj grobnici ljudi. I tu je kao i ostalim delovima Vukovara, išlo nekoliko boraca iz tog grada da nam pokaže gde šta ima. Preko radija smo tražili informacije od građana. Oni su nam javljali gdje ima mrtvih. Sve grobove smo ekshumirali.“

Zaključio je tada pukovnik Bašić.

Ekshumacija grobnice 1996. godine

Ekshumacija masovne grobnice počela je 31. kolovoza 1996. godine. Tijela izvađena iz grobnice prevezena su u Zagreb, gdje je izvršen kompletan post mortem pregled. Ekshumaciju i obdukcije obavljali su strani i domaći stručnjaci. Prisustvovali su im predstavnici hrvatskih i jugoslovenskih (srpskih) vlasti te i druge međunarodne organizacije, uključujući PMEZ, OEBS i Međunarodnu komisiju za nestala osobe. Pošto su ekshumirana, tijela su prebačena u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu. Međunarodni stručnjaci za sudsku medicinu su izvršili obdukciju tijela uz nadzor dr. Davora Strinovića, zamjenika predstojnika Zavoda za sudsku medicinu Hrvatske i člana Komisije za zatočene i nestale hrvatskog Sabora. Prvenstveni zadatak međunarodnih stručnjaka bio je utvrditi uzrok smrti u svakom od slučajeva. Obdukcije su izvršili u skladu s mjerodavnim hrvatskim propisima i međunarodnim standardima i opisali sve svoje nalaze, uključujući i one koji možda nisu imali direktne veze s uzrokom smrti, ali su mogli biti od značaja za postupak identifikacije. Za 195 osoba obdukcijom je utvrđeno da su umrli od trauma, od čega 188 od prostrelnih rana, te je svih 200 osoba pokopanih u toj grobnici umrlo 20/21. studenog 1991. godine na Ovčari, uslijed trauma nanijetih fizičkim nasiljem, u skoro svim slučajevima uslijed jedne ili više prostrelnih rana, kao i da je za svih pet osoba čiji se uzrok smrti nije mogao utvrditi obdukcijskim pregledom, smrt najvjerojatnije nastupila uslijed prostrelne rane na mekom tkivu tijela. Nakon obavljenih obdukcija počeo je proces identifikacije. Komisija za nestale je 1997. godine preuzela tijela ekshumirana iz masovne grobnice na Ovčari kako bi obavila taj zadatak. Korištene su dvije metode identifikacije: klasična metoda i metoda putem analize DNK. Klasična identifikacija je izvršena tako što su tijekom obdukcije prikupljeni elementi koji ukazuju na identitet i ante mortem materijal, uključujući odjeću, sve eventualne predmete pronađene na tijelu, kao što su nakit, dokumenti, ključevi, a u odgovarajućim slučajevima i zubi i koža. Svakom tijelu je pregledana koža u potrazi za elementima koji ukazuju na identitet, uključujući eventualne ožiljke od ranije izvršenih operacija, ozljede, stare ozljede, tkivo od ožiljaka i tetovaže.

Podaci iz perioda prije smrti prikupljani su pomoću obitelji žrtava i zatim uspoređeni s elementima nađenim tijekom obdukcije. Od 200 tijela ekshumiranih u Ovčari, 192 je identificirano – 93 klasičnom metodom i 99 putem analize DNK. Većina identificiranih bili su hrvatske nacionalnosti. Svako tijelo se vodilo kao neidentificirano dok nije dobivena konačna potvrda obitelji.

Od 200 identificiranih osoba, ubijene su dvije žene i dvoje starijih maloljetnika.

Smatra se kako je još 50ak ranjenika i zarobljenika te medicinskog osoblja ubijeno u blizini Grabova, no službene potvrde da su zaista na Ovčaru stigli te tamo ubijeni – još uvijek nema.

Memorijalni centar Domovinskog rata – hangar na Ovčari. Autor: Kristijan Kro
Memorijalni centar Domovinskog rata – hangar na Ovčari. Autor: Kristijan Kro

Suđenje za zločin na Ovčari

Događaji koji su se dogodili na Ovčari 20. studenog 1991. godine ili otprilike tog datuma doveli su do pokretanja sudskih postupaka i u Srbiji protiv osoba optuženih kao počinitelja ovog zločina te pred Međunarodnim sudom Pravde za bivšu Jugoslaviju u Haagu, u optužnici podignutoj protiv tzv. Vukovarske trojke: majora JNA Veselina Šljivančanina, kapetana JNA Miroslava Radića, pukovnika JNA Mile Mrkšića. Ostali počinitelji su tada bili pripadnici Teritorijalne obrane (TO) ili paravojnih snaga uključujući Miroljuba Vujovića, Stanka Vujanovića i Milana Lančužanina. Pred Vijećem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu održana su tri suđenja. Prvo suđenje (Ovčara I) odnosilo se na šesnaest optuženih za ratne zločine protiv ratnih zarobljenika po Kaznenom zakonu Savezne Republike Jugoslavije (kazneni zakon SFRJ) Dana 12. prosinca 2005. četrnaest optuženih proglašeni su krivim, a dva optužena su oslobođena krivice. Neki su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od 20 godina, uključujući trojicu gore navedenih počinitelja. Na drugom suđenju (Ovčara II) sudilo se jednom optuženom, Milanu Buliću, za ratne zločine protiv ratnih zarobljenika. Milan Bulić je prvobitno bio naveden u optužnici za Ovčaru I, ali mu se sudilo odvojeno. Okružni sud je Milana Bulića proglasio krivim 30. siječnja 2006. Na trećem suđenju (Ovčara III) sudilo se jednom optuženom, Saši Radaku, također za ratne zločine protiv ratnih zarobljenika i Sud je Sašu Radaka proglasio krivim 6. siječnja 2006. Na presude Okružnog suda za Ovčaru I i Ovčaru III uložene su žalbe Vrhovnom sudu koji je poništio odluke nižeg suda.

Jedinstveno obnovljeno suđenje svim optuženima iz Ovčare I i Ovčare III.

Odjel za ratne zločine žalbenog suda u Beogradu donio je 24. studenog 2017. odluku potvrdivši prvostupanjsku presudu Miroljubu Vujoviću, Stanku Vujanoviću, Predragu Milojeviću i Goranu Mugoši na po 20 godina zatvora. Pravomoćnom presudom preinačena je prvostupanjska presuda, samo u dijelu odluke o kazni Nadi Kalabi i Ivanu Atanasijeviću (Ivica Husnik), tako što je Kalaba osuđena na 11 godina zatvora, a Husnik na 15 godina. Sud je prvostupanjsku presudu preinačio i Miroslavu Đankoviću i Saši Radaku i umjesto ranijih 20 osudio ih na po pet godina zatvora za zločin protiv ratnih zarobljenika. Zbog nedostatka dokaza drugostupanjskom presudom su od optužbe za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika oslobođeni Jovica Perić, Milan Vojnović, Milan Lančužanin i Predrag Dragović, dok je protiv Đorđa Šošića posebnim rješenjem suda proces obustavljen jer je preminuo tijekom žalbenog postupka. Haški sud trojici bivših zapovjednika JNA optuženih za ubojstva 264 osobe na Ovčari 1991. godine usprkos masovnom pokolju za koji ih se tereti, presudio je da ukupna zatvorska kazna “vukovarskoj trojki” iznosi tek, 25 godina.

Veselin Šljivančanin osuđen je na pet godina zatvora, Miroslav Radić oslobođen je od svih optužbi jer nije dokazano da je bio na mjestu pokolja, a Mile Mrkšiću sud je izrekao kaznu od 20 godina zatvora.

Unatoč presudama Beogradskog suda te Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu te proteku vremena od tri desetljeća od počinjenja, ostaje otvoreno pitanje nezainteresiranosti procesuiranja zločina na Ovčari, Republike Hrvatske?!

POVEZANE OBJAVE

Podržimo humanitarnu udrugu

Možda će vas zanimati

Otvoreno pismo Andreju Plenkoviću zbog izostanka reakcije grubog napada na RH

Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara okuplja Zagrepčane dragovoljce koji su početkom srbijansko-crnogorske i JNA agresije na Hrvatsku spremno stali u obranu svoje...

Novinar Indexa odvratno “prepjevao” hrvatsku budnicu: Opsjednutošću fekalijama dotaknuo je novo dno

Novinar Indexa, Gordan Duhaček, nakon što je na krajnje neprimjeren, vulgaran način "prepjevao" staru hrvatsku pjesmu "Vila Velebita" i time pokazao, u...

Potresan govor kćeri poginulog branitelja: Oče, voljela bih da si bio manje hrabar, dezerteri danas vladaju

Tijekom obilježavanja 27.obljetnice Dana brigade kralja Tomislava, Nikolina Jolić, kći poginuloga hrvatskog branitelja Frane Krište, danas je za vrijeme svečane akademije pročitala ovo pismo...