skip to Main Content

Damir Radnić (Ante i Ankica), rođen je 20.6.1958. u Kninu. Od 1961. živi u Zagrebu, 1981. seli se u Veliku Goricu. Krajem 1994. kao djelatna vojna osoba seli se u Pulu gdje živi i danas. Pukovnik je HV-a u mirovini, 60% HRVI, oženjen, otac petero djece (jednog sina i četiri kćeri). Kao dragovoljac HOS-a odlazi u rat u ljeto 1991. i po raznim terenima od Korduna do Slavonije, od Dalmacije do Kupresa, od Posavine pa do mnogih drugih terena na tzv. Južnom bojištu, proveo je preko 1.200 dana i za to vrijeme je pet puta ranjavan, uvijek u borbenim akcijama. Na „svome računu“ ima pet uništenih oklopa, od toga 4 u Bogdanovcima i jedan na Kupresu. Nakon smirivanja ratnih događanja, krajem 1994. iz 5. gardijske brigade, „Slavonskih sokolova“, prelazi u Nastavno središte Hrvatske vojske „Muzil“ u Puli gdje kao dozapovjednik središta radi sljedećih sedam godina (gdje se za to vrijeme obucavalo preko 50.000 mladih ročnika-vojnika). 2001. zbog zdravstvenih razloga odlazi u mirovinu.
Od tada, (a još i puno prije) bavi se problematikom branitelja iz Domovinskog rata i njihovim sudbinama. Najviše na način da, kao nadređeni svojim suborcima, a osobito obiteljima poginulih suboraca pomaže oko rješavanja njihovih statusa, koji im po zakonu pripadaju, no vrlo često to baš i nije bilo lako za odraditi, jer bi u protivnom oni sve to odrađivali bez njegove pomoći. Kroz prethodne godine, sa malobrojnim preživjelim suborcima, pokopao je 28 svojih neposrednih suboraca iz 1991. dok trojicu još uvijek traži i vodi među nestalima. Neki ga nazivaju ”ocem HOS-a“, posebice u satniji s kojom se je borio u Vukovaru, a i danas se brine o HOS-ovoj ostavštini, njezinim članovima, živim i poginulima, posebice o članovima obitelji poginulih, vodi evidencije, organizira i sudjeluje u raznim događajima koji služe kao podsjetnik na strahote kroz koje su njegovi dečki i on prošli u ratu.

Zadnji projekt u kojem je sudjelovao bila je suradnja sa redateljicom Nadom Prkačin prilikom njenog rada na dokumentarnom filmu „Štafeta smrti“.
Taj film od svibnja prošle godine i svečane premijere u punoj Koncertnoj dvorani „Vatroslava Lisinskog“, još se uvijek prikazuje širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te uskoro Njemačke i mnogih drugih zemalja u kojima žive hrvatski iseljenici.
Do danas je prikazan u preko 50 gradova i naselja, a u sljedeća 3 mjeseca ima ugovorenih još preko 40 projekcija, tako da će konačni broj projekcija sasvim sigurno biti preko 100.
Tijekom prošle i početkom ove godine film je vidjelo oko 17.000 gledatelja.

Zajedno s Viktorinom Jurićem – Pašom, s kojim se prvi put susreće u ljeto 1991. na Žumberku (Samoborsko gorje) i s kojim kasnije odlazi na prvi ratni teren dragovoljaca HOS-a u Mejaško Selo, Općina Barilović, a kasnije zajedno prolaze i okruženje vojarne Borongaj u Zagrebu, odlazi za Vukovar, gdje ostaje do okupacije. Iz Vukovara (i Bogdanovaca) u proboju upravo njih dvojica jedini iznose filmove koje su uspjeli uslikati za vrijeme okruženja Vukovara i Bogdanovaca (10. i 11. mjesec 1991.), te su danas te njihove ratne fotografije dragocjen povijesni materijal koji se već godinama koristi u mnogim institucijama RH. Kao npr. u Memorijalnom centru iz Domovinskog rata u Vukovaru, Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu, Povijesnom muzeju Hrvatske u Zagrebu, Spomen domu u Bogdanovcima, kao i mnogim drugim Spomen domovima iz Domovinskog rata širom Hrvatske.
Također su njihove ratne fotografije poslužile kao slikovni prikaz u mnogim knjigama ratnom Vukovaru koje su do danas izdane. Pa tako npr. u knjizi Damira Markuša „58 -HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca“, „Bitka za Vukovar“ Mile Dedakovića Jastreba, Alenke Mirković i Davora Runtića, „Bogdanovci vrata Vukovara“ Ivana Matkovića, „Jean ili miris smrti“ Nevenke Nekić i mnogih drugih autora. Također se putem agencije Pixsell.hr njihove ratne fotografije često koriste prilikom obljetnica obilježavanja Bitke za Vukovar, u brojnim člancima i TV emisijama ili dokumentarnim filmovima.

Back To Top