13.svibnja 1990. godine, netom nakon održanih prvih višestranačkih izbora u Republici Hrvatskoj trebala je biti održana utakmica Dinamo – Crvena zvezda na zagrebačkom Maksimiru. Iako utakmica nikada nije održana zbog nereda koji su eskalirali na, dotad, neviđenoj razini, upisana je u legendu, kako hrvatske, tako i svjetske povijesti jer ju je i američka televizijska kuća CNN uvrstila u pet nogometnih utakmica koje su promijenile svijet. Iako su na svim utakmicama Dinama i Crvene zvezde tenzije bile izrazito visoke, a povremeno je dolazilo i do većih sukoba, do sukoba ovih razmjera nikada prije nije došlo. Neredi su počeli već u subotu, 12.svibnja dolaskom gostujućih navijača u Zagreb koji su već tada počeli divljati i razbijati po glavnom gradu Republike Hrvatske. Izjave gostujućih navijača, koji su otvoreno propagirali četništvo i velikosrpske ideje na tragu politike službenog Beograda, jasno ukazuju na činjenicu kako je kaos do kojega je tada došlo bio organiziran, a navijači iz Srbije na krvav scenarij bili su pripremljeni.
Na Maksimiru je tada, kao predstavnik kluba, bio i novoizabrani vođa Delija, ratni zločinac Željko Ražnatović – Arkan, a među navijačima Zvezde na Maksimiru je tada bio i Aleksandar Vučić, današnji predsjednik Republike Srbije, što također govori i o njegovom svjetonazoru. Dodatnu sumnju na pozadinu sukoba baca i ravnodušnost tadašnje milicije na divljanje srpskih navijača i njihovo aktivno svrstavanje na stranu Delija u sukobu s Bad Blue Boysima. S obzirom kako je tada raspad Jugoslavije već bio izvjestan, mnogi navijači Dinama, a posebice hrvatski branitelji, tvrde kako je Domovinski rat počeo upravo tog 13.svibnja 1990. godine.
Zanimljiva je, također, činjenica, kako je Vladimir Faber, glavni ravnatelj policije u Republici Hrvatskoj u vrijeme Ive Sanadera, tada mlad i željan dokazivanja, svojim je ljudima na stadionu dao odriješene ruke za batinanje iako za to nije dobio naređenje od nadređenih. Jedan od najupečtaljivijih detalja s legendarne utakmice je trenutak kada je tadašnji kapetan Dinama, Zvonimir Boban udario milicajca Refika Ahmetovića, kojega su kolege kasnije nagovarali da Bobanu puca u leđa i da ga ubije, no kapetan Dinama srećom je ostao bez posljedica. Te sreće nije bio Bobanov rođak, Domagoj Majić, kojeg su milicajci brutalno pretukli, od čega je ostao trajni invalid.
Vukovarski branitelj i dragovoljac HOS-a, Damir Markuš – Kutina, o tim događajima govori:
I nakon referenduma na kojemu su se Hrvati premoćno opredijelili za samostalnost, ondašnja omražena milicija je djelovala i dalje represivno prema Hrvatima. Nikad ih nisam volio, još kao navijač Dinama i kao sudionik nereda na nikad odigranoj utakmici Dinamo – Crvena zvezda, 13.svibnja 1990. saznao sam od kakvog je “materijala” ta milicija. Ali, bilo nas je puno koji ih se nismo bojali, i mi smo na svoj način, na tribinama odaslali poruke da želimo neovisnu Hrvatsku. Sjećam se kako smo otvoreno, nas nekoliko tisuća na sjevernoj tribini Dinamova stadiona pjevali “Ustani bane, Hrvatska te zove, zove, ustani bane Jelačiću…”,”Zovi, samo zovi” i druge domoljubne pjesme. A kad bi nam se pridružio istok stadiona, orilo se sve do “kockice” (zgrada Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske) na Trnju. Svi su tako mogli dobro čuti što misli hrvatski narod. Utakmice između hrvatskih i najpoznatijih srpskih klubova pratili su neredi, tučnjave navijačkih skupina, ali i milicije, koja je pomagala srpskim navijačima. Zbog toga nije čudno što su navijači među prvima pošli u obranu Hrvatske jer smo dobro znali koliko je velika mržnja koju su ekstremni Srbi gajili prema Hrvatima.
Na južnoj je tribini toga dana bio ratni veteran, pripadnik 1. gardijske brigade (Tigrovi) , 204. vukovarske brigade i 5. gardijske brigade (Sokolovi), Dražen Vrtarić, koji je također ispričao svoja iskustva s te utakmice.
Bio sam s prijateljem na tribini kad su “četnici” porušili ogradu i krenuli prema nama. Sve je počelo kad su oni počeli trgati ogradu i penjati se na južnu tribinu, jer im je i bio cilj izazvati nerede. Na početku smo se s onim prvima dobro potukli, ali ih je bilo sve više i više pa smo se povukli. Prijatelj je došao do milicajca i pitao ga zašto to dopušta, a on se samo cinično nasmijao, na što ga je prijatelj udario i oteo mu pendrek. Još smo se malo “fajtali” s njima gađajući ih polomljenim stolicama, te smo poslije sišli na travnjak nastavljajući se tući s milicijom. Kad im je stiglo pojačanje morali smo zbrisati inače bi došli do Delija i onda bi bilo svašta.
Vrtarić i danas čuva ulaznicu za južnu tribinu kao uspomenu na tu legendarnu utakmicu.
I Markuš i Vrtarić dan-danas vrlo rado odlaze na utakmice Dinama kadgod su u prilici, a obojica su se, kao i brojni drugi navijači nakon te utakmice aktivno stavili na raspolaganje Republici Hrvatskoj u obrani domovine.
Rezultati istrage oko krvavih nereda, u kojima samo pukim čudom nije bilo smrtno stradalih, ako je ona ikada provedena, nikada nisu objavljeni iako je, iz današnje perspektive, s obzirom na kasnija ratna događanja i velikosrpsku agresiju pozadina ovih nereda vrlo jasna.
Svake godine, na obljetnicu utakmice Dinamo – Crvena zvezda, igrači Dinama, kao i stručni stožer, ali i navijači polažu vijence i pale svijeće kod spomenika navijačima Dinama poginulim u Domovinskom ratu.