Često se, u kontekstu rata, posebno kada se govori o operacijama Bljesak i Oluja, govori o mnogobrojnim civilima i nedužnim starcima, no brojna svjedočanstva i s hrvatske, ali i sa srpske strane (svjedočenje Slobodana Lazarevića u Haagu i mnoga druga) govore kako su na području Krajine svi muškarci bili naoružani, svatko je zadužio oružje i svatko je znao svoju zadaću u sklopu svoje organizacijske jedinice.
Kada se nakon akcije negdje nađe poginula osoba koja ne nosi uniformu, a koja kraj sebe nema oružje jer je našim vojnicima naoružanje bilo prijeko potrebno, logično je pomisliti da se radi o civilu, no u koliko je slučajeva to zapravo točno?
Postoje brojna svjedočanstva, posebno na području Banovine o starcima u mitraljeskim gnijezdima i na tavanima s lovačkim puškama, a takva raspodjela naoružanja među narodom ima jako uporište u marksističkoj ideologiji kojoj je komunistička Jugoslavija bila odana.
Donosimo nekoliko ulomaka iz knjige “Država i revolucija” Vladimira Iliča Lenjina koji će biti dobro poznati svima koji su služili vojni rok i prošli naobrazbu u sustavu bivše SFRJ.
“…Dalje, u prijelazu od kapitalizma ka komunizmu ugnjetavanje je još potrebno, ali već ugnjetavanje manjine eksploatatora od strane većine eksploatiranih. Naročiti aparat, naročita mašina za ugnjetavanje, »država« još je potrebna, ali to je već prelazna država, to već nije država u pravom smislu riječi, jer ugnjetavanje manjine eksploatatora od strane većine jučerašnjih najamnih robova stvar je relativno toliko laka, jednostavna i prirodna, da će ono stajati daleko manje krvi nego što je stajalo gušenje ustanaka robova, kmetova, najamnih radnika, da će ono stajati čovječanstvo mnogo jeftinije. I ono može da ide uporedo s proširenjem demokracije na tako ogromnu većinu stanovništva, da potreba za naročitom mašinom za ugnjetavanje počinje da iščezava. Eksploatatori, prirodna stvar, nisu u stanju ugnjesti narod bez veoma složene mašine za vršenje takve zadaće, ali narod može ugnjesti eksploatatore i sa sasvim jednostavnom »mašinom«, gotovo bez »mašine«, bez naročitog aparata, jednostavnom organizacijom naoružanih masa (kao što su sovjeti radničkih i vojničkih deputata, primjećujemo mi, istrčavajući naprijed)…”
“Mi nismo utopisti i niukoliko ne odričemo mogućnost i neizbježnost ekscesa: pojedinih lica, a isto tako nužnost da se guše takvi ekscesi. Ali, prvo, za to nije potrebna naročita mašina, naročit aparat gušenja; to će raditi sam naoružani narod s takvom jednostavnošću i lakoćom s kojom svaka grupa civiliziranih ljudi čak i u savremenom društvu razvađa one koji se pobiju ili ne dozvoljava nasilje nad ženom.“
“…Dotle dok ne nastupi »viša« faza komunizma, socijalisti zahtijevaju najstrožu kontrolu od strane društva i od strane države nad mjerom rada i mjerom potrošnje, samo ta kontrola mora početi od eksproprijacije kapitalista, od kontrole radnika nad kapitalistima, i nju mora provoditi ne država činovnika, nego država naoružanih radnika.“
“…A to je, sa svoje. strane, povezano s time što na određenom stupnju razvitka demokracije ona, prvo, zbija redove revolucionarne klase, proletarijata, protiv kapitalizma, i daje joj mogućnost da slomi, razbije u komadičke, slisti s lica zemlje buržoasku, makar i republikansku buržoasku, državnu mašinu, stajaću vojsku, policiju, činovništvo, da ih zamijeni više demokratskom ali ipak državnom mašinom, u obliku naoružanih radničkih masa što prelazi u opće učešće naroda u miliciji.“
“Pri takvim ekonomskim pretpostavkama sasvim je moguće odmah, od danas do sutra, prijeći na to da se, oborivši kapitaliste i činovnike, mjesto njih na poslu kontrole proizvodnje i raspodjele, na poslu evidencije rada i proizvoda upotrebe naoružani radnici, sav naoružani narod. (Ne treba brkati pitanje kontrole i evidencije s pitanjem naučno obrazovanog osoblja inženjera, agronoma i ostalih: ta gospoda rade danas, podčinjavajući se kapitalistima, radit će još bolje sutra, podčinjavajući se naoružanim radnicima.)“
“Evidencija i kontrola, to je glavno što se traži da bi se organizirala, da bi pravilno funkcionirala prva faza komunističkog društva. Svi građani pretvaraju se ovdje u službenike u najmu kod države, koju čine naoružani radnici. Svi građani postaju službenici i radnici jednog svenarodnog, državnog trusta…Kada većina naroda počne da vrši samostalno i svuda takvu evidenciju, takvu kontrolu nad kapitalistima (sada pretvorenim u službenike) i nad gospodom intelektualcima, koji su sačuvali kapitalističke navike, tada će ta kontrola postati doista univerzalna, opća, svenarodna, tada joj se nitko ne će moći ukloniti, neće se imati kuda djenuti.“
“Što je demokratičnija država koja se sastoji iz naoružanih radnika i koja već nije država u pravom smislu te riječi, to će brže početi da izumire svaka država.“
“Kada se svi nauče da upravljaju i stvarno budu samostalno upravljali društvenom proizvodnjom, samostalno ostvarivali evidenciju i kontrolu nad badavađijama, gospodičićima, varalicama i njima sličnim čuvarima tradicija kapitalizma, onda će sakrivanje od te svenarodne evidencije i kontrole postati tako nevjerojatno teško, tako rijetkim izuzetkom, bit će praćeno, vjerojatno, tako brzim i ozbiljnim kaznama (jer naoružani radnici su ljudi praktičnog života, a ne sentimentalni intelektualčići i teško da će dozvoliti da se s njima netko šali), da će nužnost poštovanja jednostavnih, osnovnih pravila svake ljudske zajednice vrlo brzo postati navika.
I tada će biti širom otvorena vrata za prijelaz iz prve faze komunističkog društva u njegovu višu fazu, a zajedno s tim k potpunom izumiranju države.“
Iz gore navedenih odlomaka jasno je kako su “naoružani radnici”, prema komunistima, efikasan sustav kontrole i kažnjavanja, sloma kapitalizma i uništavanja države do potpunog izumiranja. Ipak, nisu bili dovoljno efikasni da unište našu Hrvatsku!
