Ljudi nestaju od kada je poznato da postoje ratovi. Oni su najčešće zarobljenici i nasilno odvedene osobe iz svojih domova ili skrovišta ratom obuhvaćenog područja. Oni su civili i vojnici koji mogu biti držani na skrivenim lokacijama godinama te djeca odvojena od svojih obitelji. Nestale osobe su i vojnici poginuli za vrijeme bitke čiji posmrtni ostaci nisu zbrinuti ili osobe za koje se pouzdano zna da su ubijene ili stradale te sahranjene ali njihova posljednja počivališta nisu poznata. Najteži oblik nestalih su žrtve masovnih i pojedinačnih egzekucija bačenih u neoznačene grobnice.
[product id=1462]
Tragedija nestanka nije samo za osobu kojoj se dogodila već za obitelj koji žive u vrtlogu života bez odgovora. Sumnjajući da su njihovi voljeni mrtvi ali im okolnosti njihove smrti nisu poznate kao ni mjesto njihova ukopa. Nedostatak informacija najveća je bol s kojom se svakodnevno susreću ujedno nadajući se čudu kako možda negdje ipak žive. U začaranom krugu borbe osjećaja nad razumom obitelji nestalih prolaze teške emocionalne, psihičke i fizičke trenutke. Pokušavajući pratiti prirodan slijed života često s “jednom nogom unazad” čekajući i strepeći nad informacijama koje dolaze kratke, šture i ne provjerene. Njihova tragična sudbina i situacija nerijetko je prostor za manipulaciju osobama koje ne prezaju ni pred čim pa ni ostvarivanjem raznih vrsta osobne koristi, najčešće materijalne, u traženju i dijeljenju informacija za nestalima. Tako obitelji nestalih imaju osjećaj da se ništa ne događa dok vrijeme nemilosrdno odmiče uništavajući tragove ali ne i nadu da će istina o nestanku njihovih najmilijih ipak saznati. Komentari i molbe za točnom i istinitom informacijom protežu se od nade do potpunog beznađa gdje unatoč realnosti i protoka godina ostaje jedino želja za svog života dostojno sahraniti i s potpunim ljudskim pravom imati grobno mjesto nad kojim se može upaliti svijeća. Ne rijetko rečenica “da se mogu mijenjati s majkom koja ima grob svog sina, odmah bih pristala” postaje pravilo više nego zastrašujući vapaj za istinom.
Do 2006. godine Međunarodno pravo i nacionalna zakonodavstva nestanke nisu tretirali kao kazneno djelo te za njih do tada nije bio predviđen kazneni progon niti odgovornost počinitelja. Opća skupština UN-a na 61. zasjedanju Međunarodne konvencije o zaštiti svih osoba od prisilnih nestanaka donosi pravilo prema kojoj je svaki čin prisilnoga nestanka kazneno djelo, a prošireno ili sustavno provođenje prisilnih nestanka djelo zločina protiv čovječnosti. Prema evidenciji od 25.07.2018. na području Vukovarsko srijemske županije, aktivno se traže 402 nestale i nasilno odvedene osobe. 294 osobe iz samog grada Vukovara te 78 zahtjeva za traženjem posmrtnih ostataka. U Borovu Naselju za vrijeme bitke ubijeno je 176 civila i branitelja dok je na dan okupacije 19.11.1991 ubijeno njih 54. Iz Borovo Commerca u nepoznatom smjeru odvedeno je 115 ranjenika. 60 stanovnika Borova Naselja vodi se kao nestalo. Iz Vukovarske bolnice traže se još 54 nasilno odvedene osobe. Ovim strašnim brojkama ljudskih sudbina treba pridodati i osobe nestale u pokušaju proboja o čijim ne ispričanim sudbinama ne rijetko svjedoče malobrojni preživjeli. Neposredno nakon kraja bitke obitelji koje nisu imale saznanja gdje se nalaze njihovi bližnji pri traženju informacijama ispunjavali su Protokole o nestalim osobama koji su trebali pomoći u rasvjetljavanju zadnjih trenutaka kada su nestale osobe viđene.
Nestali u proboju kod Petrovaca
Jugoistočno od Vukovara, nadomak svega par kilometara smješteni su Petrovci, mjesto u kojem su ostale zapečaćene sudbine onih koji su spas tražili gazeći mokro slavonsko tlo kroz neobrane kukuruze. S vukovarskog Sajmišta na kraju bitke u pokušaju proboja trag se gubi nekoliko osoba među njima dvojici branitelja iz Zagreba i Vukovara.
Put ih je naveo baš tuda u noći sa 17.11. na 18.11. 1991. kada su krenuli u proboj iz kojeg se više nisu vratili. Zagrepčanin Duško Smek poznatiji nadimkom Bosanac, kao pripadnik HOSa s okruženja zagrebačke vojarne sa svojom postrojbom otišao je u vukovarsku jesen 1991. Poznato vukovarsko bojište Sajmište mjesto je na kojem je proveo cijelu bitku. Njegov suborac, Damir Radnić o Dušku priča s ponosom i tugom: “Bio je neobično hrabar mladić koji je sa svojom puško strojnicom unosio nered u neprijateljske redove! Mladić onako srednjeg rasta ali snažnije građe, s crnom kapicom na glavi, neobrijan (tko je na Sajmištu imao vremena za brijati se), s dva redenika metaka u križ prebačenih preko sebe te puško strojnicom u rukama i samim svojim izgledom izazivao je strahopoštovanje među suborcima, a strah među neprijateljima. No mi koji smo ga znali iz civilstva znali smo da je ispod te grube maske jedan sasvim drugačiji mladić nježnog izgleda i još nježnije duše!” Grupa s kojom je Duško krenuo u proboj kod Petrovaca je otkrivena te su završili u zarobljeništvu, u zloglasnom “Plavom Podrumu” u kojem su tijekom okupacije bili zarobljeni, zatočeni i mučeni branitelji i civili. Po iskazima svjedoka, Duško je s još dvojicom zatočenika zloglasnog podruma izveden, no Dušku se nakon toga gubi svaki trag. Njegova obitelj, supruga Veronika i kćer Antonija svih ovih godina jednako traže informacije o Duškovom nestanku i posljednjem počivalištu.
U Petrovcima trag nestaje i mladom Vukovarcu Robertu Alviru, tada 19 godišnjaku koji dijeli identičnu sudbinu Duška Smeka. Veća grupa osoba 17.11.1991. u večernjim satima krenula je u proboj vjerujući kako će preko Petrovačke šume Dubrava doći do Vinkovaca no i ona je pored Petrovaca otkrivena i razbijena. U jeku pucnjave već od prije ranjeni Robert ponovo je ranjen u predjelu kuka te nije mogao samostalno hodati. Po riječima svjedoka ostali zarobljeni su odvedeni do kamiona dok su po Roberta navodno poslali nosila. No sve što su svjedoci čuli, pri ulasku u kamion bili su pucnjevi iz pravca gdje je Robert ostao ležati. Ostali zarobljenici odvedeni su također u zarobljeništvo u Petrovce a zatim u logore u Srbiji. Do danas Robertova obitelj, majka Sofija, otac Ante, brat Božo i sestra Ljiljana neumorno tragaju za informacijama o Robertovoj sudbini. Informacije koje su primili vodile su do VMA u Beogradu, te kako se o Robertovom identitetu među zarobljenicima raspitivao činovnik JNA, napomenuvši kako je Robert preminuo, no točnih saznanja gdje je Robert te što mu se dogodilo nakon ranjavanja još uvijek nema.
Za zločin u Petrovcima Županijsko državno odvjetništvu u Vukovaru podiglo je tek 2007. godine optužnicu i to protiv devetorice okrivljenika: Nikole Radojčića, Miroslava Ivana, Vojislava Buzakovića, Milenka Đurđevića, Predraga Stojčevića, Dragana Žakule, Željka Vujića, Duška Samardžića i Željka Ćirkovića. 2011. godine Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Vukovaru razdvojilo je kazneni postupak u odnosu na optuženika Željka Vujića koji se tereti da je u razdoblju od listopada 1991. godine do kraja veljače 1992. godine u Petrovcima u prostorijama tzv. Milicije Krajine i u Društvenom domu, kao pripadnik milicije, protupravno privodio, zatvarao, ispitivao, tukao, prijetio i na druge načine zlostavljao civilne osobe, pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZ RH. Za zločine NN osoba počinjene nad osobama u pokušaju proboja do danas nema puno saznanja. Po pričanju Petrovčana, poznato je jedino kako je desetak osoba, branitelja Vukovara viđeno zarobljeno u Petrovcima te im se tamo gubi svaki trag. Većina navedenih optuženih nisu dostupni hrvatskom pravosuđu, te time ograničavaju napredak za bilo kakvom informacijom, a oni koji možda i znaju o događajima, nestanku ili posljednjem počivalištu nestalih radi vlastite sigurnosti i straha zavjetovani su na šutnju.
“Nema leša nema zločina”
Osim navedenih tragičnih događaja o sudbinama vukovarskih branitelja važno je spomenuti 78 zahtjeva za posmrtnim ostacima osoba za koje se pouzdano zna da su za vrijeme bitke ubijane, stradale, jedan dio i sahranjen dok su njihova počivališta nepoznata ili premještena. Potraga za mogućim posmrtnim ostacima suradnjom Ministarstva branitelja i Uprave za zatočene i nestale dovela je do potraživanja informacija prema Republici Srbiji čija je djelatnost utvrđivanja identiteta posmrtnih ostataka ostala samo na registriranim grobnim mjestima. U 107 slučajeva utvrđeno je kako se radi o hrvatskim državljanima nakon čega su posmrtni ostaci preuzeti, identificirani te predani obiteljima. Ekshumacije su rađene cijelim tokom Dunava te na mjestima gdje su bili logori i zatvori: Novi Sad, Sombor, Sremska Mitrovica, Beograd, Inđija, Šabac, Ruma, Smederevo, Pančevo, Kovin, Obrenovac, Niš i Šid. Tako je u svibnju 2004 godine na Novosadskom groblju provedena je ekshumacija 48 NN osoba od čega je za 13 potvrđeno kako pripadaju popisu nestalih osoba Republike Hrvatske. Od 60 NN posmrtnih ostataka 33 su žrtve većinom zarobljenih civila, ratnih zarobljenika ubijenih u Dalju i Berku koji su za vrijeme ratnih događanja bacani u Dunav. “Dio identificiranih osoba odnosi se na preminule osobe u ustanovama socijalne skrbi te zdravstveno-medicinskim ustanovama u Srbiji nakon same okupacije Vukovara, te logorima i zatvorima, no zabilježeni su slučajevi u kojima su zarobljenici iz logora u Srbiji, vraćeni na tada okupirano područje Hrvatskoga Podunavlja gdje su ubijeni, a njihovi su posmrtni ostaci kasnije pronađeni u masovnim grobnicama, kao što je bio slučaj s ratnim zarobljenicima iz Berka. Činjenica je, također, kako je dio žrtava ostao na teritoriju Srbije, gdje su njihovi posmrtni ostaci pokopani kao neidentificirani.”, navodi Ministarstvo branitelja.
Pravo na istinu
Manjak političke volje pokazatelj je lošeg stanja i ne rješavanja među onima koji su direktno obuhvaćeni pitanjem nestalih osoba. Vođe čija je moć utemeljena na mržnji drugog naroda ili zajednice opstruiraju bilo koji pokušaj rješavanja pitanja nestalih osoba te na neljudski način ovu tragičnu situaciju koriste kako bi time zadržali ili pribavili političku kontrolu. Svaka obitelj ima pravo saznati istinu. Na Vukovarskom groblju postoji cijela jedna prazna parcela grobnica koja čeka svoje pokojnike. Svoje stanovnike. One koji su prije punih 27 godina otrgnuti iz stvarnosti u kojoj su živjeli, poklonivši svoje mladosti, svoje budućnosti, žrtvujući trenutke svoje obitelji za slobodu grada i neovisnost svoje države. Dugujemo im neprekidno traženje za istinom nad njihovim sudbinama, konstantno sjećanje i spominjanje, borbu protiv zaborava kad još nismo uspjeli njihove kosti pronaći i s mirom pokriti zemljom za koju su svoj život nesebično položili.
