Opsežna analiza SDSS-a (1): Jesu li osnivači SDSS-a zastupali četničko-jugoslavensku politiku?

Politička scena u Republici Hrvatskoj i nije nešto čime se možemo pohvaliti. Često se, dijelom opravdano, političarima stavlja na teret prizivanje aveti prošlosti, rasprave o ustašama i partizanima i slično. No, tko su zapravo oni koji te podjele i rasprave kontinuirano potenciraju? Jesu li to oni političari koje se za takvu pojavu najčešće optužuje, mahom oni s desnog političkog spektra, primjerice general Glasnović, ili upravo oni koji na takve pojave glasno upozoravaju?

Za političku i moralnu higijenu nacije vrlo je važno činjenice odmjeriti racionalno i objektivno, a tvrdnje potkrijepiti valjanim izvorima. Stoga ćemo i mi, kako bismo pokušali pružiti bolji uvid u političke odnose u Hrvatskoj i uzročnike tih problema, na tim temeljima dati analizu postanka SDSS-a. SDSS danas je jedna od najutjecajnijih stranaka u Hrvatskoj, zbog specifične situacije s tankom vladajućom većinom, a mnogi glasno kritiziraju skladnu suradnju Plenkovićeva HDZ-a i Pupovčeva SDSS-a, a mnogi SDSS optužuju za ucjenjivanje aktualne vlasti.

U opisu SDSS-a, na njihovim službenim stranicama (a koje su pisane čudnom mješavinom srpskog i hrvatskog, ponekad gramatički neispravnog, jezika) stoji kako je SDSS:

Politička stranka koja objedinjuje, oblikuje i usmjerava političku volju i djelovanje srpske zajednice u Republici Hrvatskoj. Demokratska stranka liberalne i socijaldemokratske orijentacije, ali je u sadašnjim prilikama i srpska nacionalna stranka (…) Želimo biti progresivan i ravnopravan dio demokratskog društva, ne radeći ni protiv koga, a za korist srpske zajednice i Republike Hrvatske u cjelini. Želimo učestvovati i pobjediti na izborima, na lokalnom nivou, u svim srpskim sredinama, na državnom nivou, u srpskoj zajednici kao cjelini. Pobjedom na izborima moći ćemo ostvariti političke ciljeve za koje se zalažemo i realizovati dio svog političkog programa…[1]

Analizirajući početak djelovanja SDSS-a pokušat ćemo razriješiti dilemu jesu li korijeni ove „liberalne i socijaldemokratske stranke“ uistinu liberalni, ili možda komunistički, pa čak i četnički, naravno, sve temeljem objektivnog proučavanja izvora.

Kroz nekoliko članaka vidjet ćemo pozadinu i djelovanje stranke čiji zastupnici u Saboru ponekad govore srpskim jezikom, koji u Sabor dolaze sa žutim trakama oko ruke na kojima piše ‘gost’ i koji druge saborske zastupnike mogu bez izricanja opomene nazivati ‘neostvarenim, neiživljenim pederima u svakom smislu te riječi‘. Možemo samo zamisliti kako bi izgledalo da je tako nešto izgovorio netko od zastupnika desnice, potpredsjednik Sabora, Brkić bi sigurno izrekao opomenu, a vrlo vjerojatno bi reagirale i razne udruge radi diskriminacije homoseksualaca i digle pobunu protiv govora mržnje. No, ‘Quod licet Iovi, non licet bovi’ pa je reakcija izostala.

Krenimo s analizom nastanka stranke, aktera tih događaja i njihovih suradnika.

Nastanak stranke

Stranka je osnovana 1997. godine zbog, kako kažu njihove službene stranice: „iz potrebe organizovanja Srba sa područja Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, u procesu mirne reintegracije ovog područja u ustavnopravni sistem Republike Hrvatske. (…) Stranka je nastala udruživanjem svih progresivnih snaga i političkih opcija, koje su od 1991. do 1997. godine djelovale na ovom području i njihovim spajanjem sa Samostalnom srpskom strankom…“[2]

Vrlo štur opis nastanka stranke valja proširiti izvorima iz vremena osnivanja stranke.

„Zasjedanju Oblasne skupštine održanom 5. ožujka 1997. prisustvovali su svi “relevantni predstavnici političkog života Oblasti”, odnosno odbornici općinskih skupština, predstavnici mjesnih zajednica, izbjeglica i općinskih boračkih organizacija, kao i predstavnici bivših političkih stranaka iz razdoblja RSK. Tada je na prijedlog Gorana Hadžića i Vojislava Stanimirovića osnovana nova jedinstvena srpska stranka pod nazivom Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS).“[3] – stoji u izvornom znanstvenom radu autora Nikice Burića s Hrvatskog instituta za povijest iz 2011. godine. Na službenim se stranicama SDSS-a nigdje ne spominju imena Gorana Hadžića i Vojislava Stanimirovića u kontekstu osnivanja stranke, stoga je red iznijeti nekoliko detalja iz njihovih biografija.

Vojislav Stanimirović i Goran Hadžić

Rođen 1953. u Tovarniku. Psihijatar i političar srpske nacionalnosti. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru od 22.12.2003. do listopada 2008. godina kada napušta parlament i mandat predaje svom zamjeniku. No, političko iskustvo dr. Stanimirovića počinje znatno prije mandata u Hrvatskom saboru.

23. travnja 1996. godine za predsjednika Srpske oblasti Istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem izabran je Goran Hadžić. Zatim je Skupština za novog predsjednika Oblasnog izvršnog vijeća izabrala dr. Vojislava Stanimirovića.[4] Ova pozicija je za Hadžića značila neku vrstu kraja njegovog političkog života u Hrvatskoj, dok je za Stanimirovića to značilo neku vrstu političke revitalizacije, ali i političkog preokreta i transformacije.

Na slici stoji: “dr. Vojislav Stanimirović – gradonačelnik Vukovara”

Javnosti je, naime, manje poznato kako je Stanimirović u nekim trenucima svoje političke karijere bio ekstremniji u provođenju velikosrpske politike, kako izvori pokazuju, od Gorana Hadžića, osuđenog ratnog zločinca.

Stanimirović se tada nalazio na dužnosti direktora vukovarske bolnice, a ujedno je bio zastupnik Srpske demokratske stranke srpskih zemalja u Skupštini RSK. Ta stranka je osim u RSK djelovala i u Republici Srpskoj. Predsjednik Stanimirovićeve stranke tada je bio Radovan Karadžić, pravomoćno osuđen na doživotni zatvor zbog ratnih zločina. Tako se Stanimirović, nasuprot, primjerice, Hadžiću zalagao za ujedinjenje RSK i Republike Srpske, a na krilima takve politike postao je i ministar u posljednjoj Vladi RSK koja je izabrana krajem srpnja 1995. godine. [5]Uzimajući u obzir sve spomenuto moglo bi se reći da je Stanimirović bio predstavnik beskompromisne politike koja je u konačnici dovela do sloma zapadnog dijela RSK, dok je Hadžić, vjeran službenom Beogradu, provodio politiku kompromisa koja je dovela do Erdutskog sporazuma.

I Milan Đukić, inače bivši saborski zastupnik u RH, koji je akcije oslobodilačke akcije HV-a nazivao zločinačkim[6] je prilično u svojoj je knjizi opisao Stanimirovićevu transformaciju:

“Od toga momenta Vojo Stanimirović iz poznatog desničara izrasta u mirotvorno janje, očito mijenjajući samo dlaku, ali ne i ćud. Uz indoktrinaciju Milorada Pupovca prerasta u podanika vlade Franje Tuđmana (…). I sam gospodin Tuđman je nagradio Stanimirovića 1997. godine imenujući ga za člana Županijskog doma Sabora R. Hrvatske, a gospodin Pupovac počašćen je novim stanom, s obzirom da je postojeći ostavio bivšoj supruzi i djeci.”[7]

Kao malu digresiju treba navesti kako je Milan Đukić bio ekstreman političar, koji je u Donjem Lapcu ukinuo, primjerice, ulicu Ante Starčevića, a s istim tim Đukićem, Anto Đapić je jeo janjetinu i slavio suradnju HSP-a i SNS-a na lokalnoj razini[8], što govori o razini političke higijene pojedinih političara.

Gore navedeni podaci bacaju novo svjetlo na izjavu Milorada Pupovca u kojoj je kazao: „Ako je Vojislav Stanimirović ratni zločinac, od danas i mene smatrajte ratnim zločincem!“ Možda nije ratni zločinac (protiv njega je podnesena i prijava za ratni zločin, no DORH ju je odbacio), ali je činjenica kako je bio okupacijski gradonačelnik Vukovara, direktor vukovarske bolnice, zastupnik stranke Radovana Karadžića i ministar u vladi zločinačke Republike Srpske Krajine.

Što se Stanimirovića i vukovarske bolnice tiče,  članku koji je 1993. objavio u okupacijskim novinama “Vojska Krajine”(“BK”) broj 7-8, na str. 43., pod naslovom “Bolnica u pravom ruhu”, prva rečenica glasi: “Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar…” Članak je potpisao kao prim. dr. Vojislav Stanimirović, a u članku je bila i fotografija vukovarske bolnice uz tekst „bolnica sveti Sava“. Kada je taj tekst objavljen u hrvatskim medijima, on se branio kako nije autor prve rečenice, već se radi o dijelu koji je dopisalo uredništvo „Vojske Krajine“, no u intervjuu Politici 2011. godine ponavlja sličnu retoriku, a o tome je pisao i Jutarnji list:[9]

„…To je vrlo značajno kada se razgovara o tome kako je počeo rat u Vukovaru, jer je do sada uvijek rečeno da su Srbi počeli taj rat, što ne stoji. (…) Vidite, hrvatska strana stalno potencira da su iz bolnice na Ovčaru odvedeni hrvatski ranjenici, bolesnici i bolničko osoblje. S druge strane, imamo informacije da su u bolnici bile oružane snage koje su se preobukle u bolesnike.“

Ovaj intervju dao je 2011. godine, nakon što je prestao obnašati dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru i tu izjavu ne možemo pripisivati grijesima prošlosti ili društvenoj klimi, što se možda, u vihoru rata i moglo reći.

Kako Goran Hadžić nije u poratno vrijeme aktivno sudjelovao u političkom životu Republike Hrvatske, niti je u bilo kojem trenutku činio vladajuću većinu u saboru, njime se nećemo detaljno baviti, nego ćemo samo navesti neke crtice iz njegova života, s obzirom da izvori navode kako je on jedan od inicijatora osnivanja SDSS-a.

Goran Hadžić (Pačetin, Vinkovci, 7. rujna 1958. – Novi Sad, 12. srpnja 2016.) političar srpske nacionalnosti u Hrvatskoj i osuđeni ratni zločinac. Osuđen je na 8 godina zatvora za zločine u Tenji, a u Šibeniku je osuđen na 20 godina zatvora zbog prekomjernog granatiranja Šibenika i Vodica zabranjenim sredstvima. Optužen je i za brojne druge zločine nad nesrpskim stanovništvom u Hrvatskoj.[10] Presudu Haaškog tribunala nije dočekao živ.

Goran Hadžić u uniformi velikosrpskih agresora – izvor: Reuters

Od mladosti je bio član Saveza komunista, a političku karijeru u Hrvatskoj započeo je u Vukovaru kada je s liste SKH-SDP (danas samo SDP) izabran za vijećnika u Gradskom vijeću Vukovara. Nedugo zatim pristupa SDS-u (Srpska demokratska stranka) Jovana Raškovića (jedan od predvodnika velikosrpske pobune, koji je zastupao tezu da su Srbi stvoreni “da budu vladari”, a Hrvati “vezani za kastraciju”). Od početka 1992. do 1993. obnašao je dužnost predsjednika tzv. Republike Srpske Krajine. Iz hrvatskog se političkog života povlači  s početkom procesa mirne reintegracije.[11]

Milorad Pupovac

Milorad Pupovac je glavni akter u politici srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, a mnogi upravo njega označavaju kao jednog od najmoćnijih Srba u Hrvatskoj, ali i najmoćnijih političara uopće. Milorada Pupovca zaista ne možemo označiti kao otvorenog promicatelja velikosrpstva, već su njegove ideje oduvijek bile više usmjerene ideji jugoslavenstva, barem se tako na prvi pogled čini, no valja analizirati je li to zaista tako.

Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI)

Krajem osamdesetih, Milorad Pupovac se uključio u rad Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), koja je zagovarala demokratsku transformaciju Jugoslavije nasuprot stvaranju nacionalnih, samostalnih i suverenih država.

Uz Pupovca, u radu UJDI-ja, među ostalima, sudjelovali su: Žarko Puhovski, Milan Kangrga, Koča Popović, Ljubiša Ristić, Ljubomir Tadić, Dubravka Ugrešić, Nenad Zakošek i drugi.[12] Predsjednik je bio Branko Horvat. Slogan UJDI-ja bio je „Jugoslavija ili rat“, što je u vrijeme 1989. godine možda i bilo racionalno razmišljanje. Demokratska transformacija Jugoslavije možda bi doprinijela izbjegavanju žrtava, iz perspektive kraja osamdesetih, dok je danas deplasirano tvrditi tako nešto, iako mnogi iz te inicijative i danas, nakon svih žrtava i prolivene krvi za slobodu Hrvatske, tvrde isto to.

No, idemo ukratko vidjeti s kojim je ljudima Pupovac unutar stranke surađivao u predvečerje Domovinskog rata.

Ljubiša Ristić

U intervjuu za Kurir, pod naslovom „Znalo se da će Slobu ubiti! Niko nije mrdnuo prstom da ga spase od Haga!“, Ljubiša Ristić koji je početkom devedesetih bio na liniji s Pupovcem na pitanje o Oluji odgovara:

„Jeste li ispratili ovogodišnju proslavu “Oluje” u Hrvatskoj? Kako vam je izgledala ta “predstava”? – Očekivano. Mene zabrinjava to što zemlje EU uporno prihvataju te proslave u Hrvatskoj, a s druge strane tvrde da se njihova zajednica zasniva na rezultatima antifašističke borbe. Izgleda da te stavove zastupaju samo na papiru. U mnogim zemljama desnica je otvoreno nacistička i fašistička, kao u Nemačkoj i Mađarskoj, a potpuno nedvosmisleno u Hrvatskoj. (…) Dobro znamo šta je NDH i ova Hrvatska pokušava da bude NDH…[13]

Od vremena dok su bili u istoj stranci do danas prošlo je više od trideset godina pa se može reći kako Ristić u vrijeme suradnje s Pupovcem nije širio velikosrpske ideje kao u navedenom intervjuu, no i Pupovac je imao sličnu izjavu 2019. godine:

“Kao patriot ne bih htio da ova zemlja doživi iskustvo jednog pokušaja stvaranja hrvatske države u 20. stoljeću. Taj pokušaj kolabirao je u sramoti jer je bio utemeljen na mržnji prema Srbima. S današnjom opsesivnom mržnjom prema Srbima Hrvatska je na istom putu.[14]

Ristić u intervjuu u kojemu govori kako nitko nije mrdnuo prstom da spasi Miloševića od haaškog suda, u kojemu jedan dio hrvatskih političara naziva fašistima i nacistima, govori kako Hrvatska pokušava bit NDH, a Pupovac, „kao patriot“, govori kako je Hrvatska na istom putu kao i NDH. Svaka sličnost je zasigurno slučajna.

Ljubomir Tadić

Jedan od UJDI-jevskih kolega Milorada Pupovca bio je i otac bivšeg srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, Ljubomir. Ovo je dio njegove biografije:

Bio je stalni član Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) i jedan od intelektualaca koji su sudjelovali u obnovi Demokratske stranke 1989. godine. Ljubomir Tadić bio je i član Senata Republike Srpske od 1996. godine. Dobitnik je niza priznanja. Tadić, nekadašnji komunistički disident, filozof kojem je u mladosti pripisivana etiketa ultraljevičara, a u zrelim godinama je postao ultradesničar. Poznat je bio kao protivnik američke politike i Haškog suda, zagovornik teze da srpska krajina nije definitivno izgubljena i predsjednik Pokreta za zajedničku europsku državu Srbiju i Crnu Goru. Bio je blizak prijatelj i suradnik ‘srpskog oca nacije’ i predsjednika SR Jugoslavije Dobrice Ćosića. Ćosić je Tadiću posvetio poglavlje u svom romanu ‘Prijatelji’.

Žarko Puhovski

Sveprisutni politički analitičar zanimljive biografije i upitne vjerodostojnosti Pupovčev je profesor s fakulteta i čovjek koji ga je uveo u politiku. Pogledajmo detaljnije o kome se radi: Nakon sloma Hrvatskog proljeća, bio jedan od krunskih svjedoka na monstruoznim političkim procesima negdašnjim studentskim kolegama: Draženu Budiši, Ivanu Zvonimiru Čičku, Goranu Dodigu, Anti Paradžiku i drugima.

Nakon što je 2000. srpski nacionalist Vojislav Koštunica pobijedio na srbijanskim predsjedničkim izborima, mediji su objavili da je Puhovski „ponosan na bliskost s Koštunicom“.

Također, radi se, prema izjavama dr.sc. Andrije Hebranga, o lažnom svjedoku protiv Republike Hrvatske u Haagu. “Puhovski je na sudu doslovno ismijan”, kaže prof. dr. sc. Andrija Hebrang, “jer je sud utvrdio da ‘…izvješće HHO-a donosi tvrdnje čiji izvori nisu navedeni, kao i dvostruke opise istih događaja. Zato sudsko vijeće neće prihvatiti taj dokument, označen kao P2402, ukoliko informacije iz njega nisu potkrijepljene i nekim drugim informacijama’. Kasnije je sud prihvatio, na temelju drugih dokumenata, mogućnost da su u “Oluji” ubijena 42 srpska civila.

Vidljivo je kako je Milorad Pupovac, prije početka velikosrpske agresije, bio okružen ljudima koje se ni tada ni danas ne bi moglo označiti hrvatskim domoljubima, a koji i danas prema Jugoslaviji grade otvorene simpatije. No, valja također spomenuti i njemu znatno bliskije ljude i njihovu ulogu u Domovinskom ratu.

Braća Milorada Pupovca, Mladen i Vojislav kao agresorski vojnici

Kada je počeo rat, Vojislav Pupovac i drugi brat Mladen bili su agresorski vojnici u vojsci takozvane SAO Krajine. Vojislav tvrdi kako je bio mobiliziran, a da je njegov brat Mladen radio kao tehničko lice u benkovačkom garnizonu.[15]

Milorad i Vojislav Pupovac

S druge strane, Invalid Domovinskog rata i bivši čelnik benkovačke Hvidre, Ive Čerina, javno je izjavio kako Vojislav Pupovac i danas živi u Ceranjama Donjim, kao povratnik. Za razliku od njegove relativno blage naravi, priča Čerina, Miloradov drugi brat Mladen Pupovac (rođen 1969.), bio je velikosrpski ekstremist a tijekom okupacije vršio je dužnost vodnika prve klase u jedinici 9035/94, pa je 15. ožujka 1993. godine prešao je u ‘Alfa centar’ kod Bruške nedaleko Benkovca kojeg je vodio zloglasni ‘kapetan’ Dragan.[16]

Ovdje se radi o sukobu tvrdnji dvojice ljudi, te one nisu potkrijepljene izvorima, stoga ne možemo sa sigurnošću znati što je prava istina. No činjenica je da postoji fotografija Milorada Pupovca nastala na okupiranom području, a uz njega je njegov brat u donjem dijelu uniforme Srpske vojske Krajine.

Milorad Pupovac, koliko je poznato, nije izravno sudjelovao u ratnim djelovanjima, no ipak je na njegov račun iznesena ozbiljna optužba.

Milorad Pupovac i dr.Šreter

Uoči pada Pakraca 18. kolovoza 1991. pobunjeni Srbi zaustavili su Šretera na barikadi, oteli ga i odveli u logor Bučje. Tamo je, prema svjedočanstvima ostalih zatočenika, bio brutalno mučen. Posljednji put viđen je živ 29. kolovoza 1991., a njegovi posmrtni ostaci do danas nisu nađeni te se on vodi kao jedna od 22 nestale osobe iz logora Bučje.

Bivši ravnatelj pakračke bolnice, dr. Vladimir Solar, koji je također bio zarobljen i mučen u Bučju, u dokumentarnom filmu ‘Časnik mirotvorac’ kazao je da im je Šreter bio na piku te da je, kada ga je posljednji put vidio, bio sav plav od batina.

Milorada Pupovca sa Šreterovim slučajem prvi put je javno povezao Slavko Degoricija. On je u to vrijeme kao zamjenik ministra unutarnjih poslova vodio pregovore s lokalnim srpskim vlastima oko razmjene zarobljenika. U svojoj knjizi ‘Nije bilo uzalud’ Degoricija piše: ‘Pokušali smo na sve načine da ga oslobodimo, pa i preko međunarodnih čimbenika. Svi su oni nijekali da znaju za njegovo prebivalište, a pogotovo nitko od njih nije znao reći tko ga je presreo i odveo u nepoznato. To je naprosto nevjerojatno! Zarobljavanje i odvođenje Šretera još i danas obavijeno je velom tajne kod Srba. Stječe se dojam da su se pakrački Srbi zavjetovali da ne odaju tajnu zarobljavanja i likvidacije dr. Šretera.’

Tračak nade ukazao se, piše Degoricija, kada mu je došao Milorad Pupovac tražeći da hrvatska strana oslobodi dvojicu srpskih liječnika koji su uhićeni kada su pokušali prošvercati lijekove pobunjenicima. Degoricija mu je ponudio da će mijenjati dvojac za Šretera, na što je Pupovac pristao.

‘Nije se ni zapitao kako će on do pobunjenih Srba u Pakracu. Znao sam da mu to ne predstavlja nikakav problem i da on zna kako će doći do njih… Sada više nisam siguran je li prošao dan ili dva, dolazi Pupovac, navodno iz Pakraca. Rekao je: ‘Ti si obavio svoj dio posla, a ja zasad nisam.’ Pitao sam – zašto? ‘Ne daju ga jer im treba liječnik, oni nemaju doktora. Čim dobiju doktora, puštaju Šretera’, kazao je’, piše Degoricija.

Dodaje da je tek kasnije saznao da je Šreter u tom trenu već bio mrtav više od mjesec dana i da ga pobunjeni Srbi ni u jednom trenutku nisu koristili kao liječnika.[17]

Milorad Pupovac se o ovom pitanju nije očitovao, niti je, primjerice, Degoriciju tužio za klevetu.

Buru javnosti izazvale su i izjave Milorada Pupovca u intervjuu Politici od 22. veljače 1992. godine, pod naslovom ‘Srbi u Zagrebu ugroženi’ o pokrštavanju 11 tisuća djece srpske nacionalnosti[18] u Hrvatskoj. Kasnije je tvrdio kako je on samo prenosio tvrdnje koje je čuo od katoličkih svećenika, no Pupovac se za laži iznesene u ratno vrijeme koje su tada mogle izazvati katastrofalne posljedice nije ispričao, iako su takve tvrdnje više puta demantirane.

Intervju Milorada Pupovca iz 1992. godine u kojemu govori o pokrštavanju ‘dece srpske nacionalnosti’

U tekstu smo naveli biografije ljudi koji su, prema tvrdnjama izvora, bili ključni u formiranju danas najjače srpske stranke u Hrvatskoj, a neki od njih su i danas bitni politički faktori. Inicijatori osnivanja stranke bili su osuđeni ratni zločinac Goran Hadžić, Vojislav Stanimirović, okupacijski gradonačelnik Vukovara, ministar u posljednjoj Vladi RSK i to iz redova stranke Radovana Karadžića, osuđenika na doživotni zatvor i čovjek koji je u više navrata, pa čak i 20 godina nakon završetka rata umanjivao razmjere velikosrpske agresije i krivio Hrvate za početak rata. Uz njih je tu i Milorad Pupovac koji je prije rata bio u inicijativi koja se zalagala za Jugoslaviju, okružen i pojedincima koji su otvoreno zastupali projugoslavenske i velikosrpske stavove, nerazjašnjene uloge u ubojstvu doktora Ivana Šretera, koji je iznosio laži o 11 tisuća pokrštene srpske djece.

Uz njih, u počecima su bili također:

Vaskrsije Vuksanović, poslanik Srpske radikalne stranke u Skupštini RSK i ministar pravosuđa i uprave u posljednjoj Vladi RSK nakon lokalnih izbora u travnju 1997. kao predstavnik SDSS-a postaje zamjenik gradonačelnika Vukovara, dok Mirko Jagetić, poslanik Srpske partije socijalista u Skupštini RSK nakon istih izbora kao predstavnik SDSS-a postaje podžupan Vukovarsko-srijemske županije. Njihov ulazak u politički život Hrvatske bio je moguć zato što su hrvatske vlasti tijekom 1996. usvojile Zakon o općem oprostu, čime im je oproštena njihova prethodna pobunjenička aktivnost protiv Republike Hrvatske.[19]


[1] https://sdss.hr/o-nama/sta-je-sdss/

[2] https://sdss.hr/o-nama/nastanak-i-razvoj/

[3] Burić, N., Srpska Oblast Istočna Slavonija, Baranja I Zapadni Srijem – od “Oluje” do dovršetka mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, str. 430.

[4] B. Građanski, “Ponovo predsednik Goran Hadžić”, Vukovarske novine, br. 76 (11. svibanj 1996), 1.

[5] Burić, N., Srpska Oblast Istočna Slavonija, Baranja I Zapadni Srijem – od “Oluje” do dovršetka mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, str. 423.

[6] https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/milan-dukic-u-knjizi-akcije-hv-a-bile-su-zlocinacke-za-sve-su-krivi-milosevic-i-tudman-31650

[7] Đukić, Ugašena ognjišta širom svijetle, 628.

[8] https://www.vecernji.hr/osjecki-cudnovati-kljunas-837420

[9] https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/vojislav-stanimirovic-nije-istina-da-su-srbi-poceli-rat-u-vukovaru/1891203/

[10] https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/hadzic-osuden-na-osam-godina-zbog-zlocina-u-tenji-20110720

[11] https://www.vecernji.hr/vijesti/preminuo-goran-hadzic-1098915

[12] Mila Orlić, “Od postkomunizma do postjugoslavenstva. Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu”, Politička misao 48 br. 4, 2011: 101.

[13] https://www.kurir.rs/vesti/politika/3101191/intervju-nedelje-ljubisa-ristic-znalo-se-da-ce-slobu-ubiti-niko-nije-mrdnuo-prstom-da-ga-spase-od-haga

[14] https://www.index.hr/vijesti/clanak/kako-je-pupovac-danasnju-hrvatsku-usporedio-s-ndh-i-zasto-je-u-pravu/2110707.aspx

[15] https://www.vecernji.hr/vijesti/u-zagreb-je-dosao-u-skolu-kao-djecak-vozio-je-i-tramvaj-a-u-politiku-ga-je-uveo-zarko-puhovski-1273138

[16] https://kamenjar.com/sto-je-milorad-pupovac-radio-za-vrijeme-domovinskog-rata-sto-njegova-dva-buraza-vojislav-mladen/

[17] https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/gdje-su-posmrtni-ostaci-hrvatskog-gandhija-cija-je-sudbina-i-danas-obavijena-velom-tajne-foto-20180112/print

[18] https://www.vecernji.hr/premium/spasivsi-pupovca-od-zatvora-tudman-je-pokazao-da-nitko-nije-savrsen-1067247

[19] Burić, N., Srpska Oblast Istočna Slavonija, Baranja I Zapadni Srijem – od “Oluje” do dovršetka mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, str. 453.

POVEZANE OBJAVE

Podržimo humanitarnu udruguspot_img

Možda će vas zanimati