Na današnji dan, 1. srpnja 1966. u Vesoulu u Francuskoj rođen je Jean-Michel Nicolier kojega Hrvatska pamti kao dragovoljca HOS-a i branitelja Vukovara koji je postao jedan od simbola hrabrosti, časti i empatije.
Odlikovan je posthumno Redom Nikole Šubića Zrinskog za iznimnu hrabrost i junaštvo u obrani Vukovara. Da je danas živ, slavio bi 56. rođendan. Jean-Michel nije mogao mirno promatrati što se u Hrvatskoj događa, te je, čim je na televiziji vidio što se u Hrvatskoj događa, odlučio da mora pomoći. Rekao je tada majci: “Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje.”
Povodom rođendana ovog heroja, pripremili smo, u dogovoru s njegovim suborcima i obitelji, majice posvećene Jean-Michelu Nicolieru kako bi se tom heroju simbolički i tako odalo priznanje, a dio prihoda odlazi u humanitarne svrhe za udrugu “Vukovarske iskrice”:
[product id = 5875]
Podsjetimo, Jean-Michel Nicolier je potpuno sam stigao u Hrvatsku u srpnju 1991. godine i priključio se Hrvatskim obrambenim snagama (HOS) i aktivno je sudjelovao u obrani Vukovara. Svega nekoliko sati prije smrti u podrumu vukovarske bolnice za francuske je medije izjavio: “Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”
Majka Jean-Michela Nicoliera često se emotivnim objavama prisjeća svog sina kojeg, nažalost, do današnjeg dana nije pronašla ni dostojanstveno pokopala. Bol majke koja je izgubila sina, a pogotovo ako ga nije primjereno pokopala je neizmjerna i iznimno teška, no situaciju barem koliko-toliko može olakšati podrška, ljubav i poštovanje koju Hrvati iskazuju ovom francuskom dragovoljcu i njegovoj obitelji.
Njemu u čast pjesmu je posvetila Doc. dr. sc. Agneza Aleksijević, danas glavna sestra Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar i bolnice hrvatskih Veterana, a 1991. ratna medicinska sestra koja je, s ostalim osobljem, u neljudskim uvjetima liječila bolesnike u ratnoj bolnici Vukovar. Dopustila je, ekskluzivno, portalu DOM objavu dvije pjesme iz, uskoro dovršene, knjige pjesama, a ovim putem donosimo vam pjesmu posvećenu francuskom dragovoljcu HOS-a i legendi obrane Vukovara, Jean – Michelu Nicolieru, koju ćete moći pročitati na kraju teksta.
Jean – Michela Nicoliera krvnički su ubili na Ovčari, a identitet njegova ubojice poznat je javnosti, iako za taj i brojne druge zločine nije odgovarao.
Spasoje Petković – Štuka, jedan je od krvnika s Ovčare i najvjerojatnije ubojica francuskog dragovoljca i HOS-ovca Jean-Michela Nicoliera. Iako se svojim zvjerstvima sam hvalio, što je javno dostupno i što u nastavku donosimo, njemu u Hrvatskoj, zbog statusa kojega je stekao pred srbijanskim pravosuđem, nije i nikada neće biti suđeno. Ovo je priča krvnika s Ovčare:
Priča o Štuki ispričana je u srbijanskom tjedniku “Intervju” koji je 1991. imao svojevrsnu rubriku nazvanu “Heroji Vukovara”, a koja je bila popunjena svjedočanstvima pripadnika JNA, srpskih dragovoljaca i četnika koji su razarali Vukovar, klali, ubijali pljačkali i silovali.
O Petkovićevoj borbi ne znamo puno. Znamo da je uspio preživjeti rat u Vukovaru. Da se borio u prvim redovima. I da je jednom za dlaku izbjegao smrt: metak je tada pogodio nož zataknut za pojas. O njegovom ubijanju, pak, zna se dosta.
– Dok su se vodile borbe u Vukovaru, zarobili smo dvoje ljudi. Rekli su nam da su Jehovini svjedoci, da s ratom nemaju ništa i molili da ih ostavimo kod kuće. Pustili smo ih, ali se Štuka vratio, zaključao ih u zahod, a onda bacio dvije bombe kroz prozor – tako je Petkovićevu ratnu ulogu opisao Miroslav Đanković, dobrovoljac Šešeljeve Srpske radikalne stranke koji se borio u Vukovaru.
Njegovi suborci tvrdili su i da je ubio nekoliko desetaka ljudi na Sajmištu – staraca, žena i djece – koji su u podrumima nakon pada grada bili izloženi na milost i nemilost srpskoj vojsci.
A onda je uslijedila Ovčara. Na VUPIK-ovoj farmi trebalo je likvidirati najmanje 265 ranjenih branitelja i civila dovezenih iz vukovarske bolnice. Petković je već u to vrijeme bio avansirao do položaja kurira kapetana Miroslava Radića. Sudjelovao je u krvavom “špaliru”. Metalnom šipkom mlatio je ljude dovedene iz bolnice.
Prvi je započeo s likvidacijama. Iz hangara je izveo petoricu zarobljenika. Jedna verzija tvrdi da ih je ubio metkom u potiljak. Druga da se nije čuo pucanj. Te da im je očito presudio nožem.
– Kad se vraćao, dahtao je kao pas, i govorio mi kako ih je ubio. Nisam čuo pucnjeve, ali mi se on sam hvalio – tvrdio je kasnije Đanković.
On je uvjeren da je Štuka ubio i francuskog dobrovoljca Jeana Michela Nicoliera, kojega je netom prije gotovo do smrti prebio Vukovarac Kemal Điđić Kemo. Đanković to ubojstvo nije vidio. Petković se poslije hvalio da je novčanicu od 20 franaka izvukao iz Francuzova džepa te da ju je dao pripadnici Šešeljeve jedinice Nadi Kalabi.
S ubojicom Jean-Michela u kontakt je stupio njegov brat Paul:
Da je poznat ubojica njegova brata Paulu je prvi javio vukovarski branitelj i Jean-Michelov suborac Damir Markuš – Kutina. Paul je, kaže nam, tada osjećao bijes, nevjericu, frustraciju. Proganjala ga je nepravda, farsa od suda u Beogradu i odlučio je okrenuti broj telefona ubojice svoga brata. Javio mu se u svojoj kući u Vognju nedaleko od Rume.
“Ja sam se predstavio. Nije rekao ništa. Samo šutnja. Onda je spustio slušalicu. Tako je završio razgovor.” – govori Paul.
Na pitanje kako doživljava činjenicu da čovjek koji mu je ubio brata živi normalnim životom u susjednoj zemlji:
– Što uopće reći? Iskreno, već mi je posve svejedno je li na slobodi ili u zatvoru. Premda osobno ne bih volio živjeti u blizini takve osobe, sve i da nije ubio mog brata. Više mi je stalo da se pronađu ostaci svih ostalih nestalih i da se ti ljudi dostojno pokopaju. Kakvog uopće ima smisla nakon što si priznao ubojstvo ne reći gdje su tijela? – pita se Paul koji sumnja da će Štuka ikada odgovarati za svoja zlodjela.
Iako se u medijima u posljednje vrijeme može pročitati drugačije, unatoč činjenici da pojedinci obitelji Jean-Michela Nicoliera bude lažnu nadu navodnim točnim saznanjima gdje je tijelo Francuza koji je poginuo za Hrvatsku, Jean-Michel još uvijek nije pronađen. Njegova majka Lyliane i brat Paul i dalje su neutješni i ustraju u traženju pravde i dostojanstveno pokapanje posmrtnih ostataka svoga sina i brata.
Pročitajte ranije najavljenu pjesmu Doc. dr. sc. Agneze Aleksijević posvećenu Jean-Michelu:
Jean – Michel
Osjetih muku
dok me tuku
dok je trajala hajka
ukazala mi se majka
„Izdrži sine
do jutra
možda svane
bolje sutra“
Majko ja nemam sutra
idem sada
u neka nepoznata
jutra
Jutrima ću te zvati
noćima sanjati
nemoj tugu piti
nemoj tužna biti
Umjesto tebe
majko
grlim smrt
vidim cvjetni vrt
Po kome šetaš
mene čekaš
zalijevaš ga suzom
i neizmjernom tugom
Majko život uzmi
uživaj slobodu
u inat
ratnom teroru
Ja ću domovinu Francusku i Hrvatsku voljeti
Boga za njih moliti
da ne dožive ponovo ovu muku
iživljavanje na nemoćnom puku.
Uz nadu da će se posmrtni ostaci francuskog heroja konačno pronaći i da će njegov ubojica napokon stati pred lice ovozemaljske pravde, Jean-Michelu želimo sretan 56. rođendan.
S nama je!