skip to Main Content

Viktorin Jurić, ratnog nadimka Paša (Ilija i Kata), rođen je 10.2.1961. u Drijenči, Tuzla. Oženjen je i otac je dvije djevojke, studentice. Prije Domovinskog rata živio je i radio u Beču, a već početkom ljeta 1991. s nekoliko prijatelja dolazi u Hrvatsku i javlja se u Stožer HOS-a u Šenoinoj te ubrzo završava u kampu HOS-a na Žumberku, odakle odlazi na prvi ratni teren, prve ratne postrojbe HOS-a, na rijeku Koranu, u Barilović, točnije u Mejaško selo.
Od tada pa do kraja 1991. ratni put mu je isti kao i kod pukovnika Radnića, jer su cijelo vrijeme u istoj postrojbi koja je kasnije unutar HOS-ovih postrojbi nazvana „Samostalna satnija HOS-a Vukovar“. Iako je svojim dolaskom u Vukovar satnija postala dio obrane Vukovara i kao takva dio 204. Vukovarske brigade.

Nakon stjecanja prvih borbenih iskustava u Mejaškom selu, s dijelom svoje postrojbe (buduće Satnije HOS-a Vukovar) biva premješten u Zagreb, na okruženje vojarne Borongaj. Nakon ubojstva prvog načelnika Stožera HOS-a Ante Paradžika, sa svojim suborcima biva na pogrebu, a nakon pogreba sa još 57 dragovoljaca HOS-a odlazi za Vukovar (i Bogdanovce).

U Vukovaru pokazuje veliku hrabrost u bitkama kao i nesebičnost prilikom spašavanja više ranjenih suboraca. Jedanput je lakše ranjen. Iz Vukovara izlazi u proboju sa jednom od zadnjih grupa branitelja koje se uspijevaju probiti iz razrušenog grada, te u samom proboju još jedanput pokazuje veliku nesebičnost i hrabrost kada se vraća natrag u minska polja te spašava ranjenog suborca.
Nakon kraćeg oporavka u Zagrebu i u Beču, ponovno se vraća na ratište ali ovoga puta u svoj rodni kraj, u Drijenču (Tuzla) gdje od 1992. do 1994. vodi najveću postrojbu u tome kraju, bojnu “Pro Patriapri 115. brigadi HVO-a.

1992. Biva ranjavan 2 puta, a 1994. biva po četvrti put ranjen, no ovaj put ostaje bez noge, te je nakon toga HRVI 90%.
Nakon oporavka ponovno se javlja u postrojbe HV-a (s protezom na nozi) te je jedno vrijeme, do odlaska u mirovinu, pripadnik 5. Gardijske brigade, „Slavonskih Sokolova“, baš kao i najveći dio njegovih suboraca iz Vukovara.
Umirovljen je u činu bojnika HV i danas s obitelji živi u Pazinu.

Nikad do sada nije propustio niti jedan pogreb svojih suboraca, obilazak obitelji pokojih ili pak obilježavanje značajnih datuma iz povijesti postrojbe i Domovinskog rata uopće.
Mnogi branitelji iz cijele Hrvatske i BiH poznaju ga kao sjajnog čovjeka uvijek dobre volje i spremnog na pomoć mnogima. Kakav je bio za vrijeme rata, kažu, takav je i danas. Viktorin Jurić i Damir Radnić zajedno su bili u Kanadi 2012. te Australiji i Novom Zelandu 2017. gdje su na poziv naših iseljenika održali brojna predavanja o Domovinskom ratu.

Postoji jedna zanimljiva anegdota o ratnim fotografijama o kojima je riječ u projektu zbog kojeg je i nastala ova web stranica, odnosno anegdota je o filmovima bez kojih ne bi bilo ni fotki, no to ćemo ostaviti za pročitati u knjizi, odnosno fotomonografiji koja slijedi u jesen ove godine.

Back To Top