Međunarodno priznanje Republike Hrvatske

Na političko i državno osamostaljivanje Hrvatske Srbija je odgovorila ratom. Potkraj srpnja i u kolovozu 1990. srpsko vodstvo potaknulo je političku i vojnu pobunu Srba u Hrvatskoj (srpski sabor u Srbu, tzv. referendum o autonomiji Srba u Hrvatskoj i stvaranje Srpske autonomne oblasti Krajine, podizanje barikada na cestama, stvaranje oružanih straža, proglašenje »ratnog stanja« u Kninu). U srpnju 1991. JNA je krenula u otvorenu agresiju, na koju je Hrvatska odgovorila vojnim (→ domovinski rat), političkim i diplomatskim djelovanjem. Na početku kolovoza 1991. uspostavljena je koalicijska Vlada demokratskog jedinstva premijera F. Gregurića te su ujedinjene sve hrvatske političke snage. U borbi za međunarodno priznanje Hrvatska je sudjelovala u radu Mirovne konferencije o Jugoslaviji, koja je od rujna 1991. djelovala u Hagu pod predsjedanjem lorda P. Carringtona. Slijedom mišljenja njezine Arbitražne komisije (7. XII. 1991) da je SFRJ »u procesu dezintegracije«, Hrvatsku su 15. I. 1992. priznale zemlje EZ-a, a 22. V. primljena je u UN. Na prvim parlamentarnim i predsjedničkim izborima po novom Ustavu (5. VIII. 1992) pobijedio je HDZ (44% glasova, 61% zastupničkih mandata) i njegov predsjednički kandidat F. Tuđman (57% glasova). Kratkotrajnu vladu H. Šarinića na početku travnja 1993. zamijenila je vlada N. Valentića, koja je obuzdala inflaciju i uspostavila monetarnu stabilnost. Istodobno, u pretvorbi i privatizaciji društvenih poduzeća bilo je političkoga klijentelizma i gospodarskoga kriminala.

Izvor: enciklopedija.hr

POVEZANE OBJAVE

Podržimo humanitarnu udruguspot_img

Možda će vas zanimati