skip to Main Content
(INTERVJU): Mlada, Uspješna Studentica: Ponosna Sam Na Svoju Zemlju I Njenu Povijest, Nipošto Ne Razmišljam O Odlasku Iz Hrvatske

(INTERVJU): Mlada, uspješna studentica: Ponosna sam na svoju zemlju i njenu povijest, nipošto ne razmišljam o odlasku iz Hrvatske

Podijeli:

Razgovarao i priredio: Max Križanić

Mia Belić je mlada i uspješna studentica iz Zagreba koja se ne libi javno iznositi svoj domoljubni svjetonazor. Na svom je fakultetu u dva navrata organizirala projekcije filmova domoljubne tematike s ciljem očuvanja sjećanja na Domovinski rat (Glavu dole, ruke na leđa i Štafeta smrti), te je javno stala u obranu znakovlja HOS-a, nakon neugodnosti koju je doživjela na koncertu Marka Perkovića Thompsona u Poličniku. Kako uvijek volimo dati prostor mladim ljudima da iskažu svoja razmišljanja i stavove o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Republike Hrvatske, odlučili smo se na ovaj razgovor u kojemu smo se dotakli dosta zanimljivih tema.

Dobar dan, Mia i hvala ti na vremenu! Široj javnosti si postala „poznata“ nakon incidenta s oduzimanjem HOS-ove majice na koncertu Marka Perkovića Thompsona u Poličniku. Možeš li se za naše čitatelje prisjetiti tog incidenta?

Prije svega želim naglasiti da sam svjetonazorski slobodar i legalist, protivnik svih nasilnih metoda u politici, uvjerena da se samo zakonitim putem mogu postići vlastiti politički ideali. Međutim, na djelu imamo jednu  shizofrenu  situaciju gdje se preispituje treba li se nešto,  što je nota bene  legalno I legitimno, koristiti u javnom prostoru? Ta lucidnost i misaona neartikuliranost  produkt je stanovitog nacionalnog mazohizma koji sa odnarođenom vladom gospodina Plenkovića doseže svoj vrhunac. Ipak, doći će trenutak kada će ova subordinirana Vlada biti primorana snositi konzekvence svojih hazarderskih odluka. Kao što sam već više puta izjavila, dogodila se potpuno iracionalna intervencija zaštitara  za koju ne postoji nikakvo zakonsko uporište. Da rezimiram, brojne devijacije nedemokratskog i nadasve totalitarnog poretka, kulminirale su u krvavom ratu koji je doveo do previdljivog sloma SFRJ, a upravo taj slom ilustrira genezu najvažnijeg hrvatskog povijesnog dostignuća, odnosno utemeljenja moderne i suverene RH. Na pragu te povijesne prekretnice HOS je svojim dosljednim zauzimanjem za narodna prava te baštinjenjem izvornog pravaškog svjetonazora, nesumnjivo ušao u nacionalni panteon kao stvarni arhitekt, odnosno utemeljitelj RH te ipso facto zadužio sve buduće naraštaje Republike Hrvatske.  Imajući u vidu silnu žrtvu položenu  na oltar domovine I nadljudsku hrabrost svih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, nastojim I nastojat ću za svagda promicati uspomenu na najveće sinove hrvatskog nam naroda. Svaki napad na HOS, izravan je  napad na Domovinski rat, odnosno na  Ustav RH koji simbolizira najviši pravni akt jedne države.

Koncerti Marka Perkovića Thompsona često su puta refleksija političkog raspoloženja mlađe populacije, međutim oni su zanimljivi i sa onog sociološkog stanovišta. Stvarni uzrok represivnih državnih metoda na takvim I sličnim manifestacijama je hipokritičnost i nemogućnost kontrole nad društvenim i političkim porukama te samim time napad na slobodu govora. U svakom slučaju kontraproduktivno. Jer tko slobode nema, o slobodi sanja.

Obično se, kod sličnih pojava, kada netko protuzakonito postupa protiv ženske osobe, kada se to dogodi nekome s druge strane političkog spektra, jave razne udruge za prava žena, pravobranitelji(ce) i slični. Da li je ijedna takva udruga stala u tvoju obranu, ako znamo da zaštitar nema zakonsku osnovu tražiti te da skineš majicu HOS-a?

Ne. Vjerojatno je u datom trenutku  lumpenproleterijat bio zauzet  subverzivnim festivalima , kružokovštinom,  salonskom dokolicom, rušenjem kapitalizma, spašavanjem sudbine kina eVrope te kreiranjem slogana za nadolazeće marševe, što personificira imperativ njihovog djelovanja. Milosti ne traže, niti bi je dali. Ipak, ja nisam niti očekivala lažni altruizam i selektivni NGO humanitarizam, samo odgovornu I državnički nadahnutu politiku od koje se očekuje da štiti ustavne vrijednosti.

Mlade u Hrvatskoj, nažalost, često ne zanima povijest i ne uključuju se aktivno u te sfere života. Ti si na svom fakultetu inicirala projekcije već dva filma o Domovinskom ratu, odakle interes za to?

Moram reći da sam odrastala kao izrazito politizirano dijete.  Kroz politološku vizuru gledišta, politička socijalizacija djeteta datira od njegove najranije dobi, najvećim dijelom preko kućnog odgoja. Iako je takav odgoj imao značajnu ulogu, nipošto nije podrazumijevao indoktrinaciju, odnosno nije bio presudan  za moja kasnija uvjerenja i spoznaje. Kućna politička socijalizacija na mene se odrazila više u smislu kultivacije kognitivnih sposobnosti, rasuđivanja, percepcije, pamćenja, strukturiranja kohezivnog i koherentnog diskursa kojim sam sposobna izraziti I prenijeti, odnosno verbalizirati svoja stajališta. Obiteljski me pratila priča poraženih “reakcionara” iz 2. svjetskog rata s jedne strane, te s druge obiteljska tragedija iz ljeta ’84. kada je otac zbog “pjevanja pjesama neprijateljskog sadržaja” koje su okarakterizirane kao epopeja Anti Paveliću (poput „Duvno moje, ne volim te više u tebi se ćirilicom piše“ I današnje službene himne RH), preko noći postao politički zatvorenik, klasni neprijatelj broj jedan, koji podriva tekovine NOB-a, naših naroda i narodnosti u suradnji s “ustaškom emigracijom”. Mislim da je na tu temu napisano i par znanstvenih radova, jedan od njih je svakako i rad pod naslovom Duvno kao žarište “hrvatskog nacionalizma I katoličkog klerikalizma” u zadnjem desetljeću komunisičke vlasti. Ipak, treba uzeti u obzir da pored međunarodnih odnosa I diplomacije studiram i povijest, koja je bila moja strast i hobi od najranijeg djetinjstva, a iz hobija se pretvorila u vokaciju. Vjerojatno su sve to čimbenici iz kojih proizlazi moj interes za promatranje različitih društvenih i povijesnih procesa. Ali želim naglastiti da rasprava o domovinskom ratu kao prošlom i svršenom činu, nije rasprava o prošlosti nego o sadašnjosti,  a ponajprije o budućnosti, odnosno o osvješćivanju temeljnih ustavniih vrjednota na kojima treba počivati moderna RH. Dr. Starčević je vješto I dalekovidno, još za života detektirao  dvije mane iz kojih proizlazi sva nesreća hrvatskog čovjeka, a jedna od njih je svakako zaborav. Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost. Kroz hrvatsku povijest se brojni povijesni fenomeni ponavljaju. Ciklički. Toga je bio svjestan I dr. Šufflay  govoreći “I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara njegovo pamćenje jer time uništava njegovo jastvo.” Ipak, nije točno da mlade ne zanima tematika domovinskog rata, točna je samo činjenica da im kroz odgojno obrazovni program nije omogućeno razumijevanje suvremene nacionalne povijesti.

Jesi li doživjela kakve neugodnosti zbog izricanja svog svjetonazora?

Često su to nemaštovite pasivno agresivne provokacije od strane samoprozvanih apologeta slobode mišljenja Oni su bili i ostali simboli negacije temeljnih sloboda, da parafraziram, njihova slobodoumnost prestaje gdje njihov svjetonazor počinje. Teško se privikavaju na demokratski poredak, pluralnost mišljenja, ali I na akademski javni diskurs. U njihovim je glavama vjerojatno još uvijek na snazi Bijela knjiga Stipe Šuvara i borba protiv idejnog protivnika. U poluvremenu, lamentiraju o kavi i trapericama iz Trsta te nekim novim-starim metodama pokušavaju rehabilitirati propale relikte prošlosti. U nedostatku argumenata, a u cilju diskreditacije političkih neistomišljenika oni redovito posežu za izlizanim i klišeiziranim frazama poput “govor mržnje”. A tko će odrediti što je govor mržnje? Oni koji su do 90-ih godina prošlog stoljeća određivali što je verbalni delikt?

Obično se ljude s domoljubne scene proziva nazadnima, zaglupljenima, neobrazovanima I slično. Možeš li na svom primjeru pokazati koliko je besmislena ta ljevičarska paradigma?

Dakle, kad smo kod epiteta ljevičarski…Diskutabilno je koliko u RH postoji istinska ljevica, a koliko posttitoistička septička jama koju se eufemizirano naziva ljevicom. Retrospektivno gledano, treba imati na umu olovno povijesno breme koje nas vraća u 1945. godinu. Revolucionari znadu biti najgori reakcionari, kao što su bili I ostali-komunisti. Anulirali su građansko društvo  te isto vratili u novovjeki feudalizam. Učenjem o  komunističkoj partiji kao avangardi radničke klase I uništenjem građanskog društva, inaugurirali su novu “aristokraciju” I samim time, novi, obojeni feudalizam, a formula je ostala ista i 45′ i 85′ kao sto je svojevremeno Milovan Đilas rekao,  „Hrvati moraju umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti.“ U takvoj konstelaciji snaga su potomci  crvenih buržuja  pohađali najprestižnije obrazovne institucije, dok je nad hrvatskim čovjekom počinjen kulturni I intelektualni genocid od kojeg se još dugo nećemo oporaviti. Dakle, u takvim okolnostima Hrvati nisu bili ugroženi samo intelektualno, vec napose biološki. Obzirom da RH nikada nije provela lustracijske društvene procese, odnosno da se dogodila samo prividna metamorfoza partijskih kadrova u poslovne ljude, doajene diplomatskih zborova itd,  nije se nikada niti promijenio sastav društvene “elite” koju su iznjedrili bivši partijski samoupravljači. Upravo u ovoj temi leži esencija anomalija hrvatskog društva, odnosno korupcije, nepotizma, razdiranja moralnog kodeksa, neefikasnosti pravosuđa itd…..

Uopće ne čudi činjenca da takvi politički mediokriteti i rezidualni provincijalci čiji su predci 45’e, da citiram jednog hrvatskog poklisara „uzgajali piliće u klavirima i ložili parket“, a ubili hrvatski intelekt, danas diktiraju obrasce ponašanja, a sve ostale udaraju etiketom zaostalih i nedovoljno progresivnih. Sigurna sam da je konvertitstvo i kameleonstvo najveća rak rana hrvatskog društva. Hrvatski narod se tek treba rekonstituirati.

Ima li u Hrvatskoj perspektive za mlade?

Svaki dan promatram demografski devastirana zagrebačka naselja, a pojedini mediji u režiji kojekakvih sivih eminencija kontaminiraju javni prostor plasirajući ono što se danas popularno naziva tzv. fake newsom, potičući tako odlazak perspektivnih  mladih ljudi, prikazujući Irsku i Njemačku kao “obećane zemlje”. Međutim, cijeli taj “egzodus” ima dublju političku konotaciju.

Razmišljaš li o odlasku iz Hrvatske?

Nipošto.  Hrvatska Hrvatom.

Za kraj, molim te, da mladima poručiš nešto, što misliš da bi bilo zaista važno naglasiti.

Završila bih stihovima Augusta Harambašića, koji ujedno sublimiraju i moju poruku…

Ako li se vrazi maše
Da se slavni rod nam smrvi,
Branit ćemo što je naše,
Sve do zadnje kapi krvi!
Već nas neće zastrašiti
Niti patnjom, niti zlatom,
Vijek će nam ideal biti:
Hrvatska Hrvatom!

Nestat može kruglje zemne,
Sunašce se može maći,
Ali nas će uvijek spremne
Na braniku roda naći;
Dusi će nas pradjedova
Bodrit vjerom obilatom
Klićući nam iz grobova:
Hrvatska Hrvatom!

www.za-dom.com

Podijeli:
Back To Top