6. prosinca 1991. – ključna bitka za Srđ: 163 heroja obranila grad Dubrovnik

Dubrovnik, neponovljiva romantička ljepota srednjovjekovne arhitekture, zadivljujuće djelo ljudskih ruku, ali istovremeno spoj ugođaja i blage klime sunčanih hrvatskih prostora.  Ratne strahote su prošle, a srbocrnogorska čizma neće više nikad stupiti u blizinu grada pod Srđem.

Danas, na 29. obljetnicu nezapamćenog granatiranja u njegovoj tisućljetnoj povijesti, treba se sjetiti svih onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku i Dubrovnik.

Napadi na Dubrovnik iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore kulminirali su između 8. i 12. studenog i 6. prosinca 1991. godine. Za vrijeme najžešćeg napada na Dubrovnik, na prvim se crtama obrane nalazilo samo 163 hrvatska vojnika. Grad su branili dragovoljci HV-a, MUP-a, i HOS-a iz svih krajeva Lijepe Naše i mladi goloruki Dubrovčani.

Branitelji Srđa

Grad se branio u Konavlima, Župi dubrovačkoj, Slanom, Stonu, Sustjepanu Srđu, Bosanki i Čepikućama. Vodile su se neviđene borbe koje će ostati upamćene u cjelokupnoj Hrvatskoj povijesti. Dok ovo pišem i razmišljam o ovim stvarima, srce mi se steže u grudima, da tako mladi momci, tada naših godina, iz cijele Republike Hrvatske, velikog srca i hrabrosti krenu na mnogobrojne agresore, što se tada probudi u čovjeku da ostavi sve i krene putem ideala naših pradjedova za slobodnom i nezavisnom domovinom.

BOSANKA I  SRĐ

Pokušat ćemo, u par rečenica, dočarati stanje ljudskog duha tih kobnih dana – ovako svjedoči jedan od heroja Srđa, Ivo Rakuljić – Arafat:

“Odnos snaga se zna, ja sam bio na Bosanki, tih dana imalo smo malo oružja i municije koja se ne može usporediti s njihovim stanjem.

Svi smo bili kao jedan, dijelili smo svaki trenutak, teško je bilo, ali smo imali snagu zajedništva i vjerovali smo u pobjedu, bez obzira na njihovu moć. Pošto sam ja bio jedan od onih koji je vodio ljude, morao sam voditi brigu o tim ljudima, psihički smo bili jaki, bili smo svjesni gdje se nalazimo, ali moram priznati, bilo je i trenutaka kad smo pucali po šavovima, no snaga zajedništva nas je držala na razini.

Moram spomenuti Hamdiju Kovača i Marija Pezzija. Hamdija je bio smiren, a Mario pun akcije i to mi je pokazivalo smjer rada. Svakodnevno bi nam dolazili sa Srđa na Bosanku, iako je bilo rizično, jer su sa obližnjeg brda Žarkovice pratili naše kretanje.

Ivo Rakuljić – Arafat

08.11 su s Žarkovice krenuli na nas, mi smo vojnički formirali crtu, te smo profesionalno odradili svoj posao i tog je dana svatko od nas bio ranjen. Jednostavno smo svoje živote bacili u vatru, pa što bude. Ja sam bio jedan od starijih po godinama i imao sam nekog vojničkog iskustva, a u radnjama sam primijenio zajedništvo, vjeru i istinu da smo mi oni koji branimo svoje.

Tih dana bilo je poginulih, to nas je pogodilo, ali svjesni situacije, išli smo naprijed. Psihički problemi došli su poslije, nekima jače, nekima slabije. Ja sam osobno, nastavljajući po ratištima na prvoj crti doživio svašta i prošao sam tragediju, ali me spasila vjera.

Te ljude koje sam tada susreo ostavili su pozitivan pečat rata na mene, ponos, tih dana smirenost, odlučnost i zajedništvo, sve nas je to držalo do kraja. Naša hrabrost, Hamdije, Pezzija, Menalovih momaka iz specijalne policije, Genocid, Raguž i ostali, Grubišić i njegovi iz 4.GBR  HOS-ovci, pod zapovjedništvom  Slavena Zeca, posebno Spaso Damjanović i brat mu Mato, Luka Paskojević koji je bio naša duša i svi moji dragi, mi i naše zajedništvo ubili smo svaki strah.”

Pogled sa Srđa na Dubrovnik – najbolji pokazatelj važnosti obrane Srđa za obranu čitavog grada

SUSTJEPAN

Dodat ćemo još kako su se u opkoljenom Sustjepanu borile nekolicina mještana, te pripadnici 2. bojne 163 brigade HV-a pod nazivom Žute loptice u zapovjedništvu Jakše Hodaka, podpomognuti nekolicinom momaka iz Sinja, koji su se javili zapovjedniku bojne Zlatku Rogulju. Ukupno trideset i dva dragovoljca.

Nazvani su samostalnim vodom, za zapovjednika je postavljen Rino Žanko, a zapovjednici desetina bili su Darko Vučković, Ante Dražić i Slobodan Maras. Pod zapovjedništvo toga našeg voda pridodana je i grupa od 7 dragovoljaca HOS-a koje je vodio Ivo Milanović. Iz Sinja smo prema Stonu krenuli 21. studenoga. 1991 godine, dok su u Sustjepanu nekolicina branitelja opkoljena sa svih strana, oni se s gliserom po noći probijaju do njih i zajedno drže Sustjepan na nogama – svjedoči Stipe Poljak.

Svakodnevno granatiranje, opkoljenost sa svih strana grada, bez mogućnosti komunikacije s Dubrovnikom, e to vam je bio mali grad Sustjepan. Junačko srce hrvatskih dragovoljaca i snaga ljubavi prema Bogu, domovini i obitelji održala je na snazi hrvatske branitelje da herojski grad Sustjepan nikada ne padne u ruke neprijatelja.

Žute loptice – branitelji Sustjepana

DODATAK AUTORA

I pitam se sada kako mi gledamo na te ljude, jesu li oni to zaslužili, što su svoje živote na bubanj stavili i nisu znali kako će se sve razvijati, pitamo li se mi mladi što bi bilo da smo izgubili, bi li život svoj imali i gdje bi danas bili?

Zato budimo dragom Bogu zahvalni za svakog hrvatskog dragovoljca koji je 1991. godine stao i snagom vjere ljubavi i zajedništva obranio domovinu. Probudi se hrvatska mladosti stanimo iza svojih heroja, o kojima danas u školama vrlo malo znamo. Moramo učiti o njima, razvijati se i živjeti s ponosnom istinom naših branitelja.

Ante Batarelo

www.za-dom.com

POVEZANE OBJAVE

Podržimo humanitarnu udruguspot_img

Možda će vas zanimati


Notice: ob_end_flush(): failed to send buffer of zlib output compression (1) in /home/zadomcom/public_html/wp-includes/functions.php on line 5107

Notice: ob_end_flush(): failed to send buffer of zlib output compression (1) in /home/zadomcom/public_html/wp-includes/functions.php on line 5107